Druge moje, ne hodile
lude,
ne vjerujte nikakvom
bećaru!
Muška glava –
šušnjevita grana;
Udri granom po zelenoj
travi:
list opa'ni, a grana
ostani –
E, tak'a ti je vjera u bećara!
29. oktobar 1993.
Danas, sjutra: Uzeću
te, draga!
Prekosjutra: Dok
upitam baba!
Babo veli: Da pitamo
roda!
A rod veli: Dok rodi
pšenica!
Rodila mu ljuljom i
kukoljom;
ljuljala ga troljetna
groznica!
Da
vidim Trošnjane radovalo me, ali sam očekivao da će druženje s njima pričekati.
Novi
komandant bataljona Eko Džamalija, koji je zamijenio Ćuzu poslije njegova
ranjavanja, na jutarnjem postrojavanju je pročitao spisak naredne smjene na
kojem mene nije bilo. To što smo dobri prijatelji nije mogao biti razlog.
Zato
sam zatražio objašnjenje zbog čega sam „pošteđen“.
-
Mora mi neko voditi onu smjenu poslije...
Davno
sam prihvatio slične stvari ne komentarisati. A u razmišljanjima sam stao na
tome da su sada otišli diverzanti, i činjenici da oni baš ne vole one „druge“.
Opet, nije ni njih mnogo, a još mislim da mene i ne bi odbili. No, problem i
nije u tome što ne idem sad, već što bih trebao sljedeću smjenu da vodim.
Misli
mi se vraćaju Trebeviću i Vranovini, u vrijeme kada sam posljednji put vodio
pješadijsku grupu, i kad sam pomislio da će mi najbolje biti ako do kraja
ostanem samo artiljerac. Rat ne haje mnogo za lične želje.
Ako
ovo gledam kao lošiju, odmah nalazim i bolju stranu ovakve naredbe. Vrijeme
proboravljeno u Jablanici mogu već slagati u sjećanja. To što me neki tamo
smatraše dezerterom, pa se i sam donekle takvim osjećah, ovdje više ne važi.
Mnogo je istine u onome da brigada nije htjela slati kamion po nas, lakše je i
razumjeti da smo prihvaćeni kao da kasnili nismo, mogu čak reći kao da ni odsutni
bili nismo.
Jednostavno,
situacija je takva. Gdje sam bio, kako mi je bilo, koliko i zašto sam se
zadržao, sve to kada se stavi na jedan tas vage, ostane lakše od onog što je
samim dolaskom palo na drugi.
Preko
toga, još je nešto dobro. Dobih odmah tri dana da se ispričam sa svojim
Trošnjanima.
Jeste
da su tu, u toj kući koja je već dobila ime „kuća Trošnjana“, svega još
trojica. Fadil Barlov, Ferid Pekas i Latif Odobašić, te još Salja pride.
Bez
mene, onoliko koliko ih je trenutno i u diverzantima. Kako je i bataljon u
međuvremenu osiromašen ljudstvom to i Dževad, Sajo, Redžo i Nail počesto
svrate. Za Salema su rekli da je ostao sa Šeksom u Voljevcu, a ostali su u
obilasku porodica, kao i ja što bijah...
Laci
mi je odmah predao ranac koji sam bio ostavio u Voljevcu. Donio ga je, uvjeren
kako ću se ja pojaviti kad-tad. Jedino je paste za zube prodao, odnosno
razmijenio za duhan. Nisam imao pravo se ljutiti.
Sačuvao
je ono najbitnije. Dnevnik. Zbog kojeg sam već dva puta puno rizikovao, i isto
toliko puta slagao sebe da se od njega neću odvajati. Kad čovjek sam sebe
slaže, lako i opravdanja nađe. Opravdanje je jako, kao sama laž. Ostavljeni
dnevnik je bio garancija da ću se vratiti. Kome sam davao garanciju? Sebi?
O
zbivanjima tamo više od onog što mi je Macan već rekao nisu mi imali šta reći.
Osim, tog ličnog dijela.
Salja
se požalio da sam ga negativno iznenadio nepovratkom tamo. Osjećao je i sukrivnju,
on je jamčio za mene, a grijeh je što bi se djevojka i dječačić koji su mi bili
povjereni, na kraju morali sami vratiti. Čekali su me desetak dana duže od
dogovorenog, a onda je naišla neka druga vojska...
Nije
mi o tome ni morao pričati. Znao sam, osjetio ranije.
Ima
nešto što ne služi kao pravdanje. Istina. A istina je, u to sam se uvjerio već
mnogo puta, i još ću nekoliko puta po mnogo, vrh svakog bremena koje iznosimo
na plećima sudbine. Da sam se vratio na vrijeme, da je tako bilo suđeno, ne bih
onda...
Izigrao
sam jedno povjerenje. Salji sam pokušavao objasniti, on se trudio shvatiti me.
Složili smo se samo da ćemo, ako se ukaže prilika, nekad obavezno posjetiti
selo u kojem smo bili tako fino i toplo primljeni, i kome bar toliko dugujemo.
Ja i više, jedno korektno izvinjenje.
Salja
je pričom išao do tvrdnje kako mi u Jablanici nije moglo biti toliko dobro
koliko bi mi tamo bilo da sam se na vrijeme vratio. Po njemu sam više propustio
nego doživio...
Izvinjenje
dugujem, ali ne ono koje se daje lažnim kajanjem.
Sa Saljom se i ne slagah, i razumjeh. Sjetih se
knjige koju čitasmo u Voljevcu, rekoh kako “ima jedan hadis koji tu nedostaje“.
Kada god se insan na nekoj raskrsnici
nađe jedno treba znati: koji god put da izabere, tim izborom nešto dobija, ali
nešto i gubi.
***
Puna
tri dana smo prićali o proteklih mjesec i po. Na kraju smo pogledali i malo
unaprijed. Zatraženo je da vidim s Ekom da i oni svi uđu u tu moju smjenu, bez
obzira što će odmarati tri dana manje. Jedino je Fadil bio za to da se
podijelimo, odnosno da uvijek neko bude da čuva kuću.
Pristao
je i Fadil, a tu su i Munja Komar i Samir Kurtović, dok ni na ostatak smjene
neću imati zamjerke.
Već
čujem da će gore najveći problem biti kako ubiti vrijeme, a da tu ima i istine
slutim zbog samog Lacijevog odlaženja na liniju. Priznajem i da je zanimljiv
način na koji se on „branio“, kao puno je lakše samo ići na pložaj. I tako -
uvijek biti odmorne glave, a ne praviti ručak „od ničega“ i čekati kako i kada
će ti neko tanjurom glavu razbiti.
