Rasla trava ditelina,
ditelina do kolina.
Po njoj pasla dva
pauna
i četvero paunčadi.
1. novembar 1993.
Čuvala ih divojčica
u tananoj košuljici.
Nit je tkata nit
snovata,
već od zlata
saljevata.
Nakon boljih strana toga što prvu smjenu
preskočih, vratih se razlozima. Osjećaj bezbrižnosti vođenja smjene me je sve
vrijeme držao, što sam slušao i produbljivalo ga je, ipak sam negdje u sebi
malo zazirao. Nisam si mogao objasniti od čega, ali se ni sasvim osloboditi
pritiska.
Sastav smjene sam znao unaprijed, iznenadivši se
tek jednim licem. Još više iznenađenja bi usljed toga što mi to, Krnjovo lice
osta zagonetno kod moga pitanja zbog čega ja, a ne on, vodim smjenu. Pokušavajući
riješiti tu zagonetnost zaključujem kako bi bilo novih ubjeđivanja s njim od
strane Eka, da se ja nisam pojavio.
Na položaj se uvijek išlo normalno, nikada ni
veselo ni tužno. Nije ni sada bilo prisutne tuge, ali jeste sumornosti.
Brzo mi postaje jasno da su ostali na položaj gledali
iz ugla vremena, znajući gdje idu. Gledanjem iz takvog ugla nepotrebno je
žuriti.
Ako se meni i žurilo stići, ostalima nije. Nisam
ih ni požurivao, očekujući kako će me pripompredaja i tako zadržati. Pratili su
me jedino Munja i Samir. Kojima je, isto kao i meni, ovo bio prvi izlazak na
smjenu ovdje.
Odmah po napuštanju sela dohvatili smo se
snijega, čija se dubina brže dizala nego je sam teren rastao. Što se šumom samo
osjećalo, vidljivim postalo na posljednjem zavoju, s dubokom udolinom na čijem
vrhu je bio jasan znak kraja našega puta.
Tu me dočekalo ono što su mi predstavljali, a što
me je uprkos tome i iznenađivalo i zbunjivalo. Rezbistravajući mi jedino onu
zagonetnost Krnjovog lica, kada počinjem shvatati kako je na ovakvom položaju
puno lakše biti običan vojnik, nego komandir.
Kuća je bila usamljena, nije se nikako mogla
promašiti. Znao sam i jedno i drugo, ali su ovo one idilično-sumorne slike koje
se mogu zamišljati, ali bez osjećaja koji se javlja kada ih se i vidi. Gore je snijeg
bio neočekivano dubok za ovo doba godine i ne baš planinsku visinu, posebno za
nas koji stižemo iz Jablanice, ali je zato upotpunjavao mir i tišinu koji su
sve pratili. Jedino je dim iz te jedne jedine kuće svjedočio kako nije sve
skroz pusto.
Mislio sam da tu neko samo održava vatru. Ali
zatekoh sve diverzante. Igrali su karti.
Pojava nas trojice njima je značila prijekid
igre, a već su bili spakovani za povratak nazad. Jedva sam stigao kratko
progovoriti koju s Dževadom. Ja sam kao htio da me upozna s linijom, dok se on
pojačano osmjehivao. Ponovo me ovo podsjeti na Vranovinu.
Ali ono što sam o diverzantima davno naučio bilo
je da s njima nije mudro polemisati. Mirno sam ih pustio da odu.
Obiđoh kuću. Nepostojanje nikakvih tragova dalje
jasno je potvrđivalo kako oni puna tri dana nisu makli iz kuće.
Meni se to nije dopadalo. Munji jeste. On je samo
ponovio Ekove riječi, iskazujući bukvalnost njihovih shvaćanja, a pošto je ovaj
na njegova, i nejasna negodovanja još par njih, po pitanju neupoznatosti s
linijom rekao da budemo gdje nađemo Dževada!
Slično, sada razmišljaše i ostali. Moj pokušaj da
nešto kažem dočekali su spremno, kao nisu se džaba radovali vijesti da ih baš
ja predvodim. Prednjačili su kojima ovo nije prva smjena ovdje, snažno utičući
na ostale novajlije. Krnjo se kiselo smijuljio, Munja je već zalegao u vreću za
spavanje.
Odustao sam od polemika. Zatražio sam od Krnja da
mi bar on pokaže liniju. Ja ću biti tamo, makar i sam! S tim da sam računao na
svoje Trošnjane.
Nisam pogriješio, nedugo ize nas dvojice izašli
su i svi ostali. Čak i Samir. Jedino je Munja ostao dosljedan.
Sunce je godilo. Nisam jedini koji je zaključio
da je vani prijatnije nego u kući. Bar dok je dana, odnosno tog sunca.
A dogovorili smo se i za noći. Njih ćemo
provoditi u kući, s dvojicom na straži, koji će ložiti, i gledati da nas se bar
žive ne pohvata.
Sebe sam umirio uvjerenjem kako je ovo jedina još
ovakva smjena. Vrijeme se mijenja, vraća na toplije, naredna smjena će
nastaviti s kopanjem ranije započetih zemunica. A tada će se na liniji i
noćijevati.
***
Ovu smjenu ćemo svi najviše pamtiti po Munji,
koji nikako nije mijenjao svoje ponašanje. Od mene je traženo da ga udaljim s
položaja, odnosno da o svemu obavijestim Eka. Znao sam da neću učiniti ni jedno
ni drugo. Smjenu ću izgurati kako sam i započeo - ćutke.
Rečenica koja se najčešće dala čuti je „Valjda
neće baš našu smjenu napasti“. Ali je to rečenica koja se provlači iz smjene u
smjenu.
Kad smjena dođe do kraja onda se osjećanja,
sumnje i slutnje slegnu u opšti zaključak kako ovdje i nije toliko loše. Samo
da je hrana bolja. Doduše, ovdje je bolja nego u selu. Svaka konzerva je bolja
od rižo-tikvene čorbe, a i malo više hljeba mnogo znači.
Zadnji dan položaja je poseban. „Nisu nas napali“
- od jutra se prenosi u krug. To znamo, a nije nas nešto briga hoće li i
sljedeća smjena biti iste sreće. Dok ponovo ne dođe na nas red. Ili, dok se te
zemunice konačno ne završe.
Dusina,
zimski pejzaž
