Rasla trava ditelina,
ditelina do kolina.
Po njoj pasla dva
pauna
i četvero paunčadi.
1. novembar 1993.
Čuvala ih divojčica
u tananoj košuljici.
Nit je tkata nit
snovata,
već od zlata
saljevata.
Nakon
boljih strana toga što prvu smjenu preskočih, vratih se razlozima. Osjećaj
bezbrižnosti vođenja smjene me je sve vrijeme držao, što sam slušao i
produbljivalo ga je, ipak sam negdje u sebi malo zazirao. Nisam si mogao
objasniti od čega, ali se ni sasvim osloboditi pritiska.
Sastav
smjene sam znao unaprijed, iznenadivši se tek jednim licem. Još više iznenađenja
bi usljed toga što mi to, Krnjovo lice osta zagonetno kod moga pitanja zbog
čega ja, a ne on, vodim smjenu. Pokušavajući riješiti tu zagonetnost
zaključujem kako bi bilo novih ubjeđivanja s njim od strane Eka, da se ja nisam
pojavio.
Na
položaj se uvijek išlo normalno, nikada ni veselo ni tužno. Nije ni sada bilo
prisutne tuge, ali jeste sumornosti.
Brzo
mi postaje jasno da su ostali na položaj gledali iz ugla vremena, znajući gdje
idu. Gledanjem iz takvog ugla nepotrebno je žuriti.
Ako
se meni i žurilo stići, ostalima nije. Nisam ih ni požurivao, očekujući kako će
me pripompredaja i tako zadržati. Pratili su me jedino Munja i Samir. Kojima
je, isto kao i meni, ovo bio prvi izlazak na smjenu ovdje.
Odmah
po napuštanju sela dohvatili smo se snijega, čija se dubina brže dizala nego je
sam teren rastao. Što se šumom samo osjećalo, vidljivim postalo na posljednjem
zavoju, s dubokom udolinom na čijem vrhu je bio jasan znak kraja našega puta.
Tu
me dočekalo ono što su mi predstavljali, a što me je uprkos tome i iznenađivalo
i zbunjivalo. Rezbistravajući mi jedino onu zagonetnost Krnjovog lica, kada
počinjem shvatati kako je na ovakvom položaju puno lakše biti običan vojnik,
nego komandir.
***
Kuća
je bila usamljena, nije se nikako mogla promašiti. Znao sam i jedno i drugo, ali
su ovo one idilično-sumorne slike koje se mogu zamišljati, ali bez osjećaja
koji se javlja kada ih se i vidi. Gore je snijeg bio neočekivano dubok za ovo
doba godine i ne baš planinsku visinu, posebno za nas koji stižemo iz Jablanice,
ali je zato upotpunjavao mir i tišinu koji su sve pratili. Jedino je dim iz te
jedne jedine kuće svjedočio kako nije sve skroz pusto.
Mislio
sam da tu neko samo održava vatru. Ali zatekoh sve diverzante. Igrali su karti.
Pojava
nas trojice njima je značila prijekid igre, a već su bili spakovani za povratak
nazad. Jedva sam stigao kratko progovoriti koju s Dževadom. Ja sam kao htio da
me upozna s linijom, dok se on pojačano osmjehivao. Ponovo me ovo podsjeti na
Vranovinu.
Ali
ono što sam o diverzantima davno naučio bilo je da s njima nije mudro polemisati.
Mirno sam ih pustio da odu.
Obiđoh
kuću. Nepostojanje nikakvih tragova dalje jasno je potvrđivalo kako oni puna
tri dana nisu makli iz kuće.
Meni
se to nije dopadalo. Munji jeste. On je samo ponovio Ekove riječi, iskazujući
bukvalnost njihovih shvaćanja, a pošto je ovaj na njegova, i nejasna
negodovanja još par njih, po pitanju neupoznatosti s linijom rekao da budemo
gdje nađemo Dževada!
Slično,
sada razmišljaše i ostali. Moj pokušaj da nešto kažem dočekali su spremno, kao
nisu se džaba radovali vijesti da ih baš ja predvodim. Prednjačili su kojima
ovo nije prva smjena ovdje, snažno utičući na ostale novajlije. Krnjo se kiselo
smijuljio, Munja je već zalegao u vreću za spavanje.
Odustao
sam od polemika. Zatražio sam od Krnja da mi bar on pokaže liniju. Ja ću biti
tamo, makar i sam!
Upornost
moga nauma se dala osjetiti na mome licu, dok sam u duši još tajio dva hadisa koja
u Voljevcu zabilježih kao meni najdraža, jedan iz knjige a drugi iz muhabeta s Bećom
Merdanom, prvi kaže kako je džemat biti na istini makar insan bio sam, dok drugi
upućuje da je naše samo ono što damo. Ovdje sam svojevoljno, majci Bosni dajem sebe
koliko mogu pri tome ne brinem hoće li me neko jednako pratiti. S tim da sam vjerovao
u svoje Trošnjane.
Nisam
pogriješio, nedugo ize nas dvojice izašli su i svi ostali. Čak i Samir. Jedino
je Munja ostao dosljedan.
Sunce
je godilo. Nisam jedini koji je zaključio da je vani prijatnije nego u kući.
Bar dok je dana, odnosno tog sunca.
A
dogovorili smo se i za noći. Njih ćemo provoditi u kući, s dvojicom na straži,
koji će ložiti, i gledati da nas se bar žive ne pohvata.
Sebe
sam umirio uvjerenjem kako je ovo jedina još ovakva smjena. Vrijeme se mijenja,
vraća na toplije, naredna smjena će nastaviti s kopanjem ranije započetih
zemunica. A tada će se na liniji i noćijevati.
***
Ovu
smjenu ćemo svi najviše pamtiti po Munji, koji nikako nije mijenjao svoje
ponašanje. Od mene je traženo da ga udaljim s položaja, odnosno da o svemu
obavijestim Eka. Znao sam da neću učiniti ni jedno ni drugo. Smjenu ću izgurati
kako sam i započeo - ćutke.
Rečenica
koja se najčešće dala čuti je „Valjda neće baš našu smjenu napasti“. Ali je to
rečenica koja se provlači iz smjene u smjenu.
Kad
smjena dođe do kraja onda se osjećanja, sumnje i slutnje slegnu u opšti
zaključak kako ovdje i nije toliko loše. Samo da je hrana bolja. Doduše, ovdje
je bolja nego u selu. Svaka konzerva je bolja od rižo-tikvene čorbe, a i malo
više hljeba mnogo znači.
Posljednji
dan položaja je poseban. „Nisu nas napali“ - od jutra se prenosi u krug. To
znamo, a nije nas nešto briga hoće li i sljedeća smjena biti iste sreće. Dok
ponovo ne dođe na nas red. Ili, dok se te zemunice konačno ne završe.
