Konja kuje
Selimbegoviću.
Konja kuje, konj mu
poskakuje,
na konju mu okov
pozvekuje.
Konju zbori
Selimbegoviću:
„Dur, đogate, zlatna
kito moja, 22. januar 1994.
ne kujem te da te
preprodajem!
Ne kujem te da te
preprodajem,
no te kujem sebi u
svatove.“
Stade đogo kano janje
mlado.
U
nedostatku rata vrijeme se opet trošilo na druge načine. I dok su mnogi ponovo
bili aktivni po pitanju posjeta mještanima, mi uzimasmo kao grijeh ići nekome
ko također nema. I njihove zalihe krompira i drugog povrća nisu prevelike, na
red je došlo kestenje iz Neretvice. A to bi sasvim potislo osjećaj nepravde
koji prijeti.
Gnušali
smo se i saznanjem kako su neki od nas pomutili dobru sliku koju smo bili
stvorili. Bez namjere da sudimo ono što nije dokazano, opet ne mogosmo sumnjati
u ono što je vrlo vjerovatno.
Iz
Dusine je došao prigovor da je iz jedne kuće ukradena krava.
***
Tragovi
su vodili prema, i kroz Deževice, pa negdje do pod Radavu. Gdje su se tragovi
gubili. Traženje je potrošilo dan, a sutra će Komanda pretražili sve kuće u
selu.
Sutra
često donese istinu, ali ponekad zakašnjelu. Iz Dusine su stigle nove
informacije, neki su čuli nekoga da je protjerao konja kroz selo. Jeste bilo
malo sumnjivo, ali su jasno čuli „Điha, dorate“. Ujutro konjskih tragova nije
bilo, ali jeste kravljih. I oni su praćeni. Mimo sela. I nestali.
Da
bi se drugo jutro opet pojavili. Prekasno.
Najprije
je izvršen pretres svih kuća, od „birane“ grupe diverzanata, pošto nam smanjeno
brojno stanje ne dozvoljava postojanje i odjeljenja vojne policije. I tek kad
je ustanovljeno da ni u jednoj štali nema nikakve krave ta je grupa ponovo
izašla na Radavu. Gdje su sad tragovi vodili i dalje. I koji su već imali
vremena završiti u nekom od Tarčinskih sela.
Takav
je i ostao izvještaj policije. Neko iz Dusine je odgovoran, negdje i nekako je
na jedan dan sklonio kravu, a samo je bačena ljaga na naš bataljon.
Taj
izvještaj nije se podudarao s onim što su vlasnici krave, i ostali Dusinjani
mislili o svemu, ali nije bilo više metoda da se do istine dođe.
S
izvještajem se nije slagala ni većina nas. Neki smo se prisjetili Dragomilića,
krađe krave dolje, i požurili krivca opet tražiti među diverzantima. Ipak, bilo
je više onih koji ovo ne smatraše njihovim metodom.
Za
te je krivac nađen u drugoj grupi, odnosno među Kršima. Na njih, odnosno na
Rama, a pošto je on i imenom prozvan kao glavni akter cijele predstave, sve je
već sasma ličilo.
Svakog lopova se može uhvatiti na djelu, ali ako se to ne desi pojedinci lopovluk nikada priznati neće. Krši nisu prozivali ni mještane, ni diverzante, ali jesu prstom upirali u Jelečake!?
***
Kao najvjerovatniji scenario
događanja prihvaćen je sljedeći: Dok su njegova braća i rođaci sjedili u kući domaćina
kod kojega su često dolazili, a za kojeg se sve ozbiljnije pominje i kako je
budući mu punac, tek usput objasnivši da Ramo ima manju prehladu i da je zato
ostao u Deževicama, on je lagano ušao u štalu i iz nje izveo kravu. To da
kerovi nisu mnogo lajali je razumljivo. A što ni niko od mogućih prolaznika,
ili ko bi se slučajno zadesio u svojoj avliji, nije također ništa posumnjao je
ona već pominjana priča, uz dodatak kako je preko krave bio prebačen i samar.
Ramo
je mirno s kravom bio u Deževicama, s obzirom da su bataljonski stražari ponovo
ukinuti. S njom je brzo malo produžio, odakle se još brže vratio. S tim da je u
međuvremenu kravi obuo dva para vojničkih čizama! U drugoj, možda vjerovatnijoj podvarijanti, to je učinio odmah u selu, dok je neko drugi do pod Radavu pravio
kravlje tragove, sačuvanim papcima od one krave koju smo dobili, zaklali i
osušili.
U
sve se uklapala činjenica da su jedino oni, i Jelečani bili smješteni u kuću
čija je štala bila napunjena sijenom. Štale nisu odmah pregledane zbog
produženja tragova, a kasnije provjere su pokazale da su Krši vodili o svemu
računa. Niti u njihovoj niti u Jelečkoj nisu nađeni tragovi boravka krave u
njima, ali jeste u kući Lugušića, koja je do njihove.
Ramo
jeste pio čajeve, da li zdrav ili doista malo prehlađen od ovih aktivnosti, ni
Rada ni Safira nisu mogle pouzdano znati.
U
kući Jelečaka će se već te noći čuti malo više pjesme, uz obrazloženje da je
prije par dana stigao Velid Nikšić s nešto ličnog novca, dobivenog od rođaka iz
Njemačke.
Bilo
kako bilo, ovaj slučaj se predaje prošlosti, s četiri nejednako moguće grupe
lopova, i s ovom jednom vrlo zanimljivom pričom.
