Dok je tvoga đula ne
gledam rubina.
Dok je tvoga vrata ne
gledam jasmina.
Tvoje grudi, moja
pjesma ne pjevana.
Tvoje lice, moja
knjiga ne čitana.
Moji su almasi mali
prsti tvoji.
Što je moje, niko ne
sm'je da osvoji.
Tvoja merdžan usta
više slasti daju, 13. januar 1994.
nego kevser-vrelo u
božanskom raju.
Miris, što ni amber,
ni mošus, ni ruža
ne imadu, meni tvoja
kosa pruža.
Gazeline oči svaku
c'jenu gube,
'pram očima tvojim kad
pospano ljube.
I ja ti se, Lejlo, sav
u milju gubim,
što sam stvoren da te
ponekad poljubim.
/Safvet-beg
Bašagić/
Nije
da se ništa nije promijenilo. Snijega ima, ali se može lagano ići. Postoje i
novi razlozi.
Situacija
s hranom je teža nego na početku. Možda postoje neke stvari koje dodatno utiču.
Par
kuća, čini se, isto ne osjeća. Skoro svake noći iz njih dopire pjesma. A gladan
čovjek ne pjeva! Koliko mi je samo puta kroz glavu prošla riječ onog mještanina
da bolja vojska niti je došla niti će doći u selo.
Nisam
se libio govoriti o tome. Svako postrojavanje smo Abid Hajdarević i ja tražili
drugi odgovor, od toga da je cesta kojom smo se snabdijevali blokirana zbog
snijega. Ali ako i jeste, zašto se ne razmatra prijedlog Fadila Barlova da se
krene s čišćenjem puta, ili da se pješke ide donijeti brašna!? Siguran sam da
bi se dobrovoljaca među vojskom našlo, ostaje pitanje dobre volje Komande. Ili
je potpuno tačno kako svi ne trpimo jednako glad. Dok smo jedni gladni i odmah
poslije ručka, dotle drugi pjevaju cijelu noć...
Nepravda
je gora od gladi. Čini mi se da to prevlađuje.
Munja
je odradio onu jednu smjenu, sada je na meni da ispoštujem dato obećanje. Nema
me više šta vući Jablanici, ali očigledno postoji nešto što me goni iz
Deževica!
Puklo
je u meni, dogovorio sam se s Munjom, krećemo rano ujutro. Što, čak, nisam ni
tajio. Niti me je bilo briga kako će na moj postupak gledati Eko.
Prilagodio
sam se, ne i odustao, već nekoliko dana pričam na postrojavanjima, nudim se
biti u grupi koja će gaziti snijeg do Fojnice, nazad s vrećom brašna.
Objašnjavam da mi postaje sve jasnije da su pametniji oni koji su ovu jedinicu
napustili, dok smo mi koji se i nudimo ići po brašno za cijeli bataljon,
dvostruke budale. Ili, kako sam to i jutros rekao, dosta mi je što sam sam od
sebe budala, zašto više dozvoljavati nekome da me pravi većom budalom nego to
doista jesam.
***
Eka
nisam očekivao, ali još manje nekoga drugog. Niti sam na taj način povezivao
dolazak u kuću Dževada i Redža. Bez obzira što inače nisu toliko držali do
komšiluka vjerovao sam da je to jedini razlog posjete.
A
tako je priča i krenula. Prisjećanja na događaje od prije rata, obavezni spomen
rahmetli Azema i Remzije, te uobičajeni optimističan pogled prema nekoj skoroj,
još uvijek ratnoj budućnosti. Čak sam bio smetnuo s uma koji mi je naum za
naredno jutro.
Podsjećen
sam u drugom dijelu razgovora. Tada su na red došli oni koji su otišli u druge
jedinice. Moje poznato mišljenje o njima, ovaj put je izostalo. Što ovoj
dvojici nije promaklo.
Stigli
su pomenuti onu Bešovićevu kako je to prije svega grijeh prema porodicama, koji
dužim boravcima kući nego u jedinici zapravo otkidaju i od ono malo hrane što
one dobivaju. A u svakom gradu, mjestu, civilima je teže u odnosu spram vojsci.
Osim
u Deževicama. Pripomenuo sam.
Privremeno.
Odgovorili su. I nastavili, pričom kako se već sutra očekuje kamion iz Fojnice.
Gledajući
ih, ne izdržah a da ne primijetim da oni, i još neki ni ne djeluju naročito
zabrinuti zbog činjenice da već nekoliko dana hljeb se reže na šestero. Niti se
daju vidjeti posljedice gladi, tog problema koji se ovdje harmonično ponavlja.
Ponavlja, kod većine vojnika.
Iako
sam bio prilično isprovociran, nisam htio biti precizniji. Nije bilo potrebe,
iz dva razloga. Prvo, oni su to jako dobro znali, a svakako ima onih koji su
jedva čekali da se umiješaju. Ferid i Fadil su bili toliko precizni da su glad
većine jasno povezali s pjesmom manjine.
Dževad
i Redžo nisu opovrgavali, ali su diplomatski prebacivali krivicu. Najprije da
je to neminovnost, da je toga uvijek bilo i biće, ali i da nije ni blizu onome
koliko mi mislimo.
Sve
skupa je prešlo u polužustru raspravu koja je potrajala nekih pola sata. I
koja, osim te žustrine i toga što je potrošila pola sata, nije ničim drugim ni
mogla rezultirati.
Jedino,
da Dževad i Redžo zaborave stvarni razlog svoga dolaska. Ali, nisu. Kada su već,
povlačeći se iz tekuće rasprave, ustali da kao idu, Dževad mi se, pomalo
iznenađujuće, ali s jasno i snažno iskazanom ironijom, uz nezaobilazni zagrljaj
obrati:
-
Nego, rodjak, čujem da si i ti opanke priteg'o,
da i ti prelaziš u pobjegulje?
-
Pojedinim pticama snijeg ne smeta da cvrkuću.
-
Znači, istina je.
-
Pa, rodjak, ne znam šta bih ti rek'o. Ti znaš da
ja lopov ne umijem biti. A vjeruj da mi je poštenje dokurčilo.
-
A vjeruj i ti meni da je svugdje isto, jali gore.
-
Vjerujem, i znam. Ipak je malo drukčije kada te
neko tuđi krade, nego tvoj.
-
Ima ti i ta mjesta. Osim toga, ti bar znaš da ja
nikad nikome nisam zamjer'o, ko je god iš'o. Koliko smo o tome pričali, baš ja
i ti. Svako odgovara za se, za svoje postupke. Znaš i da smo oba govorili da je
i bolje što su neki otišli. Oni, od kojih se to očekivalo. Je li tako?
-
Nije da nije. Uglavnom. Ipak, naš'o se poneko
pametan i od koga nismo očekivali... da je pametan.
-
Ama, navik'o sam ja na tu tvoju filozofiju. I
nemoj ti mene pogrešno shvaćati, nisam ja doš'o da tebe odvraćam od tvojih
nauma. Samo sam te doš'o podsjetiti na nešto što si na Trebovoj rek'o!
-
Pa, podsjeti.
-
Sad, ko fol ne znaš na šta mislim!?
-
Bez zajebancije, ne znam – nakon tridesetak
sekundi stvarnog razmišljanja potvrdih iskrenost.
-
A sjećaš li se kada si rek'o „Dok postoji ovaj
bataljon, ja ću biti u njemu“. Tako nekako.
-
Sjećam – ovaj put mi je bio dovoljan sekund
prisjećanja.
Ispratio
sam ih, zadržavši se pred vratima par minuta. Nisam više razmišljao, samo sam
pogledom upirao u Munjinu kuću. U kojoj svjetlo nije gorjelo. Neko rani ujutro.
I
ja bih, ali imam starije obećanje.
