Đul-Zulejha po bostanu
šeta,
sa mednom se rosom
razgovara:
„Medna roso, gdje si zimovala?“
„U djevojke, pod
bijelim vratom;
gdje se nižu biser i merdžani!“
Teških
desetak sekundi potpune tišine ja ću provesti otvorenih očiju ali bez pogleda.
Gledao sam mislima.
Da
li se potrefilo ili je baš trebalo da smo mi muškarci u vrhu ovog prokresa. Da
li je dolazak ovdje bio prvi šapat sudbine, Mehmedova šetnja i susret s Ajkunom
drugi, to što smo se uvezali s Enverom treći, a naša odluka da se odvojimo
četvrti? Da li su svi ispravni, hoće li nas sudbina u nekom trenutku izdati?
Brzo smo i Mufo i ja odlučili krenuti s Enverom, ovaj položaj nam daje izbor i
kako ćemo se oprostiti s ostalima.
Dok
je Mufo već išao u posljednji zagrljaj djece prije nego krene ja povratih
gorčinu u duši što meni onu noć ne bi odobreno da s Nailom odem do Kruševa.
Sigurno bi mi sad puno lakše bilo, znao bih ikoliko - šta nas otprilike čeka u
pokušaju proboja, samim tim bih bio i korisniji... No, sad nemam vremena žaliti
zbog toga.
Vjerujem
da raspolažem snagom potrebnom za savlađivanje napora koji nam slijede, ipak za
nešto drugo nisam imao. Neću otići bez pozdrava ali snage za zagrljaje rastanka
nemam.
-
Ponesite hljeba i krušaka – od tihog plača, koji
se poče širiti kao prijelazna bolest, nisam razumio ko nam je to savjetovao.
-
Uzeću tri kruške – odgovorih spremno – za svaki
obrok po jednu. Valjda za dan možemo stići!?
-
Ja neću nijednu – Mufo, ne mogavši ni on više da
zadržava suze, reče okrećući se – samo mi, Majdo, čuvaj djecu!
Plače
on, plače Majda. Plaču i djeca, kao da sve razumiju. Ja izgleda ni za suze
nemam snage.
Pogledah u baba. Vidim i u njegovim
očima suze.
-
Babo, halali! – počeh i ja s opraštanjem, ne
pomičući se s mjesta, i bez snage da babu išta više kažem.
Digoh
ruku uvis, pogledom kružim, redom tražim halal. Svi plaču, sve glasnije. Ja se
još borim, i čudim se sebi. Ne znam šta mi suze zadržava, da li treba tako, da
li je ovo znak hrabrosti ili straha, snage ili slabosti...
Zato mi se pogled zaledio kad se
sreo s Elvinovim. Njegove dječje suze me ujedoše za srce. Zašto nema samo par
godina više, pa da pođemo skupa, tako bi mi bilo puno lakše!? Nego se sad s
njim halaljivati! Mučim dušu, ali još ne plačem!
Sklanjam pogled s Elvina. Dočekuje
me Dinin. Starija amidžična, ni sedamnaest napunila. Gleda me kao da želi reći
kako je njoj žao što nije muško, sad bi i ona, sigurno, krenula s nama... Kad
smo se jutros ovdje smještali, ispalo je tako, sjela je u skroz drugi ćošak,
iako smo inače bili veoma bliski i otvoreni jedno prema drugom, danas nismo
imali prilike ni riječ razmijeniti.
Njene su mi suze bile najbolnije. Usne sam namjestio
da i s njom razmijenim riječi oprosta, ali mi je glasa već nestalo. Ni ja više
nisam mogao izdržati... zaplakao sam tako, kao da hoću stići sve ostale.
Od suza više nisam mogao ni oči
otvoriti. Želio sam još jednom, makar pogledom zagrliti i maćehu, strinu, svu
ostalu djecu.
Nekoliko
sekundi upornosti, i uspijevam zaustaviti suze i otvoriti oči. Još jedan napor,
ali slika još nije sasvim bistra. I sada još i srce hoće da izda.
Okrećem
se, po inerciji krećem kroz prosjek. Na njegovom kraju zastajem. Da srcu dam
još jednu šansu da se smiri, a i da sačekam Mufa.
Osjetih ga iza leđa. Ali mi se još
ne da poći. Skupljam snagu i okrećem se još jednom:
-
Još jednom: halalite! I, halal svima!
Sad
mogu poći. Ponio sam u očima sliku cijele familije.
-
Požurite! – prepoznajem Enverov glas iza sebe.
-
„Ko zna da li ću i koga, ikad ponovo vidjeti!?“ –
pomislih, dok se rukovah s Enverom.
Bilo je suza i u Enverovim očima. Muški ih je
zadržavao, ali ni u kog nije srce od kamena.
Očekujem da krene. Ipak, nekoliko sekundi
zuri u pravcu gdje ostavlja djecu i ženu, sve do čega mu je stalo u životu. Kao
da iz dubine duše čupa onaj atom snage koji će mu srce razdvojiti na dvije
polovine.
Ja, koristim to vrijeme da se
sagnem. I još jednom napijem rose.
-
Je li to ljubiš zemlju koju ostavljaš? – pita me,
a kao da viče „Idemo“.
Htjedoh odmahnuti glavom, i objasniti kako sam
u stvari lizao a ne ljubio travu, ali se Enver već bio okrenuo i počeo
probijati kroz šiblje.
