Poletjela ptica lastavica.
Nosila je dvije kapi vode,
da izvida rane u junaka.
Puče puška, nebu pod oblake,
17.juni
1995.
i ustrijeli pticu lastavicu.
On proklinje pticu lastavicu,
ona žali ranjena junaka
/Asim Ćerimagić
Kubanac/
Novac od nagrada još nije uplaćen. Dobit ćemo ga
na Treskavici.
Kamioni su nas dovezli dokle su mogli. Dalje nam
je, kako smo najviše i navikli, pješke.
Na putu do našega logora prolazimo kraj Korpusnog
saniteta. Jedno od onih mjesta gdje je kratki predah obavezan. Voda je tu
blizu, živo je uvijek pa se i podrazumijeva.
Neko s nekim i progovori, uzme koju novu
informaciju. Ovaj put se utrefismo u vrijeme kada su na radiju emitovane
vijesti. I to u ona doba kada se htjelo čuti i „šta druga strana javlja“.
Nekad sam raspoložen slušati šta četnički radio
javlja, nekad mi se brzo zgadi preobilje laži. Ovaj se put, ne znam zbog čega,
pomno ušima držim uz te vijesti.
Govore o nekoj velikoj njihovoj pobjedi, negdje
na Ilijaškom ratištu. Na Ravnom nabožiću, ako sam dobro razumio.
Prvo mi do svijesti dopire da se previše ne
razbacuju brojevima pobijenih „Alijinih bojovnika“. Odmah i ono što sam
očekivao poslije takve vijesti, ističu kako je među tima nekoliko jačih,
viđenijih, diverzanata ili komandira četa i vodova.
Stižem se prisjetiti kako su na sličan način
opisivali i kada su na Tjentištu pronašli tijelo rahmetli Azema Barlova.
Pomišljam da je to razlog koji me vodi da vijesti odslušam do kraja.
Ne očekujem da ću na tom tamo ratištu čuti i neko
poznato ime, pa strašno izviješće njihovog reportera slušam dosta mirno.
Promiče mi ime jednog od komandira, mada mi se tupi da sam čuo prezime
Kovačević. Skoro mahinalno pogledah po ostatku naše grupe, primijetih da je i
Abid Hajdarević podigao glavu, pa oborio pogled. Odvlačim pogled s njega,
žmireći zurim u nebo, tako bih trebao jasnije čuti nastavak ove priče.
Kod ubijenog komandira diverzanata pronašli su
pismo. Pismo koje je napisao sestri. Sestri koja je u Tarčinu a koju dugo nije
vidio, zbog čega žudi za susretom s njom. Pita, da li je ona nešto čula za
sestru koja im je ostala u Foči, je li živa. Dalje piše o svome ratovanju,
trenutnome angažmanu, poštovanju i ugledu koji je stekao među svojim saborcima,
o tome kako je rat, odnosno džihad obaveza i treba da je ispred svega drugog,
pa kako će poslije i sam susret njihov biti još snažniji, emocionalniji, još
više kada im se negdje pridruži i nestala sestra. A najviše dan o kojemu stalno
sanja, danu kada će se s puškom u ruci i pod zastavom s ljiljanima vratiti na
svoju Drinu, u svoju Foču, na svoje Tjentište...
Otvaram oči, gledam prazno nebo. Prazno, ali
mutno. Kao da su i kišni oblaci čuli pročitano pismo pa se krenuli brzo
sastajati.
***
Ne doslušah cio izvještaj do kraja, razmišljah o
ovome što sam do sada čuo. Siguran sam da pismo nije izmišljeno, može biti da
je samo dijelom modifikovano, prilagođeno onome što na radiju više žele čuti,
što jače zvuči. Svejedno, bit će da ime ubijenog nije izmišljeno. Hoću probati
skontati znam li ja ikog od naših Kovačevića a koji su mogli biti na tome
ratištu.
U sekundi mi jedno ime udara u mozak. U sekundi u
kojoj osjetim i prve kapi kiše.
Ustajem i prilazim Abidu Hajdareviću. Prilazim
tiho, osjećam da će mi reći ono što sam sam već doslutio.
- Tito... – Abid samo to izgovori, spustivši nanovo
poged zemlji.
Mislim da je kontao kako sam i sam odmah čuo ime,
pa očekivaše da ću sjesti kraj njega i pričati o Adilu Kovačeviću, o našemu
Titu.
Mislim i da ne zna, ili je zaboravio da smo Tito
i ja braća. Braća po krvi. Krvi, izmiješanoj u Mojkovićima. Krvi, koju je Adil
eto prolio za ovu našu Bosnu.
Tu je koja i moja kap, srce je samo njegovo. Srce
je samo njegovo stalo, ali je ubijen i dio moje duše.
Ja sam danas ostao bez brata. Danas sam to
saznao, on je poginuo prije nekoliko dana. S obzirom da su mu našli pismo to
znači da je i tijelo kod njih. I pitanje je je li uopšte ukopano u toj nekoj
ilijaškoj šumetini, je li ga možda neke šumske životinje sada raznose...
***
Moj odlazak do Abida ovi neki su shvatili kao
znak da je predah gotov, iznenađeni su bili kada sam se vratio na isto mjesto i
bez tog razmišljanja bacio se na sada već vlažnu zemlju. Pokušah misli okrenuti
ka tome da je cijela vijest laž, da su Titu našli samo pismo, da sada negdje i
on ovo sluša i... Ne idu misli ka tome, duboki procijep u duši osjeća drukčije.
Kako je i red u ovakvim situacijama naviru neke
slike iz prošlosti. Prisjećam se upoznavanja s Titom na Trebovoj, naše prve
straže, povjerenja koje mi je pokazao ispričavši priču o ubijenom zetu,
povjerenja kojim sam mu uzvratio ostavši uporan da ga dobijem u svoju grupu u
Mojkovićima, tog našeg miješanja krvi, njegovog ostajanja uz mene onog dana
kada je Admin Hajdarević poginuo, zajedničkog odlaska u Tarčin i dočeka te prve
ratne Nove godine, našeg rastanka u Tarčinu kada mu dadoh onu rusku zimsku
kapu, našeg posljednjeg susreta u Zenici kada jedan drugog pokušavasmo
uvjeriti, ja njega da nam se vrati, on mene da mu se pridružim u Sedmoj muslimanskoj.
Smjenjuju se slike, osjećaj se ne mijenja. Suze
su same krenule. Vlažnije mi je lice nego leđa. Neka kiše, mislim da ni ona
nije slučajno počela da pada.
Titovih dvadeset godina obavezuje sve nas koji
smo još živi, posebno mene kao njegovog brata, da nastavimo. Odmah, i do kraja.
Ustajem i pokrećem grupu. Svi drugi su nabacili
kapuljače, jedino se meni neće. Ja znam zašto kiša pada. Znam i zašto ja
kisnem. Kad je duši teško, tijelu je svejedno.
Ne prkosim ja ničemu, samo se ponašam onako kako mi
je. Tito je jedan od onih ljudi koji se ne smiju zaboraviti. Tako ni današnji
dan.
Tito je od onih koji bi me prekorili zato što
sada plačem. Pred njime bih zalud krišom suze prikrivao.
Tito je od onih koji bi me sada nagovarao da
zapjevam. Onu svoju, onu našu sevdalinku. Prisjećam se koliko je samo puta,
samo za mene otpjevao Sa Gradačca bijele
kule...
Zapjevao bih, ali ne mogu. Nemam avaza.
Umjesto toga razmišljam kako bi Adil Tito
Kovačević trebao, kako je zaslužio da ima svoju, sevdalinku koja o njemu pjeva.
Razmišljam jesam li ja ikoliko kriv, jesam li trebao biti uporniji u onim
nagovaranjima u Zenici.
Razmišljam... a stihovi mi sami dolaze... i
pjevušim... u sebi... da me niko ne čuje. Sem, Adilove duše...
Haj, poletjela,
haj, poletjela ptica lastavica,
aman, aman, ptica lastavica.
Haj, nosila je,
haj, nosila je dvije kapi vode,
aman, tugo, dvije kapi vode.
Haj, da izvida,
haj, da izvida rane u junaka,
aman, tugo, rane u junaka.
Haj, puče puška,
haj, puče puška nebu pod oblake,
aman, tugo, nebu pod oblake.
Haj, i ustrijeli,
haj, i ustrijeli pticu lastavicu,
aman, tugo, pticu lastavicu.
Haj, on proklinje,
haj, on proklinje pticu lastavicu,
aman, tugo, pticu lastavicu.
Haj, ona žali,
haj, ona žali ranjenog junaka,
aman, tugo, ranjenog junaka.
Adil
Kovačević Tito
