Mladog petka mjeseca
ševala,
drugog dana mubarek
Bajrama,
zlatni paša po
Sarajvu šeta,
i za njime Sarajski
kadija;
na teferič, gradu na
kapije,
i na onu Zmajevu
jaliju.
Seir čine momci i
djevojke,
a najviše momci
ašiklije.
Gdje god nađe momka i
djevojku:
momku daje stotinu
dukata,
a djevojci za ruho
sermiju.
Svakog momka na ponose
pita:
hoćel uzet kićenu
djevojku,
a djevojku hoćel za
njeg poći.
Pa ih vjenča kod
avlijskih vrata.
Od džume je pa do
crnog mraka
učinio stotinu nićaha,
sto i prvi u akšam se
svrši.
Niti žali kajzerli
firala
hodajući uskijem
sokakom,
niti žali žutijeh
dukata
darujući momke i
djevojke
i ženeći Sarajlije
mlade.
Brže nego sam kontao odvojio sam se mislima od
posljednje, zaustavljene operacije. Sada mi je još krivlje što se tako
završilo.
Nije me obradovala ni vijest da je stigla novčana
nagrada. Još manje da me se zbog toga zove na nekakav sastanak. Najmanje što na
ostalima osjećam da je razlog poseban, veseo. Ali ja na sastanak krećem pod
dojmom Titove pogibije, usljed čega će do izražaja još više doći moje
nerazumijevanje toga razloga...
Rijetka situacija kada zamjeram Bešoviću. Ja sam
na ovu nagradu gledao drukčije.
Sigurno da godi Bešovićevo priznanje kako je u
ovoj, ali i ranijim operacijama doprinos nas minobacačlija bio značajan, no
nikako mi ne ide da u prosjeku trebamo biti ispred pješadije. Zapravo se meni
ne dopada ta ideja o nekakvom izdvajanju pojedinaca. Sem dakako diverzanata,
koji uvijek zaslužuju nešto više pažnje. S tim da ni u njihovom izdvajanju ne
bi trebalo pretjerivati.
Saslušali smo Jakupa, koji je skupa s Midom bio
na prethodnome, ne baš kratkom sastanku kod Bešovića, sastanku koji nisu
jednako doživjeli. Bez mnogo pojašnjavanja je Bešović izdiktirao kako je odlučio
da novac rasporedi na jedinice, te kako je on dalje dijelio unutar Komande
brigade.
U prvom referisanju su neki od članova Komande
sasvim izostavljeni, jedan od njih je načelnik veze Senad Čankušić. Njegovo ime
je Jakup izgovorio uz smiješak koji smo svi lako razumjeli. Nije ni važno šta
je, ako je, u ovoj akciji i pogriješio, odlično ga poznajemo, koliko je u nekim
ranijim iskazao truda i požrtvovnosti, a u ratu se ni stare zasluge ne bi
trebale zaboravljati. Nismo samo mi tako razmišljali, bučno je bilo na sastanku
dolje.
A svaka kasnija promjena je vukla nove reakcije.
Nekima od izostavljenih je u tim trenutcima bilo više do same časti i ponosa
nego do novca. A opet, nisu se ugodno osjećali ni oni preko kojih se ta
preraspodjela prelamala. Nezadovoljstvo, solidarisanje, dvije su oštrice istoga
noža. Kako je Bešović u tome balansirao neću razmišljati, sastanak je u svakom
slučaju završen.
Jakup i Mido se nisu u toj priči našli na istim
stranama, ali sam uvjeren da su o svemu jednako razmišljali. Sam podatak da je
Jakup u startu izdvojen iz baterije i nagrađen u okviru Komande, nije bio
korektan. Međutim, obojica su od početka iskazivali zajedničku osobinu, da se
Bešovićeva ne pobija. Jakupov iznos nije diran, pa je u konačnici ostao iznad
načelnika. Nije to ljutilo Mida, koliko cijeli tok.
Jakupu je to sugestija da trebamo naš sastanak
krenuti s nule. Otud je sve ovo i ispričao, naglasivši Bešovićevu poruku da
najbolji trebaju biti i najbolje nagrađeni.
Mi komandiri vodova bismo trebali znati koliko je
svaki od naših vojnika otprilike doprinio, a ne bi trebalo da bude ljutnje ako
i između sebe napravimo neke razlike, o čemu je Jakup dao svoje mišljenje.
Uslijedio je tajac. Osjećam da ostali ne
razmišljaju kao ja. Mislim da je njihova matematika danas u nekome drugom
pravcu. Ako je Bešović naložio da Jakup dobije 500 maraka, ukupna svota je
dovoljna da se i neko od nas komandira vodova „ogrebe“ za isti iznos, možda da
se svi zavrtimo oko 400, i tako bi ostalo novca toliko da bi i komandiri
odjeljenja zastali negdje na 200, sad još samo da uklope da li bi i svaki
vojnik mogao dobiti po 100 ili ćemo njih gradirati na nišandžije i poslužioce,
vrjednije i ljenije, poslušnije i drčnije, koliko će tih najgorih biti, je li
njima „mnogo“ da dobiju po 70 maraka...
Dobro sam im čitao misli. Razumijevao sam i
trajuće ćutanje, u svemu je ponajteže sebe odvagati. Tačnije, teže je jedino
pristati na opciju kojom ćeš sam biti „zakinut“. Možda bi svi najrađe sad
pristali da se ide s tajnim prijedlozima, da se to potom skupi na gomilu,
nekako boduje, i tako dođe do željenih, a ipak poštenih rezultata. Poštenih,
ili makar onih na koje oni koji u ovome ne učestvuju neće moći ni na koga
pojedinačno prstom upirati. Odlutaše meni misli i do njih, ali se vraćam brzo u
šator zamišljajući kako bi pri tome bodovanju bilo usmjerenih pogleda,
nevidljivih namigivanja.
Misli su čudne, kao sam život. Jedni ginu, drugi raspravljamo
o novcu. Razmišljam o Titu, razmišljam i o tome da će možebiti i neko od nas poginuti
do kraja rata, i pitam se ima li ovozemljaske nagrade za to. Pitam i sebe, da je
novac došao prije nego sam čuo za Titovu pogibiju, kako li bih ja tada o svemu razmišljao...
Sveprisutno iščekivanje da neko drugi prvi se
oglasi prekida ponovo Jakup. Njegov dodatni komentar je bio taj da je njegovo
mišljenje kako su moje zasluge za priznanje koje je naša četa dobila od
Bešovića ravne njegovima, možda i veće. Nije mi uspio zaustaviti misli koje su
ponovo odlazile ka našim poslužiocima, koji su i po najtežim vremenskim
uslovima skoro bespogovorno izvršavali sva naređenja, kako na samim položajima
tako i ona teža, oko premještanja s položaja na položaj, te oko dostave mina.
Jakupovo bockanje mene da se prvi oglasim, moje
ćutanje, polahko mijenja kompletno raspoloženje. Sada osjećam da se matematike
podudaraju, iako je bliže logici kako će manje istrpiti većina od manjine.
Pritom je i do naših vojnika već došla informacija o načinu raspodjele, kamo se
kreću i njihova očekivanja. Ipak, ima jedna ključna stvar koja bi opet mogla
izbiti na površinu - mi smo artiljerci!
Završavao sam sa svojim djeljenjima, zbrajanjima,
ipak se prije mene oglasi Lato Kršo. Kratko, i prilično iskreno je kazao kako
će se on složiti kako god da mi ostali odlučimo izvršiti raspodjelu.
Nečije takve riječi kao da je samo čekao Lutvo
Podrug. Za razliku od Lata on je imao i uvod, u kojem je pomenuo kako će biti
jako teško biti stoposto nepogrješiv, kako su uzane linije koje razdvajaju
učinak jednoga od nas u odnosu na nekog drugog. Potom je prešao na dio koji ima
sličnosti s onim što je Lato rekao, odnosno da on neće sudjelovati u našim
razvagivanjima, da se ne želi ni s kim zamjerati. Na kraju je predložio da
Jakup lično napravi te skale, odnosno da nam ih prezentuje ako ih već ima u
glavi, a da onda neko od nas, ako hoće, može da da neki prigovor, neslaganje,
odnosno da kaže ko bi trebao da dobije više, ili manje.
Polupažljivo sam ga slušao, nema riječi s kojom
se ne bih složio, s pravom ili ne pitao sam se koliko tu ima iskrenosti.
Usuđujem se pomisliti kako je on imao u glavi da on i ja trebamo biti odmah uz
Jakupa, da mu je malo zasmetalo što sam samo ja pomenut, a činilo mi se kako je
za ovo vrijeme ćutnje stigao, više od svih drugih prozrijeti do mojih misli.
Pravi trenutak da ja iznesem ta svoja
razmišljanja:
- Ja ću se složiti s Lutvom, u prvome dijelu. Teško
je biti pravičan i tačno izmjeriti koliko je ko doprinio. Složiću ću se
apsolutno i s Majorom, sigurno da ima razlika. I opet s Lutvom, možemo biti
umjereniji. Ali kako to prebaciti na Jakupa, a mi kao nećemo. Ja ću reći svoje
mišljenje, nek bude da na sve gledam malo drukčije. Jakup i ja smo računali i
vodili položaje, nišandžije su nišanile, poslužioci teglili mine. Svako je
radio ono što najbolje zna, mislim da je i tu tajna zašto smo postigli sve ove
pogotke i zašto smo sada ponosni na sebe, na bacačlije jedne Viteške brigade. I
da ne duljim previše, po meni bi najpoštenije bilo da novac podijelimo na
jednake iznose! Sem Jakupa naravno, on nek dobije kako je Bešović kazao. A
ostatak da podijelimo na koliko nas ima. Koliko sam nabrzinu sračunao trebalo
bi da izađe po nekih 160 maraka, toliko nekako. Šta možemo dobiti ako odaberemo
nas četiri-pet da dobijemo po 300, odnosno desetak onih koji bi dobili po, šta
ja znam, dvije stoje. Te onda ostale grupisali na 150, 100, 70. Znam da ni
vojnici ovim ne dobijaju previše, ali dobijamo mi. Siguran sam kako bi ravna
podjela doprinijela da ti naši vojnici, u narednom periodu, budu još
odgovorniji, još više da nas poštuju, da ćemo postati još bolji, homogeniji
tim.
Slušan sam pažljivo. Mirso Rahman je zračio
apsolutnim slaganjem, Jakup razumijevanjem, i Lato je postao zainteresiraniji,
u njegovom pogledu sam osjećao Titov, dok je Lutvo na mene odavao utisak ne najzadovoljnijeg.
Ne zbog mog samog prijedloga, koliko zbog obrazloženja. Prvi će dati i
komentar, po kojemu se nikada neće složiti da smo svi jednako zaslužni, da mi
svi dobro znamo kako i među poslužiocima razlika ima, ima onih koji zadatke
izvršavaju bez pogovora, ali i onih koji se vole izvući. Ponovio je stav da
razlike ne trebaju biti velike, ali da je poštenije da ih bude. Zaključio je,
međutim tako, da će prvi dići ruku ako ćemo odmah glasati o ovakvom prijedlogu.
Činilo mi se da je Lutvo zadržao nešto što je
slušajući mene bio namislio reći. Bila bi to primjedba da iz mene govori
neskrivani, a davno sahranjeni duh socijalizma, komunizma, marksizma. Da je to
prigovorio ja bih potvrdno odgovorio, dodajući da, bila sahranjena ili ne, ta
ideja ostaje najpoštenija, i kao takva vječni dio mene.
Nakon Lutva i mene, ostalo je da Mirso i Lato svoje
stavove iskažu okretanjem pogleda prema Jakupu.
Shvatio je Jakup pravac u kojem sve ide, te je presjekao
dalju raspravu rekavši da, ako ovaj prijedlog izglasamo, u zaključku će se obratiti
Komandi sa željom da ni on neće htjeti biti izdvojen.
Jakupove riječi su i najavile, ali i potpuno
usmjerile glasanje koje je uslijedilo, ako je ikakvih dilema više i bilo.
U zapisnik je unešeno da je na sastanku komande
čete jednoglasno odlučeno da novac, dobijen kao nagradu za vrlo uspješan rad tokom
posljednje operacije, bude ravno raspoređen - od komandira baterije pa do
zadnjeg poslužioca. Upisana je i tačna cifra, koju smo izračunali odmah po
usvajanju moga prijedloga.
Ravni nabožić, Nišićka visoravan
