XII - 15 / Jedini preostali način

Pod prozorom procvjetala ruža,
na grančici uz prozor se pruža.
Da ne bi trna ubro bih je,
i na srcu nosio je.
    Pod prozor ću miris uzdisati,
    čarna ružo, ne smjem te ubrati.  

                                                         
Jedno drugom kad nismo suđeni,
zašto da smo tako zaljubljeni.
Bolje da smo u daljini,
nego što smo u blizini.
    Ako, ružo, nećeš moja biti,
    ne ubrana ti ćeš uvehnuti! 

 

Dan je odmicao, tako je snažio naš osjećaj da su i u Komandi svjesni kako je vrijeme takvo da naše angažovanje ne bi dalo željeni efekat. Što je još bitnije, izraženiji je i onaj drugi, osjećaj da vijesti o novim poginulima neće biti. Zajedno je uzrok da smo se skoro raskomotili, sve manje pominjući današnju akciju, više neka prošla vremena, ljepše doživljaje...

Sve prekide, ko bi drugi do - Ševko. Tačnije, poziv radio-stanicom.

Bilo suludo ili ne, značilo to da kreće nastavak akcije, ili nešto još gore, tek se traži i naše djejstvo. A mi nećemo sada još jednom polemisati da li baš treba, i zašto se čekalo da sunce opet nestane a mi se komotno uvučemo ponovo u toplu kuću.

Brzo smo svi na položaju. Izo Zametica, nišandžija, javlja da je udarna igla zaledila, kako su i slutili, očekivali. Bih li ja razmišljao o tome ne znam, srećom da oni jesu. I zbog čega je, za svaki slučaj, igla unaprijed ostavljena u udarnom položaju!

Čim su elementi za gađanje bili zauzeti mi ostali smo završili u skloništu. Kraj minobacača su ostali samo Izo i njegov pomoćnik Refik Kurtović, svima poznatiji pod nadimkom Mazalo.

Ispaljenje se nije čulo. Mina je zastala.

XI - 48 / Ustupak koji sam morao napraviti

Pusti me majko, pusti me mila,
da vidim svoje luče, pusti me!
   Golube poleti,
   pozdrav mu odnesi,
   doći ću, doći ja!
 
Dođi mi draga, dođi mi zlato,
to pjesmom mene, majko, doziva!
   Golube poleti...
 
Dođi mi draga, dođi mi zlato,
da ljubim usne tvoje, dođi mi!
   Golube poleti...

 

                                 

Sinoć je bilo vrijeme da sa svojom odlukom upoznam i Mufa. Ako se Keči, kako su i obećali, pojave sutra, to ću im se bez razmišljanja pridružiti. Problem je što i ja počinjem da sumnjam u to.

Ako bude tako, ja neću htjeti biti kao oni. Odrediću još dan-dva, do tri najviše, poslije čega krećem sam!

Mufo ne skriva ljutnju, nabraja razloge počev od već pomenute priče o prvom našem rastajanju, preko toga da u Gornjem Vakufu nemam nikoga, kako su Zelengora i Grebak bili nešto drugo, napominje da se i ovdje ratuje, nabraja nekoliko imena naših Fočaka koji su već u 44. jablaničkoj brigadi, ili kod Zuke, još ističući kako dobrome artiljercu-računaču neće biti nigdje problem da bude dobro prihvaćen...

U nagovaranje uključuje i Ramiza Rokšu, te ponovo skuplja šire sijelo, s Fifom, Fadilom, Fudom...

Svi su na njegovoj strani. Mene se i ne trude shvatiti. Sem, donekle samog Mufa!

X - 53 / Dobrovoljac

 

Banja Luka, na Krajini fala,
niko ne zna ničijega hala.
 
Ićindija, stiže haberdžija,
„Utopi se Mujo Čelebija!
 
Na Vrbasu, ata kupajući,
na čaršiji, u sred Banja Luke!“
 
Njega žali i staro i mlado,
al' najviše Mujina djevojka.

 

 

Valjda sam prvi put u ovakvoj ulozi. Kada sam donosio odluku ne ići za ostalima, bio sam uvjeren kako će mi jedina obaveza biti pravdati to. Svi koje sretnem, ili nađem ovdje, da će biti posve upoznati s onim što je tome prethodilo.

Ipak, stojim na sred dijela Skija pretvorenog u spavaonu, suočen s mnogo očiju uperenih u mene, onih koji neće povjerovati u prvo što sam rekao dok im ne kažem još pojedinosti.

Ja nisam duljio. U nekoliko riječi sam opisao šta se desilo, tek ne zaboravljajući da opravdam sebe i Abida. Njih pedeset me pažljivo odslušalo.

Nisu me prekidali, a nisu bili ni manje začuđeniji od Murata. Iz tog razloga njima pomenuh i Mahira. Odgovaralo mi je što Halim trenutno nije bio u sobi.

VII - 51 / Kad se vidimo u Sarajevu

Višnjičica obrodila,

sva se pod rodom podvila.

 

Nju mi čuva čuvarica,

lijepa mlada divojčica.

                                            

Onud jaše mlad katana:

„Pomoz Bože, divojčica,

bi li meni višnji dala?“

 

„Ja bih tebi višnji dala,

makar sama ne imala!“

 

                                      

Povodom svega je najavljen i sastanak u Komandi bataljona. To sam očekivao, ali manje da ću na njega i sam biti pozvan.

Moj odlazak Ferid koristi da me nagovori da pokušam otud donijeti litar ulja, skoro da ga i nemamo a opet mu se jede halva. Naravno da ga neću tražiti za halvu, već za svijeće.

Prvi dio sastanka trajao je kratko, samo su predočene osnovne promjene. Majora već poznajemo, pa je i jedino bitno obrazloženje da je potvrđena najava spajanja s trnovskom brigadom. Ako se to zaista desi, to će objasniti zašto nam je sada Fehim Bibić komandant. Ali i još nešto, brže nego očekivasmo i jedni i drugi, s Fahrom Nikšićem ćemo se ponovo naći u istoj brigadi. Također, pošto se ni išta drugo neće mijenjati to će i on do daljnjeg ostati na Rogoju.

Na drugom dijelu sastanka, mene nije ni bilo. Nekoliko njih je ostalo, neka takozvana uža Komanda, a koja se treba pozabaviti još nekim kadrovskim rješenjima.

VII - 33 / Ima još samo jednu želju

Banja Luka, na Krajini fala,

Niko ne zna ničijega hala.

 

Ićindija, stiže haberdžija:
„Utopi se Mujo Čeelbija!

 

Na Vrbasu ata kupajući,

na čaršiji usred Banja Luke!“

 

Njega žali i staro i mlado,

al' najviše Mujina djevojka.

 

 

Motorola šuti, znači kako se ni okolo ništa novo ne dešava. Akšam se počinje da spušta, radujemo mu se mi, raduju i Kremenci!

Baš to sam govorio ostalima obilazeći ih, niko drugi ni ne može biti tu ispred. Zapravo je samo Omer i dalje uvjeren kako se radi o četnicima, koji samo to i čekaju, da mrak padne. Morao sam mu i direktno skrenuti pažnju da ni u kom slučaju ne otvara vatru dok mu ne bude rečeno, mada ni poslije toga nisam mogao biti sasvim siguran.

Srećom, nije bilo još dugo do razrješenja svih nejasnoća. Prvi od Kremenaca već stižu u podnožje Vujnovića, a i mrak postaje osjetniji.

Jedino, četničko granatiranje nikako da stane, i ponovo su oni meta. Gađaju Vujnoviće, tek poneka preleti, srećom i preko nas.

Stoji nada da će s mrakom prestati.

VI - 45 / Dalekovod

 

Oj,Semina, šćeri Tahminova,

što tahminiš, što se ne udaješ?

Il' ćeš pašu, il' pašina sina,

ili čekaš nekoga boljega?

 

„Neću pašu ni pašina sina,

niti čekam nekoga boljega,

već ja čekam Ahma zaručnika!

 

Da se zdravo sa Plijevne vrati,

đe boj biju Đul-beg i li-beg.

Od krvavoga Plavna i Gusinja,

sa strašnijem Rusom na Dunavu!“

 

 

Vjerovali su nam. Rekao bih ne samo iz želje i nade, nego iskreno. Trudili smo se takvi i biti, može se razumjeti situacija u kojoj su Titovi bili, mi smo imali više vremena za dobro osmotriti. Sem toga nismo ni porekli njihove riječi, samo smo ih dopunili. Svojim saznanjima, koja nam ne garantuju punu bezbjednost, ali nam omogućuju da se ponovo priberemo. Pribranost je sestra mudrosti, a takvi trebamo biti i dalje.

Nastavljamo odabranim putem, još uvijek oprezno ali ne više svojeglavo. Mogao sam osjetiti kako se sva ona iznuđena ali i nepotrebna mijenjanja raspoloženja, koja nas od ustajanja pritišću, u ovim trenutcima skupljaju među nama, kako bi ih se zajedno konačno mogli osloboditi.

Zajedno, to je ta riječ koja nas je i do sada najpouzdanije ohrabrivala. Što je ponekad izazivalo strah dolazilo je kada smo se, iz ovih ili onih razloga, onako ili ovako, dijelili. Čim se opet skupimo, strahovi nestaju.

VI - 35 / Vijesti od osmatrača

 Koliko je Pr'jedor-polje,

dugo široko,

još je ljepša Pr'jedorčanka,

mlada djevojka.

Otud ide mlado momče,

tanko, visoko,

sablju paše, konja jaše,

ide po dragu.

„Prođi me se, mlado momče,

ja sam nesretna,

široko je Pr'jedor-polje,

umorićeš se,

duboka je Sana voda,

utopićeš se!“

Odluka se sama donijela. Što smo od nane čuli, što ovdje trenutno osjećamo, što znamo ili slutimo da nas čeka nakon što prijeđemo rijeku i cestu, sve ide u prilog tome. Potreban nam je i odmor, a noći su i predodređene za prelaske najopasnijih dionica. Trebamo mirno sačekati tu noć, stražare smo isturili, smjenjivat ćemo se.

Prvi sat je brzo prošao. Ni blizu ni daleko se nije ništa čulo, sem što su se Fudo i Žito vratili bez nane. Odbila je s njima poći.

Kako je rekla, vrlo je vjerovatno da ćemo prolaz morati izvesti probojem, pa bi nam ona samo mogla biti smetnja. Dugo su je uvjeravali kako ni mi nećemo prije mraka, i kako ćemo svakako gledati da bez susreta s četnicima prođemo, da nam nije ni smetnja ni teret, jer smo ovih dana svakako, jedući, rasteretili rančeve, te je bez problema možemo nositi. Na kraju je, jedino, pristala da ih sačeka gore, da po nju dođu oko tri, na dogovoreno mjesto, kad budemo sigurni da četnika nema. Odnosno, kad ona bude sigurna da nam neće biti teret.

VI - 4 / Jedna dilema je riješena

 

Kraj Vrbasa sjedi momče,

čeka djevojče, aman djevojče.

Vjetrić piri, dunja miri,

noć je kao dan,

mlado momče kraj Vrbasa

prevario san!

 

Kraj momčeta doro pase,

poigrava se, aman igra se.

Nogom kopa,vodu pije

i prisluškuje,

a djevojka nit' dolazi,

nit' poručuje!

 

P'jetli zoru najavljuju,

ptice pjevaju, aman pjevaju.

Zora sviće, dan uzmiče,

zv'jezda nestaje,

mlado momče kraj Vrbasa

još ne ustaje.

 

Kroz grančice mjesec viri,

pa mu govori, aman govori:

„Ustaje, ustaj, mlado momče,

spremaj doru svog,

svatovi ti odvedoše

dragu za drugog!“

 

 

 

                                      

Iščekujući Miša, Fuda i Zaima, upoznao sam svoju grupu s onim šta je odlučeno. Vrijeme sam iskoristio i da s obližnjeg izvora dopunim naše čuturice. Vjerovao sam kako ćemo iskoristiti maglu koja se upravo spuštala dolinama, pa sam se čudio brzom nevraćanju izvidnice.

Nisam bio jedini nestrpljiv. Neki su u tome i pretjerivali. Prebrzo će se čuti kako se među neke uvukao crv sumnje - da smo ostavljeni. Poslije čega će doći prijedlozi, da se napravi druga izvidnica. Čak se i pokušala napraviti, ali je to sad išlo preteško. Sve je manje povjerenja.

V - 45 / Što manje ljudi to bolje

 

Voljeli se dvoje mladih,

u gradiću malenom.

Jedno drugom obećali

vjernu ljubav do groba.

 

On je njojzi pjesme pjev'o,

uz malenu frulicu.

Ona njemu vjence plela,

sve od cv'jeća šarena.

 

Ali, jedne kobne noći,

kad je cvjet'o bijeli krin,

umrla je jadna draga,

umrla je ljubav s njom.

 

I opet se glasi čuju

iz malene frulice.

Ali lijepa Bjelopoljka

zaspala je zanavijek.

 

 

 

Džemo je ostatke lovare obmotao maramom, koju je pedantno ali sukladno vremenu u kojem smo, nosio u džepu, nakon čega smo i naš razgovor okrenuli ka drugom smjeru. Nismo se trebali ni dogovarati, posve je logično da čim prije idemo posjetiti i grmen koji sam koristio kao svoju osmatračnicu. Pri čemu smo u sebi razmišljali šta bi to mogli, ili željeli vidjeti na drugoj strani.

Ma kako god da su naše misli plele, jednako smo bili spremni vidjeti i nešto što nikako ne očekujemo.

33 Ponajteže je sebe odvagati

Mladog petka mjeseca ševala,

drugog dana mubarek Bajrama,

zlatni paša po Sarajvu šeta,

i za njime Sarajski kadija;

na teferič, gradu na kapije,

i na onu Zmajevu jaliju.

Seir čine momci i djevojke,

a najviše momci ašiklije.

Gdje god nađe momka i djevojku:

momku daje stotinu dukata,

a djevojci za ruho sermiju.

Svakog momka na ponose pita:

hoćel uzet kićenu djevojku,

a djevojku hoćel za njeg poći.

Pa ih vjenča kod avlijskih vrata.

Od džume je pa do crnog mraka

učinio stotinu nićaha,

sto i prvi u akšam se svrši.

Niti žali kajzerli firala

hodajući uskijem sokakom,

niti žali žutijeh dukata

darujući momke i djevojke

i ženeći Sarajlije mlade.                                                           

Brže nego sam kontao odvojio sam se mislima od posljednje, zaustavljene operacije. Sada mi je još krivlje što se tako završilo.

Nije me obradovala ni vijest da je stigla novčana nagrada. Još manje da me se zbog toga zove na nekakav sastanak. Najmanje što na ostalima osjećam da je razlog poseban, veseo. Ali ja na sastanak krećem pod dojmom Titove pogibije, usljed čega će do izražaja još više doći moje nerazumijevanje toga razloga...

58 Pet ih je preživjelo

Izginula vojska pod Derventom.

Izginuše dva Alibanovića,

i dva bega iznad Sarajeva,

i Nazur-beg, jedinac u majke.

Koga žali majka, kog sestrica,

Nazur-bega niko niotkale.

u nejga su do dvi jauklije.

Mlada Hate i starija Fate.

Hate Fati tiho poručuje:

"Pošalji mi begovu mahramu!

Ako si je ti svilom navezla,

i ja sam je zlatom popravila;

Skuplje zlato nego tvoja svila,

ja sam begu uvik dražja bila!"

Išao je komandir na čelu. Dvojica zdravijih momaka su se opet podigli ići s njima. Jasno je da će biti na začelju, da tu više nema snage, ali želja se ne smrzava. Trećeg smo opet ustavili. Suzdržao sam se i ja. Zapravo smo tako odlučili.

Mi smo, u povratku s kose, i po dolasku u baraku, cio događaj sagledavali sa svih strana. Osim što smo dobili više informacija o okolnostima nesreće, složili smo se oko toga da je naš pokušaj bio plod čiste volje, one ljudske, a da ovi sada to rade i zato što im je to dužnost. Teških srdaca, složili smo se i da će ishodi biti jednaki.

24 Nije problem znati

Sad u duši mojoj

više nema mira,

kao da će doći kraj.

Zar ni pjesme moje

sad niko ne svira,

tužan mi je takav osjećaj.

Sviraj, noćas, nek ti pukne struna,

a na žici nek potamni sjaj.

Sviraj, sviraj sve za boli moje,

kad već mora neka bude kraj!

Voljeh jednu ženu,

voljeh kosu njenu,

voljeh što je njeno sve;

Al za ljubav bajnu,

i tugu beskrajnu,

dobih samo lažno „Volim te“!

Sviraj, noćas, nek ti pukne struna...

Struni ne daj mira,

ko što duša moja

neka pati s pjesmom bola mog;

Nek uz tužne oči

tiho, tiho svira

ovu pjesmu bola golemog!

Sviraj, noćas, nek ti pukne struna...

    /Selver Pašić/

Ne znam koliko smo u pravu. Ne znam kako da ovo poredim sa situacijom od prije godinu dana. Drugi bi i mogli, sličnosti ima. Jedna je i opreka, rekao bih sudbinska, onom situacijom smo ispraćeni, ovom dočekani.

Onda je bila četnička ofanziva, duga skoro dva mjeseca, znali smo zašto trpimo, ginemo, zbog premorenosti smo tražili odmor, zbog ponižavanja nečiju smjenu. Želja je bila ista, Foča i Drina, zato sam ja u duši lomio da duramo i više nego što možemo.

Sada smo mi započeli ofanzivu, započeli pa stali. Stali, da bismo ginuli ne znajući zbog čega. Želja je ponovo ista, ali zašto da trpimo što ne moramo?

46 Nisam izdržao

Ferman stiže iz Stambola,

buruntija iz Travnika,

da uhvate dva hrabra mladića,

dva mladića, dva brata Morića.

Petak lijepi osvanuo,

nad šeherom silnim,

dva Morića džumu klanjali,

u džamiji Hadžimagribiji.

Uhvatiše dva Morića,

pa ih vode uz Sarače,

pa ih vode uz strme Kovače,

u tvrđavu da ih zadave.

Kad to čula pašinica, majka Morića,

da joj vode dva njena mladića,

iz halvata, kule bijele, leti,

grli noge i u ruke ljubi

pašu sarajskog, brata rođenog.

„Pusti meni dva moja mladića,

dva mladića, dva moja Morića!

Daću tebi ključe i harače,

daću harač za sedam godina,

od kada se gradila Bijela tabija!“

Kada su ih davit stali,

Morići su zapjevali:
„Sarajevo, široko si,

 oj tvrđavo, mračna li si,

sultan care, proklet li si,

kad ti sablja pravdu kroji,

na zulumu carstvo stoji!“

Ne prestaše paše i veziri,

Bosnu moju niko ne umiri!

Prvo ratno sarajevsko jutro počelo je buđenjem granatama. Mojmilo je jutrošnja meta. Poslije će biti cio grad. Ali se ne gine kao na početku. „Sad je drukčije“, grad je jedan veliki, uređeni tranšej.

Ratno građevinarstvo nije samo svojstveno prilazu tunelu. Sve što su četnici uništavali na početku, odmah je nanovo korišteno. I Vukovar na televiziji, Trnovo uživo, slike su koje se sada vide u većem formatu.

Onaj most je jedan fin kadar, pravi dojam su tek, tramvaji i druge krupne mašine. Zgrada kojoj smo greškom došli, svojih bliznjakinja je unutra puna. No, i one najuništenije imaju svoju svrhu, koristi ih ovaj sarajevski labirint. Koliko je bilo moguće, i koliko se ko ima vremena pridržavati.

29 Da li, i kako odustati

Molila se žuta dunja,

toj lijepoj Đul-Halimi:

„Đul-Halima, dođi bona,

rodne grane oberi mi!“

                                            2. januar 1994.

„Neću, neću, dabogda se

sva od roda salomila,

što si meni sa granama

malen sokak zaklonila!

Sad ne mogu vidjet dragog,

kroz te tvoje puste grane,

kad projaše na doratu

i pogleda milo na me!“

Još je vladalo veselo raspoloženje. Opet mi se činilo da ovdje pripadam, da sam išao u Deževice na dva mjeseca a ne ovdje došao na nekoliko dana.

Razlika je jedino bila u srcu. Alme nema, dobio sam neke informacije, nove nade, nove želje. Adresa je lahka za zapamtiti, ne bi trebala biti ni teška za pronaći. Prilike da je potražim će biti, ako ja to budem još želio.

Alme nema, a zbog nje sam dolazio. Zbog nje sam stvorio prijateljstvo s Munjom, obećavši držati i do toga prijateljstva. Obećavši, ali ne sasvim iskreno. Da je tako osjetim, jer se kolebam, razmišljam da li, i kako odustati.

XI - 29 / Ibragina koliba

Oj sokole, moj sokole,
ne vij mi se iznad dvora,
ne budi mi dragog moga!
Trudan mi je, i umoran.

Kada mi se on probudi,
molit ću ga, moj sokole,
da me s' sobom na put vodi.
Obdan ću mu za mornara,
noćcu za ljubovcu.

Ako njega veslo izda,
evo moja desna ruka;
Ako li ga jedro izda,
evo moja bila skuta;

Ako li ga konop izda,
evo moje žute kose;
Ako li ga jambor izda,
evo moga vitka struka!
Oj sokole, moj sokole,
ne budi mi dragog moga!

Za kera će se pobrinuti konjovodci, od trenutka kada smo konačno stigli do Ibragine kolibe. To je mjesto gdje se i mi odvajamo.

Ispraćam ostale pogledom. Otima mi se uzdah. Nisam ispunjen slutnjom, nego svjesnošću koliko njih čeka veća opasnost!?

Kada mi ubrzo u polumraku nestaše i njihove polusjene, bacam se po rosnoj livadi.

Tek će da svanjava, doba je kada se obrisi livade jedva iscrtavaju, i rosa sasvim dobro osjeća. Kontam uživati kratko u tom mirisu, u šetnji okoline kroz svjetlije nijanse budećeg dana, do one pri kojoj ćemo se dati na naš početni posao, pripremanje položaja.

-          Nemamo puno vremena – iznenadi me Sefir, čovjek koji je jedini cijelim putem polučudno šutio.

-          Kako? Ovi tek odoše, koliko im treba još do linija, pa da se rasporede...

-          Ti moraš odmah tačno izabrati položaj, čim počne svitati nećemo se smjeti kretati!

 

IX - 56 / Ni mudrosti, ni pameti,

Od izvora dva putića,
vode na dve strane,
ne znam kojim pre bih stigla
do tebe, jarane.

Gledam jedan, gledam drugi,
oba su mi mila.
I jednim sam, i drugim sam
 tebi dolazila.
                     

                                                                      
 Jedan vodi kroz voćnjake
 iza našeg sela.
Tu nas tvoja majka, jednom
zagrljene srela.

Dala mi je, od sveg srca,
cvet iz vaše bašte:
„Uzmi, uzmi, rano moja,
ti si zlato naše!“
    /Petar Tanasijević/

 

Ne znam kako, zbog čega, ali me misli povukoše Zuhdiji. Znao sam da ovo nije prilika da bilo kome kažem kakva me je šuhva pritisla... a, nije bilo ni vremena.

Admir nam reče kako trebamo, a prije odlaska na spavanje, donijeti još jednu važnu odluku. Moramo se odlučiti za put kojim ćemo na Zelengoru!

Prethodno je i Ramo ponovo zovnut da nam se pridruži. Kratko je razmišljao, a onda, na iznenađenje svih, ostao pri maločas teško donešenoj odluci. Kako reče, vjeruje u onu narodnu po kojoj se ne valja vraćati. On to kao zbog nas, zbog našeg bereketa.

Možda je i u pravu, ali je u pravu i trenutak u kojem pomislismo kako nije toliko bitno kuda ćemo put Zelengore. Bitno je samo da tamo stignemo!

A da bismo tamo stigli, možda zavisi upravo od puta koji odaberemo. Nas tridest i dva bira, Šemso i Ismet ostaju po strani.