Stade se cvijeće rosom kititi,
stade se biser zlatom nizati,
stade se srebro srmom srmiti,
stadoše momci cure prositi.
Samo ja nemam nigdje nikoga,
samo ja nemam azgin dilbera,
samo ja tužna tugu tugujem,
samo ja ničem se ne radujem.
Nikad me nije niko volio,
nikad me nije niko ljubio,
nikada nisam zorom zorila,
nikada nisam sevdah vodila.
Gledam ja goluba, golubicu,
gledam ja lastu i lastavicu,
gledam ja jedno drugo cjeluju,
gledam ja životu se raduju.
Dadoše mene mladu za stara,
dadoše mene starcu zbog para,
da mu ja mlada kuću redujem,
da mu ja sijedu bradu milujem.
Star meni više mladoj ne treba,
star mene samo mladu zamara.
Ja hoću ljubav, život i mladost,
ja hoću sevdah, pjesmu i radost.
Nekad bih pomislio kako je drhtanje stran glagol za ovo ratno
vrijeme. Pa u rijetkim trenutcima kada se ne bih uspio oduprijeti tome nagonu
imao bih i dodatni, osjećaj slabića. Makar koliko da bih naknadno izgovor
tražio u pravoj riječi - poštovanje.
Teško da ću ikada zaboraviti Kapovinu i pogibiju Admina
Hajdarevića, ali uvijek ću se usput prisjećati i Ilovica. To je bio poseban
susret s Bešovićem. Svaki raniji je bio sličan, izaći pred Bešovića značilo je
prethodno dobro znati šta reći.