Razbolje se Sultan Sulejmane
aman, aman, padišah
u bijelom gradu, Carigradu,
aman, aman, Carigradu
sedmog dana šehri Ramazana
aman, aman, Ramazana
Pitao ga sine Ibrahime
aman, aman, Ibrahime
„Je l' ti žao, babo, umrijeti?“
aman, aman, umrijeti
„Mili sine, mladi Ibrahime,
aman, sine Ibrahime
ja ne žalim što ću umrijeti,
aman, sine, umrijeti
ja ne žalim Carstva ni Stambola,
sine, aman Ibrahime
samo žalim SarajBosnu ostaviti,
Bosnu ostaviti
samo žalim našu Bosnu ostaviti,
Bosnu ostaviti.
Vanredni odmor, na koji su mnogi negodovali, osim grupe u kojoj je
bio Safet Madeško a koja je svaku pauzu koristila da nastavi s pokerom,
izbjegavao sam objašnjavati. Ponavljao sam samo da postoji razlog, te da nemamo
potrebu žuriti. Safetu se još i otelo, kako boljeg komandira nisu mogli ni
imati.
Jedan razlog sam znao, bio je čisto jaranski, pomalo sam osjećao da
postoji još jedan. Dublji, skriveni.
Kako bih balansirao bio sam tamo gdje je bio i taj poznati razlog.
Upozoren sam i moje ponašanje nije moglo ići u pogrešan smjer, a opet moje
prisustvo je značilo da pauza ipak ne treba biti preduga.
Na potrebnoj distanci sam i slušao, i nisam slušao razgovor. Što me
nije zanimalo gubilo se u blagom zavijanju planinskog vjetra, reagovao sam na
riječi koje su nadjačavale taj vjetar. Još nespreman da sve uvežem, ali
podsvjesno naveden da u nastavku puta razmišljam o čemu inače i ne bih.
Susret s pripadnicima Civilne zaštite postaje dvostruko zanimljiv.
Nakon toliko mjeseci ratovanja gdje smo mi i uglavnom boravili na ovakvim, i
sličnim vrlijetima, i gdje smo sav teret i borbenog angažovanja i logističke
podrške sami podnosili, ohrabrujuće je vidjeti da se neko konačno „sjetio“ da
ima ljudi koji mogu pomoći. Barem u ovom drugom dijelu. Iako letimičan pogled
miješa osjećanja, oni se upravo vraćaju s planine, većina djeluje umornije nego
mi nakon desetodnevnog, ili dvadesetodnevnog boravka. Ali je razlog i
razumljiv, što je taj drugi dojam.
Nije sada bilo vremena ni mogućnosti da u ovoj grupi od stotinjak
ljudi istražujem više, važno je da sam dobio motiv za usputno razmišljanje.
Ovaj susret, omogućen vanrednim odmorom, donio mi je tako jednu veoma značajnu
informaciju. Tu među njima je i par onih koji su nedavno razmijenjeni iz KPD Foča.
***
Od izlaska, i preuzimanja linije, dakako mi je bilo jasno da se
neću smiriti dok ne stupim u kontakt s nekime od njih. Osjećam da ovaj put
moram konačno upoznati nekog ko zna nešto. Počinjem putem veze pomno pratiti
informacije o njihovim aktivnostima.
Kako sam i osjećao, ovaj put je bila - druga "sreća". Presreo sam kod
jezera grupu koja je transportovala sredstva na jedan od novodostignutih
položaja. Odmah me uputiše grupici u kojoj su bila dva Fočaka.
Uzbuđenje me jeste pritiskalo, ali i predosjećaj bi negativan pa mi
se ne dade žuriti. Hodah u koloni do prve naredne pauze. Tek onda brzo priđoh
onoj grupici.
Mujo Oruč i Mujo Dedović, bili su oni koje sam tražio. Nekoliko
trenutaka sam ih samo posmatrao. Oni koji su me njima uputili već su mi to
rekli, pa ipak mi se činilo kako i vidim i osjećam na njima dvije stvari. Prva
je ta da je već prošlo nekoliko mjeseci kako su razmijenjeni pa izgledaju bolje
nego što je opšta slika o bivšim logorašima. A druga da su se priča o svojim
boravcima u logoru toliko napričali da bih ja trebao, ma koliko da drukčije
želim, biti što kraći. Ipak, mene zanima direktna informacija, znaju ili ne
znaju nešto o mome ocu.
Počeo sam s napomenom da postoji mogućnost da nešto znaju, a s
obzirom da je već bilo kontakata, s nekima koji su razmjenjivani, bez
rezultata. Od tih smo doznali kako su oni međusobno jako malo kontaktirali,
samim time i da uglavnom svi samo mogu pričati o onima s kojima su dijelili
ćelije.
Meni je ovo drugi direktni razgovor s nekim ko je preživio fočanski
KPD. Bio sam i uzbuđen, pomalo i zbunjen, predstavih se prezimenom, kontajući
da je to sasvim dovoljno.
- A koje ti je otac – nakon kratke, naizgled prisjećajuće pauze, uze
mi odgovoriti Dedović – bila su dvojica.
- Jesu. Zajedno su zarobljeni... Šefik i Mehmed – njegovim sam
pitanjem dodatno zbunjen, zato zastadoh pokušavajući da sam dokučim u čemu bi
trebala biti razlika, kroz glavu mi je prolijetala opcija da je jedan živ a
jedan da nije – znači da ste ih znali... viđali... da znate nešta...
- Koji bješe tvoj otac, onaj što je imo brkove il onaj drugi?
- Taj s brkovima – sad sam brzo odgovorio, a nije mi promaklo da je
Mujo Oruč odmah pri mome predstavljanju oborio glavu tek je sada podigavši pri
čemu je pogled prebacio na Dedovića.
- Babo ti je bio sa mnom u ćeliji... dobar čovjek – ovdje Dedović
duboko dva puta uzdahnu – volio bih da ti mogu nešto drugo reći ali mislim da
ti je babo ubijen, strijeljan. Vidio nisam, ali se ko sad sjećam dana kada je
njegova grupa izvedena. Prozvani su, i rečeno im je da ne moraju nositi stvari.
To je značilo da bi moglo biti da će ih voditi negdje da rade, ali... domalo
pošto su ih izveli, čuli su se u dvorištu Ka-pe-doma rafali... i nijedan se
više nikada nisu vratili u ćeliju. Ne mogu sto-posto, ali devedeset devet posto
se nemoj nadati. Da li ti nešto znači, ponovit ću: babo ti je bio jako fin
čovjek. Poznavao sam i drugog, taj je bio mnogo bolećiv, išao je često kod
ljekara. Četnici su njega zloupotrijebljavali. Bilo je strašno... Uvijek mi je teško
kad me neko ovako pita, ni jednog nisam direktno vidio da su ubijeni, ali
nijedan nisu živi...
- Nemoj mu više ništa govoriti - Dedović je zastao, a prije nego je
stigao nastaviti konačno se oglasi i Oruč pri čemu vješto pogled preturi s
imenjaka na mene – sinko, samo ako možeš shvatiti: Blago onom ko doživio nije.
Svi smo ubijeni čim smo zarobljeni, samo su hijene željele da se duže, i
drugačije iživljavaju. I nije bilo nekog pravila, mnogo je viđenijih koji su
najstrašnije mučeni, ako je i bilo onih koji su i među prvima razmijenjeni. Kažem
ti: svi smo mi ubijeni jednom, poslije neki još jednom a neke nas je evo Allah izbavio.
A o ostalom ne treba pričati...
- Zašto da ne pričam. Zašto da se ne zna. Treba da se zna. Svi smo
bili u istim govnima, svi se nismo isto ponašali. Ti znaš kako u meni bijes
kulja kad me ispituje neko, čiji je... ako se tad moram suzdržavati zašto bih
sada!? Momak treba da zna da su Ćerimagići bili korektni. Obojica. Ali da nisu
baš svi.
- Pusti sad to – opet je Oruč držao drukčije stanovište – zna se da
je svega bilo, da su se ljudi borili da spasu svoju glavu, ko je mislio da
može. Znaš da su neki i izmišljali koješta samo da... Pa vidio si i kako su nas
neki gledali kad smo izašli, najstrašnije mi je bilo kad sam čuo to da - ko se
god iz logora živ vratio da je prokazivo... one koji su ubijani!?
Ovdje smo morali svi uzeti daha. I do mojih ušiju su doprli ovakvi
komentari, ali nisam htio vjerovati u to. Nisam, jer sam vjerovao svome
osjećaju, pri mojim prvim razgovorima s bivšim logorašima, Aljom Šljivom ili
Ahmetom Selimhodžićem. Kad ljudi pričaju o proživljenim mukama osjeti se
iskrenost. Dugo bi vremena moralo proći... i ovo što sada gledam ne može biti
laž.
Iako se donekle sasvim razmimolazili u jednom talasu, posve je
jasno kako ih je ista bura tukla sve vrijeme. Jednako svjedoči i igranje donje
usne Dedovića, kao i zahvaljivanje Allahu na životu Oruča. Jednako je i moje razumijevanje,
četnici su svima bili istu sudbinu nanijetili, samo je Allah neke spasio.
Vjerovatno bih se ja već sada zavukao u najdublja razmišljanja,
ipak sam cijenio i vrijeme i zamor mojih sagovornika. Narednih par sekundi sam
utrošio na brzo smišljanje pomirljivijeg toka ostatka razgovora.
- A znate li, sjećate li se datuma kada mi je babo izveden – ne znam
zašto ali sam navijao da ne dovrše priču o različitim ponašanjima zarobljenika,
a pošto je već pauza isticala htjedoh saznati podatak koji bi meni mogao
skinuti jedan veliki teret s duše.
- Datum ti ne bih mogo reći, ali ako ti znaš kada je zarobljen,
doveden, možeš i sam sračunati. Mi smo svi tako računali, brojali smo koji nam
je kome dan kako smo tu. Upamtio sam da ti je babu bio četrdeset osmi – odgovara
Dedović i još jednom dodaje – momak, ti možeš biti ponosan na svoga oca.
Oruč ga još jednom prijekorno pogleda, mahnu rukom i otpljunu.
Pomislim kako bih nešto više saznao da se trefio samo Dedović, vjerovatno bih
ga odmijenio u nošenju dok bi on pričao. Dalje razmišljam kako je možebiti
ovako i bolje, čuo sam osnovno, o ostalome nije moje ni da sudim.
Još jednom se prisjećam
razgovora s Aljom Šljivom. Pominjao je i on da je bilo prokazivanja, ipak je o
tome govorio mirnije. Istina, iako je poznavao oca mi on nije znao ništa o
njemu, njegovoj krajnjoj sudbini. I to je varljivost situacije, osjećaja, žao
mu je bilo što mi nema šta reći. Ova dvojica su žalila jer imaju. Vjerovatno je
onda potrebno dodati riječi koje bi zamijenile nadu...
Zahvaljujem se dvojici Muja na onome što su mi rekli, razumijem
njihove uzdahe uz „voljeli bi i mi da smo ti mogli reći nešta drugo, bolje“.
Vraćam se nazad, s mislima koje se počeše rvati s nastalim osjećanjima.
Bio sam spreman na ovakvu vijest. Jeste da je opet ostalo jedno
„ali“, jedno sasvim maleno. Nisu vidjeli da je strijeljan, pa ostaje mala
mogućnost da je taj dan trebala neka hitna razmjena, koja iz nekih razloga nije
izvršena pa je tako završio u nekom drugom logoru. Ili je to bila jedna od
grupa koja je upućena u neki od srbijanskih rudnika. Iako znam da su za rudnike
uzimali, ako su uopšte uzimali, one mlađe, boljeg zdravlja. Nisu vidjeli, ali
sam i ja naučio šta je osjećaj. I da nisu čuli te pucnje mogli su osjetiti
zašto se neki ne vraćaju...
***
Vraćam se položaju, a muči me ono što sam već znao. Muči me i ono
što sam tek čuo.
Razmišljam. Govorim sebi kako je ovo sudbina mudro udesila. Dobro
je da sam s obojicom skupa pričao. Tako su mi rekli taman koliko su trebali.
Još jednom lijem suze za ocem. Lijem ih i za rođakom Mehmedom. Sve,
baš sve je moralo da bude kako je bilo. Najprije su jedan bili za to da, skupa
sa ženama i djecom, krenu za nama. Poslije je drugi bio za to. Oba su završila
u KPD. Nijedan nisu živi izašli. Kao i mnogi još.
Kako se ko ponašao u zatvoru? O tome ne mogu da razmišljam, morao
bih najprije znati kako bih se ja, bilo ko od nas, na njihovom mjestu ponašali.
Nema nas bezgrješnih. Ko zna koliko ću se još puta prisjećati svoga
ponašanja na Vučevu. Prethodno smo išli u Trošanj, tada smo svi zajedno imali
na umu da imamo zarobljenih, da nas to treba voditi jednako kao i želja za
osvetom onih koje su četnici već pobili. Jesam li na Vučevu to zanemario, jesam
li tada znao, osjećao kako je sa zarobljenima već bilo što im je suđeno. Ne
znam, ali znam da me do danas proganjalo baš to.
Nosih veliki teret na duši. Dževadov dnevnik je ostao, četnici su
ga morali naći. Tamo je pisalo kako sam dobro gađao, to je mogao biti sedep da
baba strijeljaju. Kako bih to sebi ikada oprostio!?
Je li sada uopšte normalno što razmišljam o onome o čemu nisam kada
je trebalo. Kako mi sada može biti važno da je strijeljan prije nego je dnevnik
s pričom i o meni pronađen. Bože...
Je li i normalno da ponos traži mjesto kada nade više nema? Je li
moguće ne nadati se više!?
