Jutros rano prođoh
kraj Morića hana.
Sretoh lijepu Đulu
pokraj bezistana.
Ašik, ašik, jedno na drugo,
gledasmo se zadugo.
Hem je sokak tijesan,
hem ja momak bijesan.
Ja joj bogme rekoh
i dva i tri puta:
Ašik, jesam, na tebe,
iskaću te dušo za sebe.
Nasmija se Đula
i na njoj đerdani.
Stadoše preda mnom
igrati dućani.
Aman, aman, jarabi,
ja kad je se dograbim!
Pomrsih joj kose,
potrgah đerdane.
A ona se više
ne nasmija na me.
Samo reče: Arsuze,
svu me vatra obuze.
Samo reče: Hrsuze,
svu me vatra obuze!
Odavno nisam bio u prilici popričati s velikim prijateljem Muratom
Fulurijom. A koristili smo svaku priliku. Koliko nam je vrijeme dopuštalo. Sada
ga baš i nismo previše imali. Pa ipak, moradoše biti bar dva momenta koja ću
pamtiti.
Neko je zaturio temu u vezi četničkih i naših patriotskih pjesama.
Još smo jednom potvrdili da su njihove nekako grlatije, borbenije. Povezali smo
to s njihovom hirovitošću, iskazanim divljaštvom nad nejači, uzimajući iste
razloge da su naše patriotske pjesme nježnije, merhametlije.
Neki smo smatrali da su i naše trebale malo više živosti, ne
divljine ali drskosti koja bi i četnike nervirala. Opet, neko se sjeti da kaže
kako nama za to ni ne trebaju patriotske pjesme, jer mi imamo naš „tekbir“.
Ispričao sam priču koju sam čuo u Sarajevu, bi onih koji potvrdiše da su čuli
isto, kako je prvi tekbir upotrijebio Srbin, Rade Zoranović, borac Prve slavne.
Nevjerovatna koincidencija...
Naravno, pominjanje tekbira dovede nas do jedne od rijetkih naših,
življih patriotskih pjesama. Riječ je o pjesmi Benjamina i Safeta Isovića
„Šehidski rastanak“. Složio sam se, ali i dodao da ta pjesma više jeze stvara
kod nas nego kod četnika. Zapravo, priznao sam kako mi je i suza krenula kada
sam tu pjesmu prvi put čuo.
Prebirali smo još po nekima, uglavnom govoreći „ova je meni
najbolja“. Pomenuli smo Rizine „Idu borci, Olovski junaci“ te „Ja sin sam
tvoj“, Hankinu „Izdajice, gdje ste sada“ s napomenom da to još oštrije zvuči iz
razloga što je žena pjeva.
Ja sam dodao i još jednu čudnost kakvi smo to mi Bošnjaci pomenuvši
pjesmu Hendinu koju sam volio, koja mi je bila jako draga, nije borbena kao
četničke ali ima tu veliku umjetničku vrijednost svevremene pjesme, samo
jasnije doživljene u ovome ratnom, u stihovima „...spasao si glavu, ostao sam
živ“. Govorio sam o pjesmi „Sarajevska raja“ koja sem svoje velike umjetničke
vrijednosti potvrđuje i tu našu čudnost. Henda je najprije snimio tu, meni
dragu verziju „Sarajevska raja, daleko ste bili, kad je teško Sarajevo
ostavili“. Međutim, kada se Henda pridružio onima koje je pjesmom prozivao,
snimio je i drugu verziju „Sarajevska raja, zajedno smo bili, kad je teško
Sarajevo odbranili“.
Pomenute su i neke pjesme Nazifa Gljive, pa Zije Valentina, sjetio
se neko i naše verzije „Čavoglavaca“. Ipak, priču o našim ratnim pjesmama
zaključio je upravo Murat.
- E, a znate li koja je meni najdraža patriostka pjesma? – govorio je
to tonom koji je nagovještavao da će nas odgovorom iznenaditi – ama, brate, ona
Sajina „...ja kad je se dograbim!“
Nakon što smo se nasmijali svi, Murat i ja se odvojismo. Nastavili
smo malo priču o sponi muzike i rata.
Pohvalno smo progovorili o Ljubici Berak, njenom iskrenom pjevanju
„Baščaršijo, moja ranjena“, istakli smo i Tifu i Milića Vukašinovića, njihovu
odanost Sarajevu, pomenuli i to koliko je nama značilo kada su nam došli
pjevati i zabaviti nas Omer Pobrić, Zehra i Beba, te Ismet Horo. Još jednom se
nasmijali Omerovim rječima kojima je „tjerao“ Bebu da požuri, da ne bira blato,
napominjući kuda sve borci gaze.
Nasmijali smo se i tome da je ponajjači aplauz otišao Ismetu Horu
kada je prihvatio na bini pokučenu flašu konjaka...
- Najviše je mene, ipak, iznenadio Perica Simonović – u trenutku reče
Murat Fulurija.
- Zašto on? – pitah, davši do znanja da ne znam priču o njemu.
- Džaba svi ovi pjevači što pjevaju. Ali, Perica je nosio pušku.
- U početku rata?
- Ma, i nedavno. Dok smo bili na Gluhači. Ja ga nisam ni poznavao, čuo
sam za njega, da je Šumadinac i to, ali stvarno nisam znao kako izgleda.
Čičkava, kofrdžava kosa, meni se učinio naš Švajcarac. Pljunuti on. Perica se
razbolio valjda, nije ranjen, ali su ga nosili helikopteru. Ja kontao Švajcarac
ranjen. Zato sam i potrčao tamo. Priđem, vidim nije on. Čujem, govore – Perica.
Ne mogu da vjerujem, maskirna uniforma, puška preko leđa, borac kao i svaki
drugi.
- Znao sam da je ostao u Sarajevu. Nisam znao da je i izlazio van
Sarajeva. Ne bih ni slutio da je Treskavica i njega vidjela.
- Eto, vidio je on nju. I ona njega. A vjeruj, često sam ja o tome
razmišljao. Razumijem ja i da nije svako za puške, ali nekako mi se previše
ljudi izvlačilo. Sportisti, pjevači, mislim na mlađe, šta su oni bolji od nas
ostalih. Sve je to trebalo na linije.
- Neki su i bili. Kad bih boravio u Sarajevu pričali su o nekima...
- Koje su na silu dogonili – Murat se osmijehnu, i namignu.
- Pa bilo je i toga, pričalo se i o tome. A sigurno se ne bi ni
pominjali pojedinci, koji su uzeli puške, da je to bilo baš masovno. S te
strane si u pravu.
- Ja sam ti uvijek u svemu u pravu – Murata osmijeh nikada ne napušta
– baš kao i za ovu najbolju patriotsku pjesmu.
- Nego se sad ja presabiram – iako je tema neozbiljna ja sam težio
biti ozbiljan – čini mi se da je pominjan onaj Sule iz Nadrealista, Ćere iz
Orkestra... ma mora biti da su mi i Pericu pominjali... Ali, ček, on je oženjen
muslimankom? To ga je valjda opredijelilo!
- Mnogi su oženjeni muslimankama, i sami su muslimani, ali ih se s
puškom nije moglo vjenčati! To ti je do čovjeka. Kad znamo koliko ih je
zbrisalo, mogao je vala i on. Zato sam i rekao da me je on iznenadio!
- Što kažeš, prelomilo u čovjeku. I od mene mu svaka čast!
- Kako je ono Njegoš rekao „Ne pada snijeg da pomori svijet, nego da
svaka zvijer pokaže trag!“
- Ili Andrić!? „Ne bude rat da ljudi ginu, već da svak pokaže kakav
je!“
