U svijetu se naći ne mogaše,
što Ali-beg dragu milovaše.
To dušmani gledat ne mogaše,
Ali-begu dragu omrziše.
Za godinu ni ne viđoše se,
a za drugu ne progovoriše.
Kad je treća godina nastala,
Ali-beg se oko dvora šeće.
U ruci mu sedefli tambura,
sitno kuca, ljepše popijeva,
a uz svaku riječ pripijeva:
„Nejma cara nad našega cara,
ni djevojke nad moju djevojku!“
Što više
razmišljam o trenutnoj situaciji sve manje mi je ona jasna.
Kako
izgleda, u Krajini je operacija zaustavljena. Ne znam je li istina ali se šuška
kako je NATO i nama zaprijetio. Niti mi je jasno zbog čega, još manje da smo ih
baš morali poslušati. Ako to ni Hrvatska nije uradila.
Sve slatko
što se u Krajini uradilo dobija i treću gorčinu. Nakon uzimanja nekoliko
gradova stali smo kada smo bili pred vratima Prijedora, Manjače i Banjaluke.
Navodno su i civili, a i četnička vojska bili spremni za bježaniju. Po tim
neprovjerenim pričama upravo je to zasmetalo UN-u pa je odlučio zaustaviti naše
napredovanje. A nije im smetalo četničko opkoljavanje Srebrenice i Žepe, koje
su sami proglasili zaštićenim zonama, nego su dopustili ubijanje civila i
zarobljenika!?
Tamo u
Krajini je rat zaustavljen, ovdje dozvoljen. S tim da su ovdje na snazi nekakva
ograničenja.
Četnici su
nakon onih bombardiranja pristali na povlačenje teške artiljerije podalje od
Sarajeva, usput su kao i iscrtana određena područja unutar kojih ne smije biti
ni kretanja vojske, kamoli borbi. A izvan tih područja možemo ratovati skoro
kao da se ništa nije promijenilo. Uslov je da se možemo tući, čarkati,
eventualno malo se pomjeriti. Tamo gdje još nije utvrđeno gdje je ko tačno.
Svedeni
smo na bitke za Lupoč i okolne čuke.
Prema
jednom od planova bio nam je neophodan manevarski pokret koji je malo zalazio u
ono iscrtano područje.
Ako smo se
nedavno dogovorili, ili smo prevarili Francuze, ovaj put smo ispred sebe imali
Šveđane. Je li bilo razgovora ili su nas tek tako primijetili, tek su njihovi
helikopteri-izviđači nadlijetali.
Uslijedila
je prijetnja, pred kojom smo morali ustuknuti. Bilo je nemoguće odmah izvršiti
izmjene u planovima, jedino što smo i mogli je napraviti novu pauzu. Neću da
razmišljam hoće li novi pokušaj opet ići istim pravcem, samo tada uz više
opreza prema skandinavskim izviđačima ili će takav rizik biti izbjegnut,
odnosno da ćemo sljedeći put krenuti starim putevima.
Više me je
zanimalo hoće li nastali predah značiti i prostor za odlazak na stvarni odmor…
***
Izašao nam
je u posjetu Suvad Žgalj. Ovaj put je bivši načelnik imao poseban razlog.
Činjenica da je došao kao član Komande brigade, u situaciji kada Mida Nikšića
tu nema dodatno je potvrđivalo teoriju o posebnosti razloga.
Barem je
on mislio tako, dio nas i nije imao neko posebno mišljenje.
Nama ja
glavno da hoće rat stvarno stati…
Vjerovatno
nam nije uvijek bilo svejedno kada su se donosile odluke o postavljenjima.
Možda je na to uticala trenutna situacija, da li je izraženija bila želja da
bolje tučemo četnike ili je odogovornost iskakala ispred.
Sada nije
riječ samo o postavljenjima, to je ionako mimoilazilo nas, dolazilo je odozgo, kao
svaka naredba, sada je Suvad tu da s nama priča o činovanjima. Njegov dolazak,
pojašnjenje razloga odmah je počelo da otkriva neke naše skrivene karaktere.
S više ili
manje pažnje smo slušali priču o tome zašto se nije išlo samo s predlaganjem
prema trenutnim formaacijskim mjestima. Stigla je neka novija formacija,
brigada je potvrđena kao lahka, ali usklađena prema američkim standardima. Formacija
se mijenja, ali zašto… ako doista čekamo kraj rata?
U osnovi,
kada smo mi u pitanju i nije previše izmjena, no Suvad se dodatno osvrnuo na
situaciju u brdskim brigadama. Prema njima smo bolje prošli, ako se pod bolje
podrazumijeva broj starješina prema ukupnom broju. Posebno je to vidljivo kod
pješadijskih četa, mada je tu i u lahkim brigadama dosta manje oficira.
Neki među
nama su jedva čekali da čuju brojke, kako bi se u mislima tražili. Njihovoj je
znatiželji Suvad brzo izašao u susret, mada je i dodao kako će se lično truditi
da budu svi kriteriji zastupljeni, prvenstveno je naveo dosadašnji rad i
zasluge, ali podjednako i to da nas činovanih bude iz svih krajeva, što
ravnomjernije.
Različitost
raspoloženja postaje sve vidljivija. Jedni smo Suvada jedva i slušali, drugi su
kretali u priču s njim.
***
Priča je brzo otišla ka smjeru kojemu je i morala. I oni koji su
bili voljni štošta reći suzdržavali su se. Najprije bi da čuju kako je o svemu
razmišljao sam Suvad, izvijesno da je on već imao nešto u glavi.
Priznaje Suvad, ima svoj prijedlog ali dakako želi čuti i naša
razmišljanja. Prije svega oko nekih stvari gdje se i sam dvoumi.
Prvo, mjesto komandira čete nije upitno. Jakub Mekić je tu sve
vrijeme, dokazao se i komandovanjem, i odgovornošću, na kraju i odanošću.
Iskreno, sem možda nekih sitnih, potpuno zanemarljivih, drugih grešaka nije
imao. Samim time bilo bi i nepravedno da bilo ko kaže bilo šta protiv ovog
prijedloga.
Njegov zamjenik je formacijski nedavno uveden, i tu je postavljen
Omer Gradišić. Nosi sve odlike časnog, poštenog starješine, s nekim svojim
osobenostima ali i jednom vrlo bitnom odlikom - sve ljude prihvata kakvi jesu,
pa i njega mi. Njegova osobenost nikada ne bi činila dilemu kod Suvada, međutim
situacija ju je stvorila.
Omer je jedan od sretnika koji su dobili dopust za inostranstvo,
Njemačku, gdje mu je trenutno porodica. Kratko smo govorili o sumnji da li će
se vratiti, Suvad je kazao da je Omer po profesiji nastavnik matematike i da po
završetku rata neće biti problema da se vrati svojoj profesiji zbog čega bi
možebiti bilo suvišnim davati mu i oficirski čin. Grijeh ne bi bio izostaviti
ga pošto trenutno i nije tu.
Obrazlaže Suvad svoje razmišljanje da se Omer izostavi iz
prijedloga o činovanju. Na njegovo bih mjesto došao ja, čime bi se otvorio i
prostor da Edin Barlov dobije oficirski čin. Pošto smo najčešće na položajima
bili u dvije smjene, od ranije su Jakub i Omer bili skupa, što nije ni kasnije
remećeno, pa sam ja nekako bio i neformalni komandir cijele druge grupe, što bi
bilo dovoljno da opravda ovu promjenu. Također je i Barlov znanjem zaslužio da
uskoči. Mnogo je činjenica išlo u prilog tome što je Suvad zagovarao.
Ostaje jedino pitanje koliko bi sve bilo fer prema Omeru. To je ono
što iziskuje diskusiju.
Kada je Suvad već kazao svoje, nekako se nametalo da sam sljedeći
ja na redu. Moje prijateljstvo s Barlovom je svima znano, i ne može biti na
ispitu, što baš i ne mogu reći za obraz i poštenje. Poput košmara mi glavu
napada ta mogućnost da napravimo takav grijeh prema Omeru.
Bježao sam od sudara pogleda s Edinovim, više sam želio vjerovati
svome osjećaju da i on slično razmišlja. Nije ni on tip čovjeka koji jedino o
sebi vodi brigu. Baš takav mislim da i sam zaslužuje oficirski čin. Ta misao mi
daje ideju.
Izgovaram glasno da sam protiv izostavljanja Omera, uvjeren sam u
njegov povratak u jedinicu, a da ne bismo mnogo oštetili ni Edina ističem kako
mene čin ne zanima, odnosno vojska nakon rata. U ratu i ne gledamo toliko na
naše formacije, svi radimo što najbolje znamo, svima nam je cilj doprinijeti
našoj pobjedi i slobodi. I bržem kraju rata.
A kada rat završi ja sam od onih koji će žuditi da što prije skine
uniformu. Tada mi neće ni biti bitno imaju li na njoj činovi.
Malo me začudilo da neki nisu iskreno prihvatili ovakvo moje
razmišljanje. Ne mislim da tu spada i Edin, s obzirom da se on složio s prvim
dijelom, ali je energično odbio opciju da uzme „moje činove“.
Tu je i Suvad ponovo uskočio kazavši da moje izostavljanje ne
dolazi u obzir, zbog onog regionalnog faktora.
I dalje sam bio zbunjen šaputanjem okolo, time što neke druge više
zanima ishod rasprave koja se tiče samo nas trojice. Možda me vrijeme sprječava
da shvatim otkuda to pa tvrdoglavo ostajem pri svome stavu. Edin se trudi biti
još tvrdoglaviji. Suvad se ne snalazi, kao da nije nikako očekivao ovakav
otpor.
Privremeno se prebacujemo na drugi dio čete, onaj koji se tiče
vatrenog dijela. Tri su voda a četiri njih koji su vodili položaje, u dvije
smjene po dvojica. Jedan postaje višak. Lutvo je bio u mojoj grupi, na neki
način prvi između njih što su od početka u četi, pa se podrazumijeva. Baš kao i
Latif Kršo, i zbog tog regionalnog principa a i po nekome presjeku naše dvije
grupe. U našoj grupi smo bili samo nas trojica, uz Barlova koji otpada u
slučaju da Omer prođe. Tamo su bila četvorica, Jakup i Omer te Mirso Rahman i
Rasko Šukalo. Mirso se više isticao, bio je odgovorniji, pa se i ovdje nameće
jasna logika.
Međutim, opet se Suvad suočava s neočekivanim otporom.
Između Lata i mene nije bilo nikakvih dogovora, ali nam motivi
bijahoše isti. Nas činovi ne interesuju.
Bez obzira što po ovoj novoj formaciji ima mjesto i za Raska,
istina ne oficirsko ali najviše podoficirsko, neka dužnost koja se zove
starješina vatrenog položaja, Latif mu nudi svoje.
Poput Barlova i Rasko odbija. Meni se čini da je manje iskren.
Svejedno, Suvad opet postupa jednako. Čvrsto drži do svojih
prijedloga, pokušava ubijediti nas dvojicu.
Jesmo li mi budale ili previše inatni, tek gonimo ka tome da nećemo
potpisati. Pa čak i ka konstatacijama kako mi i nismo za oficire.
Rasprava na momente poprima šaljivi ton. Ipak, u svemu se počinje
primjećivati i nešto drugo.
Edin Barlov, kao neko kome je sve postalo predosadno, iskreno na
sebi svojstven način kreće s ubjeđivanjem mene 'prijeteći' da će on pristati
ako se ja budem dugo nećkao. Podržava ga Rasko, ali opet s manje iskrenim
tonom.
U svemu Asim Kokić postaje najnervozniji. Kada se kod Raska probudio
njegov inat, kada je predložio Suvadu da pošalje kako je i rekao, da zapravo ni
njega čin ni najmanje ne interesuje, i kada smo i nakon toga Lato i ja ponovili
svoj početni stav, Asim je izašao iz bajte.
U nekome najpovoljnijem raspletu po njega mogao bi i on doći do
oficirskog čina. Da mu to Suvad predloži, bez dvoumljenja bi prihvatio. Nije
nikada komandovao vodom, ali jeste prvim odjeljenjem. Znanja mu ne manjka,
iznevjerio povjerenje ne bi.
***
Kako je i ponoć ostala za nama, mnogi bi drugi davno odustali od
ubjeđivanja.
Suvad nije bio takav. Odlučio se za još jedan adut, pozvao je Lata
i mene nasamo.
Ispred bajte, na mjesečini, uz smješak govori dva detalja. Prvi se
baš ticao ponašanja drugih, ni njemu nije promakla Raskova kolebljiva
iskrenost, neka prigušena ljutnja Edina Barlova, te cjelovečernja nervoza Asima
Kokića. Uz priznanje da mu je donekle žao Edina, govori kako zbog iskazanog
ponašanja nimalo sada ne žali što je dao Latu prednost u odnosu na Raska, i pogotovo
Asima.
Drugi se detalj ticao nekog budućeg vremena. Koliko god da ovaj rat
bude trajao jednoga dana se mora završiti. A onda ćemo, ako ne aktivne, biti
rezervne starješine. Biti će vojnih vježbi. One se neće mnogo razlikovati od
prijeratnih. Na njima će sigurno puno lakše biti starješinama nego vojnicima.
Neuporediva je razlika pješačiti s torbicom u odnosu na minobacačku cijev ili
lafet, odnosno planšetu.
Pričao je Suvad pola sata. Prisjećao se nekih prijeratnih anegdota.
Svi zajedno nekih ratnih. Iznosio je Suvad sve dobro što mu se kod nas
dopadalo, uguravao tu i ovu noć.
Završio je ponovivši da niko od nas nema želju da poslije rata
ostane još u vojsci, ali da će vježbi biti, a i na kraju krajeva činovi su ono
što nam niko ne poklanja, oni su najmanje što smo zaslužili. Zna da će negdje
drugdje biti malverzacija, da će ih se davati i nekome ko nije zaslužio, ali da
on ne želi biti na toj liniji.
Lato i ja se sagledasmo. Puno je istine u Suvadovim riječima. Još
izraženija njegova ljudska upornost. Želja da čvrsto ostane na trasi pravde,
poštenja. To nas je konačno i slomilo.
Skupa se osmjehnusmo. Prvo ja pružam Suvadu ruku, potom to čini i
Lato. Na kraju nas dva zagrljeni, ispred Suvad sa širokim osmijehom.
Za vrijeme našeg odsustva u bajti se nije mnogo pričalo o ovome.
Pretpostavljam kako je neko stigao zaključiti da Lato i ja samo glumismo veće
poštenjačine od ostalih, a da naš pristanak jednako nije ni bio upitan.
Pretpostavljam po tome što njih nekoliko brzo izmijenja poglede vidjevši nas kako
ulazimo. Na nekima se dalo vidjeti i rumenilo na licu.
***
Meni se i nije spavalo, tek sam razmišljao šta je to natjeralo
Suvada da večeras dođe, i evo ostane na konaku. Ne čuh da ima previše hitnosti,
a moglo se jednostavno kontaktirati Mida, ili obavijestiti Jakupa koji je tu. U
krajnjoj nuždi došao bi moralista, nikako bezbjednjak.
Nisam mogao doći do nekog posebnog objašnjenja. Osim da je Suvad
lično tražio da dođe, odnosno da je znao, osjećao nešto.
Noć je bila duga, ali je rekla ponešto o svakome od nas.
Zubovi i Oblik, pogled s Lupoča
