Suza majčina

 Kad nadođe Drina, 

i s njom Ćehotina.

Dvije r'jeke budu

kao jedna suza majčina.

NI TEBE, DJEVOJKO, NEMA (Risto Tošović)

Sve tvoje je bilo kud trčiš,

kraj kovačnice, kraj bagrema.

Ali kovačnice više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam stazice kojim si brala

jagode dozrele u šumi.

Ali šume više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam lipe, tri druga stara,

sa dječacima gdje si se igrala.

Ali dječaka više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam čamac kojim si brodila,

Drinom uzduž i poprijeko.

Ali čamca više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam ljuljašku više kuće,

kad sam te k'o jabuku među grane bac'o.

Ali ljuljaške više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam tu noć krvoprolića,

i most gdje su klali u svanuća nijema.

Ali ni mosta, ni tebe,

djevojko, više nema.

Risto Tošović

(23.3.1923. Foča - 22.8.1986. Beograd)

III - 27 / Svjesni svoje nemoći

 Ja iskopah bunar u avliji,

i posadih višnju na jaliji,

i zagledah konu na kapiji.

Nije prošla ni godina dana,

puhnu vjetar, slomi višnji grane,                                     

i presuši bunar u avliji.

Draga mi se za drugog udala,

da je za kog ne bih ni žalio,

već za moga najprvog jarana.

Kada smo se vratili, Mustafa i ostali su već bili otišli. Ispratili smo Šefedina, a ćutanje naših shvatili kao potvrdu da još nema novih informacija u vezi našeg odlaska. Iz dana u dan sve lakše prihvatamo tu činjenicu. 

Ne mislim da se nešto promijenilo u nama, i dalje držimo kako ćemo prihvatiti sve, a ništa nećemo izazivati!

U nama nije, ali jeste oko nas. Grebak nam je svakako izgledao drukčiji od Trebove, samo nam se činio pitomijim. Ipak, iznenadio nas je brzinom promjene klime.

III - 25 / Posljednji ga je vidio živog

 Slavuj ptica mala

svakom pjesmu dala.

A meni junaku

tri tuge zadala:

Prva mi je tuga

što ja nemam druga.

Druga mi je tuga,

na srdašcu mome,

što me nije mlada                    

oženila majka.

Treća mi je tuga,

valja umrijeti!

Kopajte mi mezar

na ravnu sokaku.

Vežite mi đogu

za nišan kod nogu;

Nek moj đogo znade

da me više ne imade!

Pola sata, vedrih kao vrijeme, ispunili su nas malom, ali nama itekako važnom radošću, dolazak gostiju je najbolja potvrda da je naša gradnja ove, makar i privremene bajte imala smisao. Njena skromnost nas je izvela vani, gdje se pak javlja druga smetnja. Osnovne informacije smo razmijenili pa na jednostavan način rješavamo tu smetnju.

Dijelimo se u nekoliko grupa, više ćemo reći i čuti. Naravno da ću ja u šetnju opet sa Šefedinom, a još će nam se pridružiti Alija.

Ovaj put smo birali one priče, prisjećanja koja neće dublje roviti po duši. Takvo ćaskanje, prije svega, potrebno je njima dvojici. Jedan je bez braće, drugi bez gotovo cijele porodice, previše je minuta i sati u kojima se njihove misli same usmjeravaju!

III - 15 / Čovjek je pametniji kad manje zna

Puče puška, puče druga, iz Carigrada,

da ubije Husrev-bega, na sred Sarajeva.

Govorio Husrev-beže: „Šta sam  skrivio,

dušmani me opanjkaše kod sultana mog.

Ja načinih medreseta i imareta,

ja načinih sahat-kulu, do nje džamiju.               

Ja načinih tašlihana i bezistana,

ja načinih tri ćuprije preko Miljacke.

Ja načinih, od kasabe šeher-Saraj'vo,

i opet me ti dušmani gledat' ne mogu.

I gora će prestat' listat', i voda teći,

a dušmana na svijetu neće nestati!“

Nas devet smo, Nasuf Durić je dobrovoljno prvi ostao uz ruksake, dosta brzo bili spremni, i već na ovom prvom zadatku. Ravno cestom, ispod Dragomilića, stigli smo na mjesto odakle je Adem Durić već znao dalje. Tu smo samo malo predahnuli, dva puta saslušali Adema, a zatim se složili - kada smo već tu malo ćemo se prošetati i na drugu stranu.

Na Radavi, odnosno Bosanskoj međi, ili dokle smo već došli, također smo odmorili. Neće biti da je Adem i ovo dobro poznavao, ali se mogao orijentisati. Pomogao je i nama da se možemo snaći, za slučaj da naš boravak ovdje potraje, i da možda i nekud ovuda budemo trebali ići.

III - 12 / Neću se predomisliti

Kaži, Namko, od kud si,

molim te ne prkosi,

drhtao sam kao prut

kad si sinoć dva-tri put'

niz moj sokak bježala u mrak.

Amana, niz sokak bježala u mrak.

Ja sam cura Mostarka,

imam sedam momaka,

jest', tako mi zdravlja mog

sve bih dala za jednog,

za Aliju sevdaliju.

Aman, Aliju sevdaliju.

Sinoć kiša sipila,

ja u dućan hitila,

da kupujem darove

za svekra i zaove,

za Aliju tutunkutiju.

Aman, Aliju sevdaliju.

Zalud, Namko, darove

kupuješ za svatove,

zlatan prsten Aliji,

lijepom sevdaliji.

Aliji, sevdaliji.

Aman, Aliji sevdaliji.

Aljo gleda Minkicu,

u majke jedinicu,

sve komšije pričaju

da ga sa njom viđaju,

s Minkicom jedinicom.

Aman, Minkicom jedinicom.

Kupio je dorata,

i azgina alata,

da ukrade Minkicu,

u majke jedinicu.

Minkicu, jedinicu.

Aman, Minkicu jedinicu.

Kako su Durići ostali zajedno, tako su učinili i Pekasi. Sem toga, ni jedni ni drugi nisu bili raspoloženi gubiti još vremena, šetnjom do izvora.

Ja sam samo sačekao da vidim kamo su se uputili. Vjerovao sam kako nama odgovara što je njihov izbor bio „uz šumu“, što sam odmah otkrio svojim partnerima za večeras.

-          Mi ćemo tamo, preko livade. Kad sam bio u Komandi, pit'o sam neke, misle da tamo ima najviše mjesta. A i najbliže nam je kad se vraćamo s vode.

Vjerovali su mi, a i ja sam, da ćemo se lahko snaći. Zato nismo ni žurili, a sve prisutnija noć to nije ni dozvoljavala. Sem toga, nismo bili ni jedini koji sad idemo na vodu, ili s nje.

Ni česma nas nije požurivala. Mlaz nije previše jak, ne klopoće, ne bije dosadno, sasvim tiho i normalno teče. Ko ne zna šta je lijepa pjesma šumskog izvora, neka dođe ovdje i čuje je. Razumljiva je, svakom ko je želi čuti.

III - 10 / Probaćemo biti strpljivi

 Majka Fatu u Derventu dala,

u Derventu, za bega leventu.

Pitala je ostarjela majka:

„Je l' ti, šćeri, obična Derventa,

je l' u volji mlađahni leventa?“

Njoj mi Fata u dv'je riječi kaza:

„Nije mene obična Derventa,

al' je mene prilična leventa!“

I to što su se oblaci počeli navlačiti uticalo je da nam se čini kako nas je noć skoro pretekla. A prvim koracima kroz šumu najmanje bi nam se činilo da nas s druge strane čeka logor. Prirodna tišina, svakome ko bi prolazio ovuda, ne znajući kud ide, dala bi za pretpostaviti da ničim drugim nije remećena. Jedino što možemo čuti jesu naši koraci. Pod nama šušti lišće, kako se večer bude spuštala to će se i jasnije čuti.

Da je duže ići ovom šumom susreli bi se i sa strahom. A što nismo odmah upali pod takav osjećaj zaslužni su Rasim i dvojica vodonoša.

Zato se nismo iznenadili kada smo čuli prve glasove, kao i kad nam je tmurnu tamu noći zamijenilo, ipak još uvijek prisutno dnevno svijetlo iznad livade na kojoj se pruža logor.

Ne samo zbog takvih oblaka, tmuran nam se pokaza ambijent koji nas dočekuje. Prva ocjena će biti jednostavna - ni nalik onome što smo ostavili na Trebovoj!?