Sunce
jednako prži, okolni snijeg se cakli, improvizovana pista vrvi. Koji smo
pristali ići raspitujemo se o svemu i svačemu, bez posebnih napora da
razdvajamo šta će se od tog što nam se još kaže ispostaviti kasnije i kao
tačnim.
Fojničanin,
koji se od napada straha onesvijestio, brzo je došao sebi. Da je i pokazao
želju da se predomisli, to mu ne bi bilo dopušteno.
Ne
idemo mi u deblokadu odavde, što pojašnjava zašto prethodnih par dana nismo
korišteni, već iz Delijaša! I nije ovo jedina vojska koja će udarati odatle,
nismo se bez razloga zamišljali nad sumnjama da se sve odvija bez druga naša
dva bataljona. Čija uloga je utoliko drukčija što neće u operaciju svi, manji
dio ostaje da čuva položaje oko Grepka.
U
jednome sam i ja bio u pravu, neke jedinice se prikupljaju i u području
Visokog. A kako se trenutno šapuće, isto se dešava i iznutra, odnosno
napadaćemo i snagama koje su u samome Sarajevu.
Da
li je ispravna odluka da se u operaciju kreće u sred sniježnog decembra, ostaje
da pokaže šta će nadjačati, to što nas četnici sada ne očekuju, ili ta surovost
vremena.
I
informacije s postrojavanja, i ove neprovjerene nosile su dovoljno toga da
budemo zamišljeni, zabrinuti. Odvijanje situacije čini da to labavi. Unutar
sebe još osjećam zaostatke kolebljivosti, okolo isto ne vidim. Nije ni bitno je
li prikrivamo, ili se doista prepuštamo ponosu što smo ostali među odlučnima da
krenu putem ka historiji. Dodatno ponosniji što činimo najbrojniju, najuporniju
grupu.
Malo
je još vremena do polaska.
Malo
do najavljenog polaska, ali još dovoljno da se zapitamo zbog čega smo i
dolazili. Da se ovdje izjasnimo ko smije a ko ne smije u deblokadu Sarajeva? Da
bi nam se ovdje kazalo da ćemo u deblokadu Sarajeva poći iz Delijaša? Da bi
bili prvi koji ćemo iz Dragomilića u Delijaš preko Igmana? Ili, da bi neki od
nas vidjeli „kuku puku u opacu“?
Kao
i obično u ovim ratnim vremenima, svako razmišljanje završava pitanjem zbog
čega smo uopšte razmišljali. Odgovori, najčešće su teško dokučivi našim brzim
mislima, pogotovo kad znamo da se nama otud nije ni išlo.
Samim
tim bi trebalo da smo i svi ostali u stroju, a što se ipak nije desilo. I među
nama se našlo onih koji...
Nisu
svi ni izašli svojom voljom. Neke je Major naknadno izdvojio, zbog premalo ili
previše godina. Neke nije uspio!
Nisam
mogao ne prisjetiti se Trebove, sličnog postrojavanja. Sličnog po traženju
dobrovoljaca. Sem razlike u vremenu, različiti smo i mi. Onda smo mnogi razloge
imali u tome što smo bili bez oružja, bili bez dovoljno, ili pak bez ikakvog iskustva,
skoro žudili da ga počnemo skupljati. Sada ga već imamo, i sasvim friškog, i to
takvog da bismo imali pravo ovo izbjegavati.
Sličnost
je i što i onda znadosmo samo gdje trebamo doći, ne kuda i kako. Onda nismo ni
pošli, sad znamo da hoćemo. Koji smo i htjeli.
Od
svih koji su odustali, samo je jedan priznao strah. Možda je on svoje
odustajanje drukčije obrazložio, važiće priča koja najglasnije kruži.
Fadil
Pejković je bio u svakom društvu omiljen, komunikativan, uvijek nasmijan, nikad
zlonamjeran, naoči spreman na sve. Prvi put je iznevjerio, sve koji su ga
poznavali. Ili, koji smo mislili da ga poznajemo. Strah svi osjećamo, ali ako
se držimo skupa...
To
mu niko ne vjeruje, moglo bi biti da baš on ima neki drugi razlog. Ima četvero
djece, ali su sva već na sigurnom, uz majku i u Francuskoj. A on žene, s obzirom
na toliku djecu, nikako ne može ostati željan.
Strah
svi osjećamo. I teško je naći to neko drugo objašnjenje. A ako je doista tako,
onda nije ni vrijedan da o njemu razmišljamo.
Već
o onima koji su imali želju, a nisu mogli poći, onima koje je Major ubijedio.
Također, i o ovima što mu se uspjedoše usprotiviti.
Baš
tako, jer mjereno prema ostalim jedinicama, procentualno nas uvjerljivo najviše
ide. Tri stotine i petnaest nas je tačno stiglo ovdje, a ka Delijašu ide nas
dvije stotine devedeset i devet. Moglo nas je biti i više, da Major
dvojicu-trojicu na ubijedi, ali i manje, da ga svi poslušaše koje je pitao.
Na
Trebovoj sam bio oduševljen postupcima Rašida Čorba i Cake Kovača.
Sada
sam i oduševljen, i ponosan. Sutko mi je prenio Majorovu naredbu da još jednom
popričamo sa svima koji imaju osamnaest, ili manje godina, da je naša obaveza
takve poštediti ovakvih akcija, uticati na njihovu volju. Od naših se to jedino
odnosilo na Tita i Enesa.
Tita
nisam imao srca odgovarati, smatrao sam grijehom da sam to učinio i s Enesom.
Bili su pred Majorom, čuli već njega, i, ako su tada ostali, zašto bih ih ja
ubjeđivao. A i njihov je pogled molio da ne budem uporan. Više od molbi, ti
pogledi su slali odlučnost.
Čestitao
sam im na odluci, na hrabrosti. Enesu i na držanju pred Kukom, i on je pokušao
što Major nije mogao. Ali Enesovo dječačko lice, koje ga je činilo prividno još
i mlađim, i to je izdržalo. Znam i da je sličan razgovor imao i Tito, sa
Sutkom, ali da je i on svojim držanjem pokazao nekoliko godina preko, nego što
ovi mišljaše da mu do ovakvih akcija fali!
Tako,
zajedno sa nama, i njih dvojica čekaše polazak. U historiju, nadamo se i
vjerujemo!
Ali,
kada u to nikako ne bi povjerovali, umjesto motora kamiona pistom zabruja nova
informacija. Za većinu, prekratka, štura, samo to da je polazak pomjeren.
Razloge možemo lupetati, nikako i doslućivati.
Teško
je moguće da je po srijedi problem s prijevozom, već smo vidjeli veći broj
kamiona, možda ne sasvim dovoljan, možda je manje očekivano dobrovoljaca, ali
se prebacivanje uvijek može izvesti po grupama, uvijek je najvažnije na vrijeme
doturiti glavninu snaga. Sem toga, ovaj razlog bi bio previše banalan, mizeran,
glup. Može samo biti da je nešto drugo, značajnije.
U
sobicama smo, ali su jedan-dvojica uvijek u holu. Sluša se, prenosi.
Već
su zakružile neke priče. Po optimističnijim, nešto ili neko se čeka, neka
oruđa, dodatna oprema, možda još neki oficir iz Sarajeva...
I
pesimisti imaju svoju verziju, nešto se dogodilo. Nešto loše, ružno, nešto što
može ugroziti cijelu operciju. Za početak odgoditi, poslije...
Upoređujemo
najnovije s pričama koje čusmo u protekla tri dana. Ništa sada ne možemo
isključiti. Svađe, tuče, prepucavanja, nadmudrivanja, otimanje o to ko će i
kako rukovoditi operacijom, odnosno obezbijediti sebi počasno mjesto u ovom
dijelu historije.
Drugo
je što nas sve to skoro ne zanima, što hoćemo da nas se i ne tiče. Mi smo čuli
šta nas čeka, svjesno pristali na to, i imamo pravo biti nestrpljivi.
