Što
je vrijeme prolazilo, što je više priča bilo, počesmo i sumnjati kako nam je
skoro na Baščaršiji piti kahvu. Kako se trenutno krećemo prema Sarajevu, i ne
vele nam zadugo. Znajući kuda nam je, polazak iz Slavljevića kod Delijaša
ukazuje samo na Jahorinu, da ništa drugo o njoj ne znamo poznata nam je iz
sevdalinke u kojoj „ni sivi je soko preletjeti ne mogaše“.
Neki
je nesporazum, tako govore zadnje priče. Komandant neke jedinice se zbog nečega
naljutio, i sada neće da ide. Navodno se, a tako bi i trebalo, traži jedinica
koja će tu zamijeniti. Ili, kako postojeće snage pregrupisati. S tim da bi se
ovo drugo moglo i usput, ili u Delijašu rješavati.
Negdje
kada baš stadosmo naglabati kako će ovo i potrajati, okrećući priču na pitanje
je li se i kuharima zborilo o novim okolnostima, misli nam se okrenuše. Kao da
se neko zlobno, i namjerno šali s nama, stiže poziv da požurimo!
Nemamo
se kada ljutiti na šaljivdžiju, iskreno nam se i ide, pa u rekordnom roku
bijahosmo uz kamione. Samo nam je trebalo malo vremena da se popenjemo na njih,
ipak ih je jedva dovoljno, na nas tri stotine, tek sedam.
Stalno
se pribijamo, pomičemo, zbijamo, znamo da moramo svi stati. Bilo gdje, na patos
ili nekom u krilo, svejedno.
Putovanje
neće biti najudobnije. Da smo se mogli ranije izjasniti, mislim da bi većina
pristala i pješke da ide. Da nam se samo kamionima prebace rančevi, snijeg još
nije okopnio a ranija iskustva su podsjećala da ne trebamo pregoniti, ali ni
škrtariti u izbiranju stvari koje su obavezne nositi. I leđa su nam se tako
razvila, ali je sada tu i ljutnja što nam je ovo dupli put.
Ovako,
opet nam je izdurat nekako. A naš je stari narod rekao, kada je najteže da se
zapjeva.
Na
kamionu smo na kojem su i Trošnjani. Očekivano, posljednjem u bataljonskom
dijelu kolone. Ali i najveselijem. Čeka se samo da motori zaverglaju, pa da i
bećarac krene.
Polazimo.
Veselo, tako i treba. S pjesmom se ide u boj. Historijski boj. I bez straha. A
oni koji su ga osjećali, sada nas ispraćaju, i treba da čuju našu pjesmu. Makar
je njima i teže.
Zaorio
je Igmanom bećarac. Siguran sam da neće stati dok ne dođe kakvo upozorenje da
nekud možebiti trebamo biti tihi.
Vjerovao
sam kako zbog toga nećemo morati stajati. I pogotovo, da to nećemo uraditi već
na Bjelašnici.
Bez
najave, bez razumnog razloga, stali smo. Pola minute su motori radili, potom su
utihli. Znak da i pjesma stane.
Gledamo
se zbunjeno, ne u nikakvom strahu, tek ljuti što nikako da spojimo pola sata da
nam je sve jasno. A tada sve smeta, tada je gužva, tijesno i vruće na kamionu.
Nije mudro ni da neko silazi, raspituje se. Ostalo je da čekamo, osluškujući.
Čujemo
nešto što liči na galamu, prijepirku. Kao da smo zaustavljeni. Negdje, od
nekoga. I taj neko traži nešto od nas. Kao što se traži propusnica na punktu.
Ali smo na mjestu gdje punkta sigurno ne bi trebalo biti.
Kad
ne znaš šta se dešava, a nemaš načina saznati, pokušavaš tražiti bilo kakvu
logiku. Kad logike nema, možeš razmišljati bilo šta. Brojimo tako da su ispred
nas otišle dvije-trie druge jedinice, s mjesta gdje naš kamion stoji doima se
kako je ustavljen samo naš bataljon. Logike nije bilo nikako, sada je još
manje.
Da
li, onda, očekivati da se ni nas neće dugo zadržavati. Dakako, da nas neko
vrati besmisleno je.
Biće
da je opet neki nesporazum. A možda smo mi baš ti koji dobijamo drukčiji
zadatak. Pa je ovo mjesto gdje nam se saopštava. To bi imalo logike, s tim da
se i ona gubi u činjenici da stojimo na sred Bjelašnice.
Šta
god da je posrijedi, riješiće se. Nastavićemo. Opet s pjesmom. Neka i ovi koji
su nas ustavili čuju kako mi u boj idemo!
Ne
čusmo da je galama skroz stala, ali su motori ponovo zaverglali. Što je i
bezbeli znak da se s pjesmom nastavi.
„Aoj,
Fočo, gdje ti stoje vrata, ima l' tamo mog rođenog brata!?“ – ja sam se ježio,
i zbog teksta, i načina na koji ga momci pronosiše.
Pogriješili
smo u procjeni, vidjesmo neku vojsku, pomislismo kako su nas i oni došli ispratiti.
I zaželjeti nam sreću, zato smo i podigli glas. Samo, nije se to svakome
dopalo! Mada bi, vjerovatno, isto se desilo i da smo pjevali neki drugi. Ili ćutali.
I to bi, ove iste, jednako nerviralo.
Zolje
su bile spremne. I erbejci, erpegeovi, šta već.
Uglavnom,
gruhnulo je. Iznenadilo nas. Ali samo prvim projektilom. Drugi smo, već,
očekivali. I preostala dva, možda tri.
Ono
što nismo očekivali je psovanje nam majke, fočanske. Bez objašnjenja. Zašto?
To
nas jeste iznenadilo, uvrijedilo, ali nije zaustavilo pjesmu. Završili smo je.
Iz principa, i ne želeći da shvatamo šta se shvatiti ne može!
Ni
kamioni se nisu više zaustavljali, tek su bili malo usporili. I njima nije bilo
jasno šta se događa, zbog čega su šoferi ubrzo dodali gas, još jači.
***
Stali
smo tek kilometar poslije. Kao što slučajno prihvatismo izbor sudbine da, kao
ti što smo na zadnjem kamionu, najdirektnije osjetimo nejasno ispaljivanje
projektila za nama, to nas je jednako dopalo da budemo najbliži kod iščekivanja
sljedeće jedinice, od koje i prvi dobismo pojašnjenja. A sva ona su se mogla
sabiti u samo jednu riječ, tačnije u ime Jukino!
Ipak
će biti kako je ono što se pričalo u dobroj mjeri istina, on je i uzrok našeg
početnog kašnjenja. Ne slaže se s nekim pojedinostima operacije, prije svega u
vezi naređenja po kojem njome rukovodi Vehbija Karić. Zapravo je i svoje
sudjelovanje, odnosno svoje jedinice, time uslovio, zahtjevom da lično bude
prvi čovjek cijele operacije. Izvjesno je umislio da je ovaj dio Bosne njegovo
privatno pravo, pa više i ne čudi da se već ranije samoproglasio generalom. Još
se priča i kako je bilo nekog ozbiljnijeg sukoba njega i Vehbije, ali je možda
jedan dobar znak što i pored toga Komanda u Sarajevu nije ovaj put popustila
pred Jukinom samovoljom. To je prvi rezultat svega što se dešavalo pred naš
polazak.
Drugi
je rezultat izostajanje Jukine jedinice.
A
treći, koji mi najviše osjetismo, i koji bi najmanje potreban, na sreću se
završi bez težih posljedica. Ne zbog toga što su Jukini loši strijelci, već što
nisu baš toliko ludi!
Cilj
im je bio da kažu šta oni misle o ovoj opercijii, a mi smo oni na kojima su to
uradili. Za koje će moći reći da su ih izazivali!?
Ništa
nismo skrivili, ali skupa s ostalima nastavljamo - ispraćeni lošim predznakom.
Možda
se njima nije dopalo baš to što s pjesmom idemo, ali mi bolji način da se
suprotstavimo i lošem predznaku, kojim nas častiše, ne znamo:
„Mila majko, evo me u Foči,
sve krvavo samo nisu oči!“
„Bukovino, spusti svoje
grane, da ja spustim u Trošanj jarane!“
„Moj mitraljez, kroz jelovo
granje, četnicima svira ustajanje!“
„Tri nas brata, sva tri
ratujemo, ne plač' majko ako poginemo!“
„Nisam ni ja salomljena
grana, imam i ja braće i jarana!“
„Evo braće, i još nas imade,
za nas Igman i Saraj'vo znade“ ...
