lice joj je žarko sunce.
Loše
je krenulo, a ne pušta ni osjećaj da bi mogli imati još nepotrebnih problema. Osjeti
se to i u bećarcu. Vjerovatno bi stali na prva dva-tri, koji su odisali
pobjedničkim prizvukom, da nije bilo onakve reakcije Jukinih. Nastavili smo
pjevati, ali sada inatno. A svaki inat rađa i nervozu.
S
pjesmom se u boj kreće, ali se s pjesmom i nervoza razbija. Ima je, mora je
biti. Kumovali su joj Jukini, usputno nas natjeravši da razmišljamo, ali i
bježimo od razmišljanja o svemu ovome što nam se, i na koji način zadnjih dana
izdogađalo.
Deset
dana se za nešto spremamo, uvijek više pokušavamo doslutiti nego nam se govori.
Sabrani smo u Dragomiliće, gdje nas se drža nekoliko dana dok se spustismo malo
niže. Tu se samo smjestismo, koliko da bi bili iznenađeniji brzim dizanjem na
Igman. Gdje par dana iščekivasmo još neke jedinice, da one krenu a mi da se
vratimo. Odnosno, da se ponovo iskupimo. U Delijašu, preciznije nekom selu
iznad.
Kad
prvi put čuh da neko izgovori Slavljevići, učiniše mi se predaleki, strani. Na
kamionu se njihovo ime toliko puta pomenulo, da mi se sad činjaše kako dolazimo
u neko poznato mjesto.
Šta
znam o njima? Znam da su iznad Delijaša, da su na obroncima Jahorine... da se
do njih moglo i iz Kerleta Luku ili Dragomilića, kao i s Igmana.
Tako
nam i dalje nije jasno što smo uopšte išli na Igman. Vidimo da je potrebna
logistika za sve dopremljena ovdje, i mogli smo samo naići. Osim, ako nismo
morali istrpiti sve što nam se gore izdešavalo, pošto smo i onaj govor mogli
čuti bilo gdje, ako je uopšte i bio nužan.
Obaveznim
nije bilo da Slavljeviće upoznamo, ako i imadnemo vremena, za sat, ili koliko
je već planirano da se zadržimo, dok pozadužimo to što trebamo. I ako je uopšte
moguće, s obzirom da u njih ulazimo s akšamom. Biće da ću o njima još jedino saznati
to što se dalo pretpostaviti, nisu ni mogli biti toliko veliki da bi se u njih
svi komotno smjestili, čak i ako nisu jedino selo u kojem se vojska sabira.
Uvijek
je uz nas ponešto od onoga što ne znamo. Ne znamo ni koliko ukupno vojske je tu
negdje, ko kuda tačno udara, kad se polazi...
To
bi možda trebalo i da je dobro, i da nas ne zanima. Za svaki slučaj, sve može
imati uticaja. Kao što u ovako širokim ofanzivama, uz poginule, realna je
mogućnost da neko bude zarobljen...
Nije
se ni sikirati. Imaju oni koji misle. Mi smo najteže obavili, dobrovoljno se
javili. Iako nam i čekanje poteško pada. Akšam se spustio, idealno za polazak,
ako i ne znamo kuda.
***
Opet
se nešto oteglo, zađosmo i u mrak. Ne znam gdje je tačno ovo selo, ni da li je
ovako uvijek, ali se sad baš nekako brzo prebacismo iz akšama u mrkli mrak.
To
nam već poprilično smeta, ma gdje se našli, uvijek je iznad osjećaj
izolovanosti, zapostavljenosti, vidiš najviše trojicu-četvoricu najbližih. Zato
smo se, svojom voljom ili protiv nje, ipak morali grupisavati.
Nas
se osmorica savismo pod jednom kruškom, zbivši se tako da smo čuli disanja
svakog drugog. Taman da ima nešto po čemu ću ovo selo dobro upamtiti. Nije to ta
kruška, već ono odakle smo je našli.
U
donjem dijelu sela je velika česma. Još kada smo pristizali oko nje je bilo
tridesetak boraca. Još toliko joj je prilazilo, ili se od nje odmicalo. Naše
čuturice jesu još uvijek prilično pune, ali će biti pametno prije polaska ih
dopuniti.
Kako
ne znamo kada će uslijediti polazak, svidjelo nam se biti u blizini česme. Od
kruške se vidio njen sokak, makar kroz siluete možemo pratiti šta se dešava.
Glasniju priču i dočuti, a nije nam daleko ni prošetati kada nam se bude činilo
da tako možemo saznati nešto novo. U svakom slučaju, pogled od kruške na česmu
nam je omogućavao da budemo spremni za sve naredno što se desi.
Članovi
Komande su bili u kućama, dorađivali detalje operacije. Vjerovatno hitno treba
nadomjestiti izostanak Jukine jedinice, a ona je sigurno bila predviđena za
neki od opasnijih pravaca.
Niko
od nas neće večeras saznati šta se tamo tačno dogovaralo, samo nam oči stalno šetaju
do česme, pa sokakom naviše, iščekujući znak da se to nešto dogovorilo.
Postajalo
je još hladnije, sve više nam se i žuri. Ponadali bi se svaki put kada bi
ugledali upaljeni fenjer, ali bi on po pravilu uvijek odlazio na neku drugu
stranu.
Jednom,
ipak, dođe i do nas:
-
Đe je Ćerimagić? – glas sam čuo, a osjećao da se na mene odnosi.
-
Je li mene tražiš, ili Dževada? – ipak, htjedoh
biti siguran.
-
Učo, ti li si to. Tebe i hoću – sad sam i poznao
glas Husa Alibašića.
-
Čudo li?
-
Ideš da zadužiš minobacač i mine. Valja ih
tegliti, moj ti. Ja samo i ne znam što vam ne dadoše one male, već
osamdesetdvojku, kako ćete tegliti onu cjevčinu, i postolje!? Šalim se, to će
se goniti konjima, tvoje je samo da potpišeš, da si zadužen za nju. Mislim, kad
dođemo, kad postavimo liniju, neće se četnici baš tako... Ne teglimo mi ovo bezveze!
Prvo
nejasno mi je što je mene tražio a ne Sutka, ali sam svjesno izbjegavao dalju
priču, jer bi Huso, znajući ga, svakako još puno toga dodao prije nego bi i
pokušao mi objasniti, ako slučajno i zna.
Lakše
mi bi trpiti samo njegov kiseli izraz lica, koji je morao stati kada stigosmo
do jedne kuće, za koju odmah skontah da je noćas u službi magacina. Bolje
rečeno - skladišta.
Učini
mi se kako unutra nema čega nema, od oruđa i oružja, i municije. Više nego
dovoljno da shvatim još nešto, još bi se mi mogli načekati. Mnogi još nisu
zaduženi, ko zna da nema i onih koji još ni pristigli nisu.
Bar
je sve pripremljeno. Odmah mi pokazaše osamdesetdvojku, a nije mi puno trebalo
ni da se uvjerim kako je kompletna, a i doimala se kao nova. Ono što me
zabrinu, ali o čemu, kao i o svemu drugom, sad nemam svrhe glavu lomiti, jeste
broj mina. Trideset je taman toliko da bude nejasno što, ako će već sve konjem
ići, taj broj nije veći.
Snažna
utjeha, u tom trenutku uđe unutra. Šaćir Lugušić, s njim još dvojica koje u
polumraku ne stigoh prepoznati, ipak su garancija da bi konji mogli imati
posla.
Najsigurnije
što svojima mogoh u povratku prenijeti je da polako možemo otklanjati sumnje o
mogućem otkazivanju akcije. Pri čemu su nam i dalje svi ostali odgovori ostali
uskraćeni. Kad polazimo, gdje idemo, ide li još neko s nama, koliko ukupno...
Ali,
nek se nešto i ovdje počelo dešavati. Bez obzira što smo sad sigurniji kako će
toga biti još, i što nam opet niko neće reći zašto hranu tek ovdje zadužujemo,
trošeći tako još od dobro načete noći. Nestvarno je i za zamišljati da vremena
imamo na rasipanje.
Kada
je i ta podjela domalo počela, opet je suprostavljena vremenu. Umjesto
očekivane po vodovima, idemo u redu po jedan. Logističari su bili spremni, sve
je bilo sortirano, a onda mora biti i kako je Komanda mudro računala s tim što
svega ima dovoljno, suprotno našim navikama. Tako da sam siguran kako je Huso
bez potrebe zagledavao pojedinačno svakog, provjeravajući da se neko ne ubacuje
po drugi put. Dobijamo sasvim dovoljno za dva dana, a ne mislim da bi se duže
mogli zadržati, jednako kao što znam da više ne možemo ni nositi. I tako se
mučimo da sve potrpamo u rančeve, zbog čega neki odmah počinju s doručkom
unaprijed. Vrijeme je varljivo, usputni nam uslovi neće biti naročito pogodni.
Naredni
je poziv donosio novu nadu da je konačno pokret. Koja splasnjava saznanjem da
se odnosi na one koji nemaju dovoljno municije. Nije nas radovalo, među nama
takvih nije bilo. Sem, što se dadosmo u jagmu, poslije vijesti da ima i ručnih
bombi. U tome smo oskudijevali, te na osnovu stvorene gužve Komanda odluči da
nas ograniči na dvije po glavi borca.
Trenutak
je to u kojem sve ovo ponovo počeh doživljavati najozbiljnije. Mećući bombe u
prsni rap, tek shvatih kako mi je sve vrijeme nešto nedostajalo pa da se osjećam
kompletnim borcem.
A
i trenutak u kojem čovjek sebi može dozvoliti i malo dječjeg ponašanja, gdje
sam ne bira vrijeme već vrijeme njega. Zagledasmo se kao dijete kada mu babo
kupi nove cipele, tako uživasmo mi u bombama.
I
dok je zaduživanje bombi donijelo zadovoljstvo, to je poziv da nam je zadužiti
vreće za spavanje izazvalo sasvim druge reakcije. A sam nisam znao kako se
odnositi prema činjenici da su nas zapale različite, od osam, samo su dvije
bile one najkvalitetnije. Ne znam je li to neko sa sigurnošću znao ali smo ih svi
zvali američkim. Ja sam ih gledao na Grepku, maštao da baš jednu takvu zadužim,
tada ni najmanje ne razmišljajući o okolnostima u kojima će mi se za to ukazati
prilika. Jesu bile najkvalitetnije, skoro pa nepromočive, ali su bile i znatno
teže od ostalih, običnih.
Iz
svega, i radovah se i bi mi krivo što, dajući ostalima prednost, na kraju mi
ostade baš ta, teška. Ne znam kako je Salja uzeo drugu, ali ni da li su je
ostali preskočili samo zbog njene težine, ili su, kako bijaše i sa ruskom
kapom, uočili moju neskrivenu, podsvjesnu želju, suočenu samo sa strahom hoću
li izdržati.
U
povratku, prolazeći pokraj česme dobijamo znak, u tome što se u ovim donjim
sokacima počeše ložiti manje vatre, kako je još podaleko do polaska, bolje rečeno
do nastavka puta. Vojsku sam donekle razumijevao, Komandu nikako. Ne mogu
savladati osjećaj da su se i ove, dodatne pripreme mogle obaviti ranije, kao i
većina ovih zaduženja. Nekorektno je vojsku dovesti u malo selo, pustiti je da
se smješta i raspoređuje po sokacima i prtinama, ispod krošnji drveća, a pri
tome se lično grijati po kućama, po svemu sudeći vrlo susretljivih domaćina. Na
vrh svega, ne pokazivati žurbe, čak ni s razmjenom informacija.
Kao
i uvijek, sitni komandiri su u najgorem položaju. Dijele loš položaj vojske, a
pritom im je objašnjavati i ono što ni sami ne znaju, što im nije rečeno. I
zima koja steže, i prihvatanje kako ipak nema smisla da svi naložimo vatre,
podnošljivije bi bilo ako bi se makar znalo do kada je čekati.
Očekivao
sam, čim ponovo sjedosmo pod našu krušku, neko zapita šta još čekamo. Odgovor
dobi od saborca, logičan, možda imamo još nešto zadužiti. Obrazloženje da
nemamo više šta zaduživati prihvatih i ja, ni u ranac, ni na nas više ne može.
