Ne
stigosmo dugo naglabati u vezi s tim kako bismo reagirali ako bi nas se zvalo
da još šta ponesemo na ovaj put, još smo povremeno provjeravali jesu li nam
bombe u džepovima, u kojoj zanesenosti nije bilo mjesta da ja sa sobom
raščistim je li mi, i koliko krivo zbog vreće koju odabrah, ču se naredni
poziv. A koji meni odmah misli skrenu i s bombi i s vreće, cigarete su još
uvijek to u stanju!
Pamtim
utiske s prvog boravka na Igmanu, gdje sam od Šućra Serdarevića prvi put i čuo
da je najsigurniji znak pripremanja neke akcije kada se pojača sljedovanje
cigareta. Mi ih mnogo ne dobijasmo, duhan uspijevamo razvlačiti, pa sam bio i
smetnuo kako je ta podjela „obavezna“.
Ali
se znadoh ponašati u ovoj situaciji. Brzo sam bio kod česme. Stigoh čuti Murata
Pejkovića, očigledno zaduženog za ovu podjelu, a koji nas i upoznavaše s njenim
tokom.
-
Idemo, ljudi, nema potrebe za gužvom – glasom je
bio miran, naslućujući kako su logističari i ovo pripremili besprijekorno –
samo se spajajte na parno, može jedan uzeti za desetoricu, za dvanaest, nije
bitno, samo neka kaže za koga uzima. Dva puta smo izbrojali, došlo je tačno po
tri kutije na dvojicu, a vremena znate da nemamo previše. Zato, nemojmo se
zajebavati, brukati... Ako ko slučajno uzme dva puta, onaj zadnji će ostati bez
cigara!
Naglasio
je jedino riječ slučajno, što mi se jako dopalo. Osjećao sam kako ta riječ
kazuje više od ironičnosti koju u kontekstu nosi. Slučajno niko ne može uzeti
dva puta, namjerno ne bi trebao.
Dopadao
mi se i sam prijedlog podjele. Nas je bilo osam, nisam volio gužve, pa mi je
prijalo što ću nas lako organizovati. Pri čemu sam o svome poštenju imao vrlo
visoko mišljenje.
Jedini
problem je mogao biti što sada od nas jedino Ferid ne puši. A koji sam ja
mislio da je riješen sam po sebi, prirodno bi bilo da svoje hise da bratu. Zbog
čega sam Omera i poslao da uzme za nas.
Nekako
se brzo progurao, ma koliko su i neki među nama bili nestrpljivi nije nam se
učinilo da se puno zabavio.
Kao
što nas nije čudio ni vidljivom, u mraku više osjetljivom ljutnjom:
-
Bježi, jebem ja onog tepavog, traži da poimenice
kažem za koga dižem – u svome je stilu Omer razmahivao rukama, nakon što je
kutije s cigaretama bacio na mene – meni mozak blokir'o, Tita se jedva sjetih,
nikako da se sjetim bilo imena bilo prezimena... Da mi Omer Kovač ne pomože, ne
bih se ni sjetio.
Huso
Alibašić je, inače, bio poznat po najmanje tri stvari: kao brat glavnog
Fočanskog imama Halima Alibašića, kao čovjek s manjom govornom manom, njegovo r se skoro nije razlikovalo od l, i imao je izuzetnu memoriju, odlično
je pamtio imena, likove, brojeve, kao i mnoge druge podatke. U čemu je bio
skoro i savršen, minimalne su šanse bile da ga bilo ko prijeđe u ovakvim
podjelama, među „samo“ tri stotine ljudi.
Ako
smo njega toliko poznavali, teško da ćemo našeg Omera ikada dovoljno upoznati:
-
Eto, prika, pa ti dijeli. Imaš tu i Feridove, pa
ih podijeli kako ti misliš!?
-
Nemam ja tu šta... To su Feridove cigare, ja ih
jedino mogu njemu dati, a mislim da je on već odlučio, nisam primijetio da ste
se nešto zadnjih dana svađali. Što se ostalog tiče, i tu je sve jasno, najbolje
je da Enes i Kuko dijele, rođaci su, ja ću svoju braću razdvojiti, s Titom ću,
jer su Admin i Salja... Da se sad ne zajebavam. Eto, tebi je najlakše, a ako ti
hoćeš možeš nas sad pogurati s po jednom.
-
Neću ja! Feridove su, pa neka on s njima radi šta
hoće. Meni su i ove moje dosta, imam još duhana.
-
Ne kontam, al' evo Ferida, pa nek on odluči, i
meni su moje dosta.
-
Koliko je to cigara, kutija i po? – Ferid uze
odmah da skrati bespotrebnu priču – to je, znači trideset cigara...
-
Trideset i jedna, ovo je Dunhill – Admin ga
ispravlja – kod njih je dvadeset i jedna u kutiji.
-
Onda, može biti i trideset i dvije, ako ga
zapadne veća pola iz kutije koju s Omćom bude dijelio – našalih se.
-
Ama, šta ja znam, kako god okrenem, nekome ću
dati nejednako. Zato ja neću ni da dijelim. Eto vam ih, vi se refenajte. Uzmite
po četiri, ostalo u krug okrenite, ili kako već hoćete.
-
Najbolje je, svakako je mrak, zahvataj u ruku po
četiri ili pet, pa pitaj ko će koju ruku – Salja je i ovdje pokazivao kako je
veliki ljubitelj „kockanja“.
-
Evo, Enes i ja odmah uzimamo po četiri, jeb'o
jednu cigaru, jah je im'o jah nejm'o – Kuko je bio nestrpljiv, ali time i
najsvjeniji kako se zamajavamo ne bitnom stvari.
-
Čekajte, lahko ćemo mi ovo razdijeliti – meni
sinu nešto kroz glavu, što odmah izbacih i na jezik – siguran sam ja da su oni
morali koju kutiju zaštekati, za svaki slučaj, pa bi mogli baš provjeriti koliko
je Huso stvarno bistar. Samo da skontamo koga bi moglo biti da oni tamo
najslabije poznaju, da ih probamo ponovo dovesti u red, a ako nas provale reći
ćemo kako smo se samo šalili. Ništa ne možemo izgubiti.
-
Mislim da mene niko ne zna, a i Kuka slabo – Enes
prijavi dobrovoljno njih dvojicu, iako se nije doimalo da je baš razumio šta
sam iznosio.
-
Odlično, idemo onda probati. Ne mogu oni znati je
li nas osam ili deset, a možemo reći kako vas ne bi s nama, da smo mislili kako
ste sa Sutkom. Ići ću ja s vama, da sve izgleda uvjerljivije. S tim da ćemo
otići kad podjela bude pri kraju, da kasnije možemo i čuti da kome slučajno
nije usfalilo – i ja sam naglasio istu riječ kao i Pejković – u tom bi slučaju
vratili. Svakako se samo šalimo!
Nakon
što, koji smo pušili, otćeifismo taj ćeif, ponovo zaturismo priču o mome
prijedlogu. Kuko je bio protiv, ostali za, možda kao i ja - zbog svih ovih
zavrzlama, nikako zbog samog Husa.
Kuko
je vrdao, pojašnjavao kako je dovoljno što je Mešin i Ismetov brat da ga se
odmah sjete, makar im ovih mjeseci ne bio na očima. Ja njega uvjeravah da ga je
Omćo naveo tako da ga ovi nisu uspjeli razumjeti, što zapravo i provjeravamo. Uglavnom,
nešto me je gonilo da ostajem uporan, do momenta kada će i Kuko prelomiti.
-
Samo opušteno, ponašajte se normalno, kao da ste
stvarno sjedili sa Sutkovima i sad došli, i saznali da za vas nismo podigli –
prilazeći, dajem posljednje upute – ako oni budu tražili Sutka, on za vas svakako
nije podig'o, a ja ću mu već usput namignuti, neće on izdati, namazan je on
svim bojama. E jedino ako ga sad mi ne ofiramo, ako ne ispadne da se on već
poslužio ovom forom.
-
Za tebe je, Učo, neko već podig'o! – Omer Kovač
se istovremeno i ljutio i skoro izvinjavao, pokazujući kako se ovom podjelom
već umorio.
-
Nisam ja zbog sebe ni doš'o, nego su ova dvojica
bila kod Sutka, pa smo mislili kako će s njima dići, a kloc nije za njih ni
tražio.
Nisam
bio previše ubjedljiv, ali jesam sasvim miran, i ni najmanje kao neko ko se
samo šali.
I
čekao sam, znajući da se makar malo moraju požuriti, iza je stajalo još
nekoliko ljudi, koji više od njihovog umora cijene svoje strpljenje, dovoljno
su ga potrošili time što se nisu uopšte htjeli gurati u redu.
Omer
je pogledom pretraživao dno posljednjeg paketa s cigaretama, Huso strijeljao
pogledom nas svu trojicu, iza uha se nije češkao samo zato što je objema rukama
već stezao tri spremne kutije.
Steže
Huso kutije, ali se pokušava sjetiti zašto ih ne treba dati. Iako kod mene
raste uvjerenje da ćemo ga uspjeti nadmudriti, neću moći poreći kako ćemo na
tome najviše zahvaljivati njegovom umoru. Da su cigarete djeljene prve, uvjeren
sam da bi se Huso sjetio onog razgovora dva Omera. A i ovako mu fali samo još
malo vremena.
-
Dajte mu – Murat Pejković presijeca tešku tišinu,
ostavljajući Husa bez tog dodatnog vremena, a lično je i bio najodgovorniji –
ja ga odlično znam, ovo je najpošteniji čovjek na svijetu. Taj neće slagati, dajem
desnu ruku. A i ako usfali, imaju naša sljedovanja, od nas niko ne puši, ja
svoje nikom nisam ni obeć'o.
Ako
je rekao još koju riječ, ja ga nisam čuo. Mrak je bila brza zaštita da bi se
što moglo shvatiti iz izraza moga lica, a vjerujem kako nije dozvolio ni da
vide kako su mi ruke drhtale dok sam pred njima kutije predavao u ruke ove
dvojice. Od stida!
***
Česmi
i kruški se vraćamo suprotnih raspoloženja. Zapravo je Enesu bilo i jedino
bitno da ovo probamo, pa kako god ispadne. Međutim, kod Kuka je bilo straha da
ćemo biti provaljeni, dok sam ja bio uvjeren kako ću biti sretan zbog naše male
šale, dobre glume, genijalno smišljene predstave.
-
Vidiš, kako se poštenje isplati – Kuko se našali,
mada bi moglo biti i jako puno zbilje u tim njegovim riječima.
-
Ali je veoma ružno, povjerenje prodati za tri
kutije cigareta – ja sam još, a i dugo ću biti pod ovim dojmovima – stid me je,
vjerovali ili ne, osjećam se bijedno. Ne znam kako ću sutra, kada se razdani,
pogledati Muratu u oči. I sutra, i ko zna do kada još. Znam da bi veća glupost
bila da sam odmah priznao, ali mi je malo falilo. Kol'ko mi je zbog Husa drago
da smo ga prešli, tol'ko mi je krivo zbog Murata. Ja bih sad bio duplo
srećniji, deset puta zadovoljniji, sto puta... sebi draži, samo da Murat ne
reče ono „najpošteniji na svijetu“.
Cigareta
mi je godila, ali će tek ako se sve ovo završi sretno, biti dovoljno da me
riješi ovih misli. S obzirom kako svakog trena trebamo krenuti na put, dug put
na kojem ćemo ako izašta imati dovoljno vremena, biće ga da razmišljamo šta smo i kad, kome, kako i
zašto, rekli ili učinili.
