Iz kamena voda tekla, bistra studena,
iz zemljice cvala ruža, ruža rumena.
Tu djevojka ružu brala, pa je zaspala.
Tu se dala tanka staza, tanka tanana.
Po njoj šeće mlado
momče, budi djevojče:
„Ustaj, ustaj djevojčice, što si zaspala?
„Ustaj, ustaj djevojčice, što si zaspala?
Ruža ti je uvehnula, što si nabrala,
dragi ti se oženio kog si voljela!“
„Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo,
ja ću ružu zaljevati, za njim plakati?!
Neka, neka, nek se ženi, sretno mu bilo:
vedro nebo zagrmljelo, grom ga ubio!
Crna zemlja raspuknula, u nju propao!
Ja ću drugu ružu brati, njom se kititi,
drugoga ću dragog gledat, s njim se dičiti!“
Sjetih se malenog dječaka, iz Jablanice, ispred kino
sale. Okolo su padale granate, a on se igrao sa svojim kamenčićima. Slika koja
ostaje u očima, slika koja se javlja kad god mi je teško, ili nešto ne
razumijem.
Sunce prži nad treskavičkim stijenjem, ja se
osamio uz jedan veliki kamen, s nekoliko malih koje kotrljam. Da li bi se onaj
dječak meni čudio, kao što sam se ja njemu. Bio začudio, potom ostao zadivljen.