Bosno moja, sirotice
kleta,
po tvom nebu sunce se
ne šeta.
Po tvom kraju pijetli
ne čestaju,
po tvom raju ptice ne
pjevaju.
Tvoja brda i tvoje
doline
pomrčale guste
pomrčine.
Dan se primicao kraju. To što smo Sead i ja
počeli komunicirati riječima, pritom se i ne slagati sasvim, već je moglo
najavljivati kako se i situacija mijenja.
Meni se nije izlazilo ispod stijene, držao sam se
motorole koja nije zvonila. Sead je vjerovao samo žici, tražio da se vratimo
osmatračnici. S obzirom da je granatiranje ovdje značajno smanjilo to smo
poslušali njega.
Telefon je služio da smo u toku, da pratimo
vijesti koje se prenose. Podosta toga smo i propustili bili, tako da se i naše
raspoloženje naglo mijenja.
Četnici ne odustaju od započete ofanzive. Krenuo
je novi njihov val pješadijskih napada, tačnije još je u toku.
Što nas je bunilo, s našega položaja se i nije
mnogo čulo. Teren je bio takav da je sve zvukove nekako razljevao, na momente
bi se čula prigušena huka, na momente ni to. Samo po tome bismo bili uvjerenja
da je na pješadijskim položajima mirno. Vezom su stizale posve druge
informacije.
Pakleno je. Za ovu ofanzivu četnici su očito pripremili
veći broj boraca. Ako pravcem ispod i nisu uspjeli uvesti jedne elitne jedinice,
biće da jesu nekim drugim. Neka od njih je i na našem pravcu odbrane. Iako još
uvijek stižu uvjerenja da će položaj biti odbranjen, praćena su neuobičajenom
hvalom na četničku hrabrost, i također odlučnost.
U dva navrata je ponovo zatražena naša pomoć. Za
razliku od prvog dijela dana sada nismo bili od naročite koristi. Nisu stizale
primjedbe odozgo ali mi je razvoj situacije tako kovitlao misli. Činilo mi se
da smo više pomagali četnicima nego našima. Da je ovo jedna od onih situacija
kada su četnici prišli preblizu, pa im naše mine padaju iza leđa. Na taj im
način nismo dozvoljavali da se povuku. Nije to mogao biti jedini razlog,
iskoristili bi neku pauzu u našem gađanju.
Počinju stizati i vijesti o novim našim
gubitcima. Za sada se mrtvi ne pominju ali broj ranjenih se povećava.
Uvjeravamo se u to. Najprije su pozadinci snosili
ranjenike, kasnije su to činili i sami borci. Što je dodatno slabilo našu
liniju odbrane.
I jednima i drugima smo nastojali pomoći, sa oba
položaja, gdje je bilo izmorenih odmjenjivali smo. Bio je i slučaj da je jedan
od nosača usput ranjen.
Nije mi se samo mozak uznemirio, i sa srcem je
bilo isto. Mrak se već navlači, nije očekivati nove zahtjeve za gađanje, tako da
sam uvijek u sličnim situacijama trčao vidjeti šta se sve dešava, ako treba
priskočiti i pomoći u nošenju ranjenika. Sada sam, iz nekih i meni samome
nejasnih razloga, zadržavao se na osmatračnici sve do momenta kad je Jakup
rekao da se spustimo do raskršća.
Zatekavši tu i Majora moradoh povjerovati kako je
opet mnome upravljala intuicija. A vidjevši da Major teško šuti odlučih ni ja
ne progovarati. I jedino što sam uradio je upućen pogled Seadu, koji je on
uprkos polumraku jasno razumio. A čim smo se sporazumjeli svoje poglede smo
uputili za Majorovim. I čekali.
Nismo dugo čekali. Da osjetimo slutnju. Major je
jednako stajao. I zurio. Zurio u prazno. Ali osjećajno. Toliko da je tim
osjećajem obuzimao i nas dvojicu. Ćutali smo, pa pomislih da Major nečemu sluti.
Još ćutimo, a ja shvatam da Major ne sluti nego nešto zna!
***
Misli sam zaustavio, bit će kako mora biti, ili
je bilo što je moralo biti. To kazuje šum iz pravca u koji smo zurili. Šum koji
nije teško razaznati. Vojska se povlači. Naša vojska.
Prilazim prvom koga prepoznajem. Tiho pitam šta
je bilo. Odgovor je kratak, i brzo ga slažem u svojoj glavi.
Broj ranjenih se uvećao do neke granice koju je
Major mogao otrpiti. Bilo je nekoliko zahtjeva s linije da se gore pošalje pojačanje,
ispomoć, koje je Major zalud dalje prosljeđivao. Morao je nešto sam preduzeti.
A jedino što je mogao je narediti povlačenje. Tačnije, popustio je pred
najavama odozgo da se moramo povući.
Uradio je to teške volje. Vidjelo se to na
njegovom licu kada je došao do nas.
- Ovo je prvi put da smo se povukli... Zbog
četnika... Do sada, kada smo se i povlačili to je bilo taktički... Ovo je prvi
put da smo vojnički izgubili položaj – i njegove riječi su teško izgovorene, s
pauzama koje su to potvrđivale.
Koristio sam mrak da prikriveno malo razmišljam o
ovim njegovim riječima. Da pokušam odvagati koliko je u pravu.
Možda meni i nije sve baš tako izgledalo, ali
njemu je više vjerovati. Povlačenja s Trebove i Vučeva dakako spadaju pod
taktička, baš kao i s Grepka, odnosno Proskoka. Glavom mi zujaše i te neke
pojedinačne bitke, sve više bijah siguran da je Major dobro znao šta govori.
Lijepo bi bilo da je jedinica kojom je komandovao rat završila bez vojničkog
poraza...
akšam
nad Treskavicom
