XII - 15 / Jedini preostali način

Pod prozorom procvjetala ruža,
na grančici uz prozor se pruža.
Da ne bi trna ubro bih je,
i na srcu nosio je.
    Pod prozor ću miris uzdisati,
    čarna ružo, ne smjem te ubrati.  

                                                         
Jedno drugom kad nismo suđeni,
zašto da smo tako zaljubljeni.
Bolje da smo u daljini,
nego što smo u blizini.
    Ako, ružo, nećeš moja biti,
    ne ubrana ti ćeš uvehnuti! 

 

Dan je odmicao, tako je snažio naš osjećaj da su i u Komandi svjesni kako je vrijeme takvo da naše angažovanje ne bi dalo željeni efekat. Što je još bitnije, izraženiji je i onaj drugi, osjećaj da vijesti o novim poginulima neće biti. Zajedno je uzrok da smo se skoro raskomotili, sve manje pominjući današnju akciju, više neka prošla vremena, ljepše doživljaje...

Sve prekide, ko bi drugi do - Ševko. Tačnije, poziv radio-stanicom.

Bilo suludo ili ne, značilo to da kreće nastavak akcije, ili nešto još gore, tek se traži i naše djejstvo. A mi nećemo sada još jednom polemisati da li baš treba, i zašto se čekalo da sunce opet nestane a mi se komotno uvučemo ponovo u toplu kuću.

Brzo smo svi na položaju. Izo Zametica, nišandžija, javlja da je udarna igla zaledila, kako su i slutili, očekivali. Bih li ja razmišljao o tome ne znam, srećom da oni jesu. I zbog čega je, za svaki slučaj, igla unaprijed ostavljena u udarnom položaju!

Čim su elementi za gađanje bili zauzeti mi ostali smo završili u skloništu. Kraj minobacača su ostali samo Izo i njegov pomoćnik Refik Kurtović, svima poznatiji pod nadimkom Mazalo.

Ispaljenje se nije čulo. Mina je zastala.

I - 7 / To će mi dati ideju

 

Sabah zora, a ja još kod dvora,
podne – vika a ja iz Travnika;
Akšam đeldi dragoj pod pendžere.
Kod drage mi sijelo bijaše,
pa mi moju rasplakalo dragu.

„Jadna draga, ženi ti se dragi,
iz Travnika, travničkom djevojkom!“
od drage se sijelo raziđe,
draga stade pendžer zatvarati,
na pendžere jade jadovati:

„Moj pendžere, moj veliki jade,
na tebe mi dragi dolazio,
i s' sobom mi šećer donosio,
pa sad kažu da se oženio!“

Dragi joj se iz bašče javio:
„Ne boj mi se, draga dušo moja,
nije ti se oženio dragi,
nego misli o jeseni,
o jeseni koja prva dođe!“

 

 

                                   

            Već neko vrijeme ne čujemo ništa što bi nam privuklo svu pažnju.

            Vjetrić je primirio. Pucnjava ne gubi na intenzitetu, ponekad je tek nadjačavaju zvuci obrušavanja zapaljenih kuća, štala, zidova i krovova.

            I jedan jasan, užasan krik! Toliko glasan da ne možemo vjerovati da pripada čovjeku, već pretpostavljamo da u nečijoj zapaljenoj štali gore krave. Osjećaji nam variraju pa smo spremni prihvatiti i da smo u krivu, da nismo svjesni još jednog, još užasnijeg zločina.

             Bez obzira, počinjemo malo razmišljati i o sopstvenim sudbinama. Babo i Mehmed se pristaju žrtvovati, na smjenu izlaze desetak metara ispred kako bi mogli bolje osmatrati. A ako budu primijećeni dali bi nama alarm da kamo bježimo!?

            Domalo se ču nešto i iz pravca Mješaja. Nešto što će i meni dati prvu ideju.

X - 59 / Jedino što imamo

 

Ja prošetah zelenijem lugom,
sa đevojkom nevjernijem drugom,
i s mojijem pehlivan-đoginom.
 
Svezah konja za jelu zelenu,
a đevojku za desnicu ruku.
Malo trenuh,pa se opet prenuh;
 
Al' đevojke na desnici nema,
ni mojega pehlivan-đogina.
Tragom pođoh do Novog Pazara;
 
Kad đevojka po pazaru šeta,
i za sobom mog đogata voda.
„O đevojko, šta si kupovala?“
„Dragi Jovo, šećer kupovala.“

 

                                   

Vrijeme je sporo promicalo. Još sporije kad znasmo da smo ove rovove ozidali a da iz njih ni metka ispalili nismo, i nećemo. Sličan osjećaj kao i u vezi s padanjem cijele linije.

Stalno se nekud povlačimo, a da nas ni odakle četnici nisu pomjerili. Povlačimo se zbog drugih, zbog dijelova koji su padali.

Što smatrasmo ranije manom, sada se meni doimalo dobrim, mi smo na samom putu. Galib bi, svakako, trebao naići pored nas. Mi bismo ga trebali prvi vidjeti, pa su naši pogledi i stalno okrenuti prema tamo, ma koliko da je još rano.

X - 33 / Dosta mi je lutanja

 

Snijeg pade na behar na voće,
neka ljubi koji koga hoće.
 
A ko neće, nek se ne nameće,
od nameta nema selameta.
 
Da si sretan k'o što si nesretan,                                              
pa da dođeš u moje odaje.                                   
                                
Velik' bih ti idžram učinila,
metla bih te među šiljtetima,
baš k'o pašu među bimbašama.
 
Da ti ljubim tvoja medna usta,
medna usta, ostala ti pusta.

 

                              

Iskreno, ni jutro nije ranilo. Od diverzanata je ponovo došla vijest, s četnicima se jutros još nisu pucali, ali je bilo dozivanja. Napad očekuju pošto ovi doručkuju, do kada se nadaju i našoj pomoći.

Izlazimo iz potoka, uvlačimo se u jedan procijep, gdje se Ćuza i Zuhdija zaustavljaju. To biraju za svoje Komandno mjesto, dok Enveru i Eku daju posljednje upute.

Enver se brzo vraća na čelo, s dvije jednako loše vijesti. Diverzanti su na dijelu koji će naša četa pokriti, četa za koju se sada i definitivno uvjerio da je već dala dvadesetak svojih boraca brojnom grmenju na skrivanje. Tonom kojim je govorio o ovome drugom, pokaziva kako je svjestan da će ih usput biti još, te svojim primjerom pokušava ohrabriti one koji se kolebaju.

Kreće prvi, ni ne gledajući koliko će ga nas slijediti, nadajući se što više.

X - 26 / Nije bilo načina

 

Mujo gleda u mahali Zlatu.
Mujo gleda, al' mu majka ne da.
 
Već mu prosi travničku djevojku;
Svate kupi, Mujo i ne znade.
                                                                 15/16.juli 1993.
Kad je Mujo ugled'o djevojku,
okićenu zlatom i cvijećem;
 
mlad Mujo govorio majci:
„Takvo cv'jeće, moje srce neće!“

 

 

                                

Prevareni smo, nismo zovnuti da s puškom idemo na kosu, već da nekakvima pomognemo prenijeti minobacač i mine. Neko bi rekao da je to bolje, ali je to ono što će nas dodatno iznutra razoriti.

Srećom, momci kojima pomažemo, brzo shvataju u kakvom smo stanju te nas ograničavaju da prenesemo samo po turu mina. Samo da ode Nihad Bojadžić, kako predstaviše galamdžiju koji nas je podigao ispod onog drveta. Svi smo čuli za njega, uglavnom kao za drobrog komandanta i borca, pa žalimo nad situacijom u kojoj ga upoznajemo.

I ovi momci hvale Nihada.

Hvale i nas Fočake. Druženje s njima koristimo i da saznamo više o ovome što se trenutno dešava.    

VI - 7 / Ljudi se ne mijenjaju

 

Vezak vezlo tri'es't djevojaka,

a pred njima sestra Ivkovića.

U ruci joj šibika od zlata,

čijem bije po rukam' djevojke!

 

„Vez'te brže, dugo jadne bile,

u junake vi se ne uzdajte!

Junak vjera i šušnjata grana,

listak pane a grana ostane.

Taka ti je vjera u junaka,

kako mene Crnojević Ivo.

 

Svašta mi je Ivo donosio:

sitan češalj, sjajno ogledalo,

dv'je jabuke u njedrim' nošene,

dvije dunje s lista ukinute,

gurabije na suncu pečene.

 

A sad meni sitnu knjigu piše:

„Vrat' mi blago, sestro ivkovića!“

A ja sam mu drugu otkitila:

„Vrat' mi lice, Crnojević ivo,

ka' i ovih drugih djevojaka,

ja ću tebi i otroje blago!“ “

 

 

 

Pošto smo sve prikupljeno razvukli okolo, na nekoliko različitih mjesta, najčešće kopanih ispod lišća, konje smo opravili Sniježnici. Na jednome od njih je bila nova poruka za Ćasaru, na onome kome će sigurno prići kad ga vidi, a bude znao da mi nismo tu.

Kad i to bi gotovo, na red dođe i četvrti Mišov prijedlog. Obezbijedit ćemo se s nekoliko stražarskih mjesta. Čega smo pošteđeni Faruk i ja. Nama je dežurati uz Mufa.

Imah tako cijelu noć za razmišljanje. Krenuo sam ponovo od Džema. Prva je pomisao bila, šta ako nisu uspjeli? Hoću li se poslije zastidjeti svojih ranijih zaključaka?

IV - 40 / Da li se hrabrost dobija rođenjem

 

Kad proljeće nakvečilo keče,
jarko sunce pripodiglo glavu.

Popuhnuše prekomorski vjetrovi,
te razviše u haz-bašči đulovi.

Pod đulove sve od zlata stolovi,
za stolove mlada momčad Plavljani;
na krilu im ašik-cure Gusinjke;

Samo mene moja majka mlada oženi,
ne mogu je ničim kleti – što me zarobi!

 

 

Za večerom je bilo življe nego obično. Uzrok je bila ta jedna neočekivana, a tako prijatna vijest. Vijest preugodna za uši, zvučala je ipak nestvarno. Toliko nestvarno da smo je polako prihvatali, razmjenjujći mišljenja, komentare koji su nametali mnoge sumnje. To su nam još sinoć borci koji su bili u Vrbnici saopštili, danas je stigla potvrda.

Nešto je moralo škripati, stvarati sumnje. Razlike ima i u onome što smo čuli sinoć od ovog sada. Da li smo samo ušli, ili smo ipak uzeli Tjentište!?

To da ja ovaj kraj u potpunosti još nisam upoznao nije tajna, mnogi drugi ipak ga dovoljno znaju, svi smo jučer ujutru čuli i pucnje koji su se razlijegali, jeste jedan dio dopirao i iz pravca Tjentišta, no niko od nas ih nije prepoznao kao naše ofanzivne. A i nisu predugo trajali, pa nam nije ni zamjeriti što ih srvstasmo u uobičajene.

36 Kako je moguće

 

Zora zori, dan se bijeli,

a ja moram odlazit.

 

Nije meni što ja moram,

što ja moram odlazit.

 

Već je meni što ja moram

svoju milu, dragu ostavit.

                                                                                  

Hej, svirači, svirajte mi,

svirajte mi rastanak.

 

Izvadiću tri pištolja,

pa ću pucat kroz pendžer.

 

Cjelom svijetu na veselje,

mojoj miloj, dragoj na žalost.

 

 

 

 

Još jednu novost sam čuo od Redža. I ona dotiče nas Trošnjane.

Ovih je dana traženo da brigada pošalje nove prijedloge u vezi nekih pojedinačnih nagrađivanja. Nakon zasluženog dobijanja kolektivne nagrade, naziva Viteška, ovim se djelomično ispravlja još jedna nepravda činjena prema nama.

Imali smo prilike ići drugdje, čuti da se najviša ratna priznanja i ne toliko štede. Kao i oko svega drugog i oko toga se naslušavamo popratnih priča koje govore kako neki nisu zaslužili. Nisam nikada o tome tako razmišljao ali jesam s ove druge strane.

14 Povjerovali su i vratili se

 

Moj fesiću, na Bosni pašiću,

dok te nosim dotle se ponosim.

 

Kad sam bila jedina u majke,

svi me momci carem prozivaše.

 

A udovci carem i vezirom,

a moj dragi Šahin pehlivanom!

 

Udadoh se, uzeh brigu na se!

Jemenijo, do smrti galijo!

 

 

 

 

Desilo se nešto između. Trojka je izašla na Treskavicu, ali ne i uručila nam novac. Najprije se o tome šuškalo, potom sam ja istinu čuo od rođaka Dževada koji je bio sreće da se s Mustafom vidi.

Naravno da se nisam začudio, naša Komanda se usprotivila. Još dolje u Tarčinu. Žalila se kako nama dosta toga još nedostaje da bi toliki novac tek tako protraćali.

65 I olovka se zbunila

Kliče soko sa vrh Žepe

gori zelenoj,

u amanet cijeloj Bosni,

majci jedinoj.

        Bosna tuđa nije bila

i nikada neće biti;

Bosna jednu Žepu ima

i ne da se pokoriti.

Krvavi su perivoji,

blista obraz tvoj;                       25-27. jul 1995.

Žepa gladna, Žepa bosa,

al ne da ponos svoj.

Bosna tuđa nije bila...

Nikad ovom zemljom nećeš

proći nemani –

poručuju hrabri borci,

Bosni odani.

Bosna tuđa nije bila...

( xxx )

Nije. Srebrenica se u Žepi nije mogla ponoviti.

Doduše, nije se ni odbranila. Ali, niko nije ni očekivao kako će tamo biti nekog žešćeg otpora.

UN je ostao bez svog prvog atributa, a nije se moglo očekivati ni kakve pomoći s naše strane. Također, nije se smjelo čekati ni da četnici ostave taj logički izlaz. Žepljaci su ga morali sami sebi stvoriti. Jedan glavni, i možda nekoliko prinudnih.

Pristižu još neki na slobodne teritorije. Posljednji iz Srebrenice.  Pristiže Srebrenička istina.

45 Prvi put

Bosno moja, sirotice kleta,

po tvom nebu sunce se ne šeta.

Po tvom kraju pijetli ne čestaju,                                            

po tvom raju ptice ne pjevaju.

Tvoja brda i tvoje doline

pomrčale guste pomrčine.

Dan se primicao kraju. To što smo Sead i ja počeli komunicirati riječima, pritom se i ne slagati sasvim, već je moglo najavljivati kako se i situacija mijenja.

Meni se nije izlazilo ispod stijene, držao sam se motorole koja nije zvonila. Sead je vjerovao samo žici, tražio da se vratimo osmatračnici. S obzirom da je granatiranje ovdje značajno smanjilo to smo poslušali njega.

19 Još nisu načisto

Otputovah u daljine,

u tuđi svijet,

ostadoše svi jarani 

kao rumen cvijet.

Ostadoše s djevojkama

dane provodit,

a ja tužan i nesretan

s tugom govorim.

Šetajući ulicama

da se utješim,

željan da se dragoj vratim,

da je usrećim.

Dan za danom brzo leti,

snage nestaje,

sve se gubi, sve se ruši,

tuga ostaje.

Nema moga Sarajeva,

grada voljena,

oko mene strani ljudi,

srca kamena.

Strani su ljudi srca kamena.

                             

Kada smo ovamo kretali, zamišljali smo sve kao laganiju šetnju, nije nam se žurilo. Put nas je okrenuo, zaustavio ovdje, gdje svakim novim minutom iščekivanja raste naše nestrpljenje. Protiv kojeg se boriti razgovorom, šaputanjem.

Sead i ja pričom dođosmo do zaključka da su ovi gore, koliko god ih je, odlučili da jedan ode do nekog svog komandira, dok drugi, ili ostali, nas „drži na nišanu“.

Borimo se i dalje s vjetrom, i smijemo situaciji u kojoj smo. Nagađamo kako će sad taj neko da nas ispituje o imenima naših, možda i njegovih komandanata, što će odmijeniti činjenicu da lozinku ne znamo. Izdržati nam je, bolje i tako nego da su ove budale odmah zapucale. Budale, baš tu riječ smo upotrijebili, jedino njome opisujemo nekoga ko ne razumije da je do ovakve situacije moglo doći. Ili, možda oni nisu navikli da njihovi vezisti rade išta drugo do održavaju vezu.

15 Da imamo bilo šta

Poletjela dva goluba

iznad mojih dvora.

Jedan pade u đul-bašču,

drugi na moj pendžer.

                kraj maja 1995.

Koji pade u đul-bašču,

on mi cvijeće bere.

Koji pade na moj pendžer,

on je gledo mene.

Stajali smo Lato, Pezo i ja skoro jedan do drugog. Nekako je četnička ofanziva umanjila, tako i artiljerija, pa smo bili slobodni stojeći pratiti kako naše dvije posluge trenutno gađaju one četnike koji kasne s povlačenjem.

Brzi nije prešao u kontraofanzivu ali je pomjerio našu liniju odbrane. Do kada će on izdržati ispred, hoće li biti nekog spremnog da ga zamijeni, to su pitanja čiji odgovori neće poremetiti još jedan njegov hrabri poduhvat.

10 Mogao bih mu se pridružiti

Majka kćerku u po noći kara:
„Lezi, kćeri, boliće te glava!“

„Prođi me se, moja stara majko,

noćas mi je dragi dolazio.

Da ga vidiš, moja stara majko,

kakve su mu oči i obrve.

Oči su mu tamna pomrčina,

vedro čelo sjajna mjesečina,

pa kako ću da usnijem, majko,

kada mi je uvijek pred očima!“

Ugodna i prijatna noć, u sebi, negdje ovdje, u jednome suhom potoku, zbog nečega nazvanom Ploča, skrivaše jedno posebno raspoloženje dvadesetak ljudi.

Heroji su svoje obavili. Iz Muslimanske su tu samo dvojica, Muhamed i još jedan, od ostatka naše brigade tu je još jedan manji dio koji se kao predomišlja, a zapravo ima svoju viziju. Tačnije, postigli su dogovor među sobom. Oni će se vratiti naviše, ali samo kada, i ako stigne pojačanje.

Sedo i ja znamo zašto smo upućeni ovdje, ali se ni mi ne snalazimo u ovome što nas je dočekalo.

53 Ušli u okruženje

Što je lijepo niz polje gledati

žutu dunju među listovima,

milu snahu među đeverima.

Đever snahi riječ govoraše:
„Oj snašice, pitoma ružice!

Al si rasla bora gledajući,

al mojega brata čekajući?“

„Oj đevere, moj zlatan prstene!

Stid je mene tebe pogledati,

al kamoli s tobom govoriti!

Ja sam bila jedina u majke,

šećer jela, šerbet-vodu pila,

a mila se vodom od đulsije,

čistila se svilenom mahramom!“

Vrha smo se dočepali. Zakasnili nismo, da li smo i stigli na vrijeme?

Izašli smo prije četnika, to je u ovome trenutku najbitnije. Trebali bismo još naprijed, ali to sada trebamo najprije izvidjeti.

Još se negdje čuju nekakve pucnjave, radio-veza kaže da su, osim Viteške još neke jedinice svoje odradile. Prešućuje se, ali može biti da smo jedino mi zatajili. Ako jesmo, vodiča niko neće pominjati. Ni kriviti. Na to neće ni imati pravo.

Ne znam, ne sjećam se da je neka akcija išla loše, propala zbog nas, nije mi poznat osjećaj takve krivnje. Ako sebi vjerujem, i nije strašan.

12 Dala si mi život, majko

Đe no sinoć na konaku bijasmo,

šećerli smo večer večerali,

gledajući lijepu djevojku.

Ne mogoh joj riječ besjediti,

samo sam je jednom pogledao,

da mi bude žalije no prije.

Ostaše mi oči obadvije,

ostade mi srce iz njedarca,

a bez srca kabil živjet nije.

Iznenada zaboljelo, iznenada i minulo. Toliko mi je bolje da ne mogoh izostati od planiranog slušanja vijesti.

Bujruma bi. Kuća Hebibovića, od najbrojnijih familija. Kući je i domaćin. Njegov angažman u Armiji je kao i većini, tu nedaleko je linija - prilaz selu.

Na vijestima nismo čuli što smo očekivali. Reporter s konjičkog ratišta je izvjestio o relativno mirnome danu. Bez pomena da je u toku četnička ofanziva, a što bismo mi mogli razumjeti kako je počela naša.

Domaćin, odnosno ovdašnja četa i inače nisu mnogo informisani. Nastojali su braniti ova sela, na dolazak sarajevske čete su i gledali kao na potvrdu da nisu uludo u tome istrajavali. Po onome što smo u ovih nekoliko dana mi vidjeli, doživjeli i osjetili, teško nam je donositi sud koliko je to bilo hrabro i mudro, a koliko ludo i uz podršku sudbine. Što nam je razumljivije je to da je nekoliko najmlađih, najhrabrijih ipak dalje odavde, u Konjicu, u diverzantskoj jedinici.

58 Ponovo trebamo

Majka Fatu rano budi:
„Ustan gore, ne digla se.

Kamenom se kamenila,

mramorom se mramorila.

Tvoje druge podranile,

rumen-ružu potrgale!“

I ustade lIjepa Fata,

ona ode pod tu ružu.

Kamenom se okameni,

mramomorm se omramori.

                                             21. mart 1994.

I kad njima bajram dođe,

svaki bratac ide seki.

Jadan Meho seke nema,

već on ide prežalostan.

Već on ide prežalostan

svom kamenu mramornome!

Iz kamena suza teče,

njemu kamen progovara:
„Oj bogati, brate Meho,

upitaj mi staru majku –

Nosi li joj kamen vodu,

mete li joj mramor dvore?“

Ponovo smo na položaju. Gdje se ništa ne mijenja. Kao ni u Deževicama i Dusini. I na ustaškim linijama.

Mijenja se oko nas. Već i odavno, no mi ovdje nismo samo logistički bili izolovani. Promicale su nam mnoge informacije, u neke smo vjerovali u neke sumnjali, a uglavnom se držali po strani. Navikli smo da se primirja potpisuju, pa krše, navikli i da nam se štošta drugo tek vremenom kazuje.

Navikli smo i na promjene u Armiji. Kod kojih nam je najbitnije bilo da se previše ne dotiču nas, mi znamo šta smo i ko smo. Kada se nas ne dotiče, lakše nam je razmišljati, komentarisati međusobno, ne brinuti što sve saznajemo usputno, površno.

XI - 64 / Samo jedan put

Ja pođoh i prošetah,
proz goru, proz zelenu,
na vodu, na studenu. 

Kad na vodu đuzel-moma,
đuzel-lice bijeljaše,
đuzel-vjeđe uzdizaše.

„Đuzel-moma, 'ajde doma,
te ti kaži proza selo:
Ako zeta ne sretete; 

Zet će vi se pomamiti,
svo će selo zapaliti,
bez do mene i do tebe!“

 

 

 

Nije nas to čudilo, niti što smo sasvim trijezni, a ipak ne nahlađeni, kao kada zorom shvatismo kako smo prenoćili samo dva metra iznad puta. Još je prkosio svojom širinom, činio se širi nego je ikada bio. Možda je i to objašnjenje, možda ga nismo tražili dovoljno blizu!

No, sada je najvažnije da smo ga bez problema našli. Da nećemo i jutros dangubiti.

Iz tih razloga odlučismo odmah i doručkovati, jednom mokasinkom istjerati preostalu hladnoću iz sebe, a onda „galopom“ dalje.

Dok smo mi završavali s doručkom, naiđoše oni iz kolibe. Samo, kratko rekoše da je porođaj prošao bez problema, i da je sin. A i šta je drugo moglo biti!?

Biće to momčina, složismo se. Ko se u Bijeloj rodi, podno Prenja...

XI - 50 / Otkud meni pravo

Visoko se sokolovi njišu,
još su viša Carigradu vrata,
kud se šeće seka Carevića.
Čoha joj se sve do zemlje vuče.

Gledao je Kapetanoviću,
pa govori Kapetanoviću:
„Digni čohu, seko Carevića.“
Al' govori seka Carevića:
„Ne brini se, Kapetanoviću;
                                                           19. septembar 1993.

Ne brini se mojom dugom čohom,
već se brini svoje seke čohom.
U koje je čoha do koljena,
ruse kose istom do ramena.

Moju čohu moja majka kroji,
dugu kroji, kratka joj se čini;
Tvojoj seki tuđa majka kroji,
kratku kroji, duga joj se čini.“

Ovih dana sam radijske vijesti i slušao i nisam, tek mi je bilo drago da se reporter iz Gornjeg Vakufa rijetko javlja. A kada je to i činio govorio je o trenutno mirnijoj situaciji. Bilo mi je drago, ali se nisam usuđivao previše vjerovati u to. Bio sam tamo, i znam šta znači mirnija situacija. Nema ofanziva po cijelome frontu, tek manjih napada po njegovim dijelovima.

Da se ipak vjerovatno unekoliko stanje promijenilo jasno mi je i bez vijesti. A po ovome što se događa oko Jablanice!

Opet sirena, granatiranje. Nema Samira da me omete, a tu je obećanje Mufu te se i ja žurim skloništu. Onom gdje stanuje Suad Krečinić, za mene drugog i nema.

No, ono je prepuno. Ne mari, i onako nisam tu zbog sigurnosti. Ne znam da li je Amela iza, ili je opet zadesilo negdje u komšiluku. Stajaću na vratima, razmišljati i čekati da nešto vidim.

XI - 14 / Snaga bola

Kakva crka od Glamoča grada,
il' je vila, il' je ljuta zmija?
Nit' je vila, nit' je ljuta zmija,
već je Emka, materino zlato.
Zarobi je bane kaurine,
vodio je svome bijelu dvoru.
                                                            14. avgust 1993.
Tude sužnji tri godine dana.
Kad četvrta nastala godina,
njojzi teško gvožđe dodijalo,
sama sebi ruke odrezala.
Volje umrijet' nego tamnovati,
i za svojim dragim tugovati.

 

Poslije dva dana odmora, što je valjda trebalo predstavljati pomišljaje ustaša da smo konačno odustali, opet smo mogli računati na iznenađenje!?

Ovaj put su nas izmiješali, mi smo podijeljeni u tri grupe. Sa Šeksom su išli i naši diverzanti, Ekovi su pratili jedinicu iz Travnika, dok je s Limanovim bilo i nešto ovdašnjih. S tom, ipak svojom četom, išli smo i nas trojica, sa šesetkom.

Ništa nije podsjećalo da bi ponovo moglo biti govora o izdaji.

Pa ipak je nas trojicu obuzimao čudan osjećaj kada nam je rečeno da ostanemo na jednom raskršću, istom na kojem smo i prvi put kada idosmo sa šesetkom, s razlikom da ga jedva poznasmo pošto je onda vrijeme bilo užasno, te da ćemo djejstvovati samo ako krene po zlu.

Čudan osjećaj je trajao dok nije prevladao još čudniji. Dok smo gledali na sat, čekali da se oglase naše puške, iznenada se opet prvo čuše ustaški puškomitraljezi, trombloni i razne bombe. A moja radio-stanica je uporno šutjela.