Ja pođoh i prošetah,
proz goru, proz zelenu,
na vodu, na studenu.
Kad na vodu đuzel-moma,
đuzel-lice bijeljaše,
đuzel-vjeđe uzdizaše.
„Đuzel-moma, 'ajde doma,
te ti kaži proza selo:
Ako zeta ne sretete;
Zet će vi se pomamiti,
svo će selo zapaliti,
bez do mene i do tebe!“
Nije
nas to čudilo, niti što smo sasvim trijezni, a ipak ne nahlađeni, kao kada zorom
shvatismo kako smo prenoćili samo dva metra iznad puta. Još je prkosio svojom
širinom, činio se širi nego je ikada bio. Možda je i to objašnjenje, možda ga
nismo tražili dovoljno blizu!
No,
sada je najvažnije da smo ga bez problema našli. Da nećemo i jutros dangubiti.
Iz
tih razloga odlučismo odmah i doručkovati, jednom mokasinkom istjerati
preostalu hladnoću iz sebe, a onda „galopom“ dalje.
Dok
smo mi završavali s doručkom, naiđoše oni iz kolibe. Samo, kratko rekoše da je
porođaj prošao bez problema, i da je sin. A i šta je drugo moglo biti!?
Biće
to momčina, složismo se. Ko se u Bijeloj rodi, podno Prenja...
***
A
Prenj, kao Prenj. Uvijek teži. Jedva se veremo naviše. Jesmo onu grupu brzo
prošli, ali bi i bila sramota da nismo ispred.
Kombinujemo
kretanje. Negdje izmišljamo neko cik-cak, ali samo da ne bi znojavi sjedili.
Inače je veranje naviše, ma kako naporno bilo, jedini način da se primiče vrhu.
A
vrha nigdje. Sreća pa smo sada sami, nema nikog da nas požuruje, niti da nam
broji mokasinke.
Mislima,
brizi se vraćamo tek kada bijahosmo skroz blizu vrhu. Naime, morali smo povesti
računa o posljednoj uputi koju smo pred polazak dobili. Trebamo svratiti na
heliodrom!
Tu
počastiti vojnike koji ga obezbjeđuju. Za njih nam je rečeno da su „obična“
Armija, i da će nas razumjeti. Pomoći će nam, pokazati kuda ćemo se vratiti!
Ukupno
ih je bilo desetak. Vidjelo se odmah da im nije neobično što nas dočekaše. Rado
nas ugostiše.
Nismo
izbjegli mala propitivanja, ali se brzo sporazumjesmo. „U krug“ smo odradili
bocu od litar i po. Pri tome se mi par puta i zagrcnusmo, ponovo se
prilagođavajući na manje cugove nego su iz mokasinke. Još, osjetismo da ova
loza može i da opija. Ako se sjedi, ne kreće, ne znoji...
Popili
smo još i kahvu, te zahvalnim domaćinima halalili cijelo pola kile duhana!
Zauzvrat,
znamo tačno kuda ćemo dalje. Samo je jedan put koji obilazi dio Zukine jedinice
ulogoren nedaleko, koja nimalo nije blagonaklona prema ovome što mi radimo. Da
su nas oni zaustavili, da smo i sad na njih naišli, ne bi nam prošle lažne
dozvole. Teško bi progutali bilo koju priču o kojekakvom nesporazumu, o tome da
su nam porodice nekako ranije došle... pošto bi nam rančeve prethodono detaljno
pretresli. Kada bi i ostali bez sve robe...
***
Pred
nama je samo slijediti pokazani put, nadati se i vjerovati da nismo toliki baksuzi
da su ga Zukini otkrili u posljednjih dna-dva.
Žurili
smo samo da čim prije zamaknemo s vidnog prostora, da se što prije dokopamo
šume, njene prve dubine.
Tu
se put počinje naglo spuštati. Naše su procjene išle da bi u Glogošnici mogli
biti za nekih sat vremena.
Posljednja
briga je nestajala, pa nismo imali nekih razloga da žurimo. Ali ni da odmaramo,
osim kada bi se nanovo hvatali mokasinke.
Ipak,
na jednom se mjestu moradosmo zaustaviti. Oni nam momci ne pomenuše račvanje
puta. Možda nisu ni znali, jer je jedino što su rekli to da je ovo put koji
„šverceri“ koriste. Dodavši još tek da se put na samom početku tako vješto i
skriveno, široko uranja u šumu, praveći na desetine krakova koji se tek
stotinjak metara niže sabiraju u jedan...
Ali,
ovdje se pojaviše dva kraka. Jedan je nastavljao strmo, potokom, dok je drugi
odbijao desno, brinom. Taj drugi je kupio više tragova, pa je naš zaključak bio
da je razlika samo u težini savlađivanja. Većina je birala lakši i duži, a samo
hrabriji brži, strmiji.
Žurili
nismo, ali se ni plašili strmine. Izabrali smo izazovniju, varijantu za
hrabrije.
Sljedeći
zaključak je vodio do toga da su griješili oni drugi. Put nije bio naporan
toliko da bi mučenje brinom bila pogodnija varijanta...
Do
stijene. Velike stijene!
Kakav
je samo tu divan vodopad, kad se zimi skupe snjegovi i naprave tihi planinski
potok...
Ali,
mi nismo voda. Ni ptice. Ne možemo biti dijelom te ljepote. Čovjeku je strašno
i gledati niz ovu stijenu!
Nije
lijepo gledati ni nazad! Odozgo smo dosta brzo strčali, sad bi nam trebao čitav
sat da se samo vratimo do račvanja. Ovakvima kakvi smo trenutno.
-
Sjedi! – komandova Fadil, djelujući kao neko ko
već ima ideju.
