„Salko, bolan Salko,
ja papuča nemam.“
„Hajd, ne luduj, bona
Fato,
kupiće ti Salko.“
„Salko, bolan Salko,
ja dimija nemam“
„Hajd, ne luduj, bona
Fato,
Kupio je Salko.“
7. mart 1994.
„Salko, bolan Salko,
ja jeleka nemam“
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
kupiće ti Salko;
stambol-jelek, bona
Fato,
kupio je Salko.“
„Salko, bolan Salko,
ja konaka nemam“
„Hajd, ne luduj, bona
Fato,
vodiće te Salko;
na Trebević, bona
Fato,
odvešće te Salko.“
Na Salju i mene je život u Sarajevu ostavio
traga. Bolje rečeno, život bez puške.
Kako smo kroz mnogo dana druženja istrošili priče
o gotovo svim ranijim doživljajima to smo od Tarčina do Deževica govorili o
minulim utiscima. Gdje u prvi plan spontano izbi ta odvojenost od puške.
U nedostatku nečeg pametnijeg okladismo se koji
će da je kasnije ponovo zaduži. U istoj smo smjeni, pa sam mislio da su u
pitanju minuti.
Međutim, slijeganje utisaka oko činjenice da smo
se uredno, na vrijeme vratili, u konačnici nije sagledano jednakim očima. Bio
sam više ljut nego iznenađen što na jutrošnjem čitanju smjene Salje ne bi na
spisku. Nije me zanimalo šta je Eku lagao, iako nije teško pretpostaviti da se
izvadio na neku lakšu prehladu, imao sam malo vremena za razmišljanje.