Nekad cvale bijele
ruže,
u mom đulistanu.
A sad gledam mjesto
ruža
suhu, golu granu.
Nekad, po tim
stazicama,
šetah ja i zlato moje.
A sad gledam te
stazice,
kako puste stoje.
Gledam, nebom sjajne
zvijezde
kako divno sjaju,
pa ih molim da mi kažu
šta o dragom znaju.
Kazaše mi sjajne
zvijezde:
„Dragi doći neće“;
„Dragi doći neće“;
pa proljevam gorke
suze,
i zaljevam cvijeće!
/Đelil Sadiković/
Oslobođeni paketa, lakše pratimo ostale. I ubrzo
shvatamo da ni odavde nije lahko zalutati, bar neko vrijeme.
Izvjesno da se ovuda ne ide samo noću, da četnici
odlično znaju za tunel i puteve do njega, otud prvi negativ novog Sarajeva.
Asfalt je i nema tranšeje, ali imaju zidovi.
Zidovi, ne zidani od cigla i blokova, već od svega. Koliko se moglo korišteni
su postojeći objekti, ali dovučene su i razne, sve druge moguće konstrukcije i
limovi. Najviše je izgorjelih i poluizgorjelih automobila, te drugih mašina i
aparata. Negdje je nedoteklo, tuda se pretrčava.
Tu su znaci, putokazi ka tunelu, odnosno gradu.
Sve je polustvarno, do mosta na Željeznici. On je i stvaran, i veličanstven.
Vrhunac ovoratne gradnje.
Ako je do mosta i bilo tu i tamo nekih šupljina,
most je bezbjedan. Da je grijeh samo ga prijeći, pretrčati.
Baš tu treba zastati, udahnuti ratno Sarajevo.
Neupotrjebljivi automobili i drugo, upotrijebljeni su tako racionalno, ali i
savršeno sigurno. Da izazivaju divljenje u svakom pogledu.
S pečatom slike bez koje se niko iz Sarajeva neće
moći vratiti. Slike koja je jača od tog, još jednog pretrčavanja. Do mjesta
između dvije zgrade, mjesta gdje se kolona već počinje cijepati. Iako većina i
dalje ide u istom pravcu, neki imaju baš tu familiju.
Ja bih se još držao neke grupe, iskustvo me
savjetuje, ali hoću vjerovati Mufu. Mogu i da ga razumijem, dugo smo na nogama,
teške su, kriv sam za nešto suvišnog hodanja pa mi se nije ni protiviti.
Ja ovaj, donji dio grada nikako ne poznajem, no
Mufu je dovoljno poznat. Zapravo, tu u Neđarićima ima daidžu. To je najbliži
neko koga poznajemo.
On je mene slušao, i slijedio po Hrasnici, sad je
moje da stežem jezik. Usput mi daje predstavu kuda se krećemo. Pratim ga, i još
se tjeram da mu vjerujem, pa opet me potiska neki osjećaj odvojenosti. Tišine
koja mi se nikako ne sviđa.
Oborili smo Neđarićima lijevo, razumljivu tišinu
smo zamijenili nekom drugom. Idemo kuda niko ne ide! Govorim to Mufu, on
zastaje ali i objašnjava kako po vijestima s radija - svakako smo još u našoj
teritoriji. Nema razloga da ne vjerujemo da je tako, da je drukčije negdje bi
već trebali sresti kakve naše vojnike.
Treće zaustavljanje i njega pokoleba. Gledao sam
u njegova leđa, jedino što sam jasno razaznavao, odmah osjetivši razliku. Nije
se tako zaustavljao kada bi htio sekund predahnuti, niti kad je cijenio da je
na mjestu s kojeg može provjeriti orijentaciju. Znao je gdje smo.
Kojim je on osjećajem vođen ne znam, ali sam i ja
razumio da nismo gdje bismo trebali biti. Noć je mračna sama od sebe, mračnija
onim što nas okružuje. Vrhovi nekih brda upremase nas ne bi ni s busolom
poslužili, ali obrisi zgrada s obje strane otkrivaše ono što ni mrak ne može
skriti. Mrtvilo, u kojem bi se jedino duhovi željeli zadržavati. Jesu li
maglile moje oči, ili je hladan vjetar isparavao znoj na Mufovoj košulji, tek
oba smo živi i micati nam se odavde.
Bez riječi se Mufo okrenu i požuri nazad. Usput kratko
pojašnjava da je promašio jednu ulicu, da je sljedeća ona koju tražimo. Mrmljao
je da je, možebiti u zadnji čas skužio.
Ali ni ulaz u pravu ulicu ne dočeka s radošću.
Sada promrmlja kako je sve drukčije, kako mu treba još malo da se orijentiše. Sada
mu i moram vjerovati.
Neka, bar se ovdje osjeća život. Neke slabe
svjetlosti ocrtavaju pokoji prozor na okolnim zgradama. Dok ja brojah da se
radi tek oko jedne petine, Mufo je završio orijentaciju.
Pokaza mi zgradu i ulaz, prema kojima krenu tako
brzo, kao da nismo cijeli dan pješačili.
U jednome nisam zaostajao za njim. Što smo
prljavi, zadnje je zbog čega će nam neko prigovoriti, ma koliko da smo upoznati
kako je ovdje voda problem broj 1.
Zadržavati se nećemo, iako ne sumnjamo da je i Sarajevo,
kao i sva druga mjesta sada, ispunjeno većom bliskošću, i među nepoznatim
ljudima, kamoli između onih koji se znaju, prijatelji su, rodbina. Bolje se i
razumiju, shvataju. Znamo mi razlog koji nas je doveo, više od toga ni tražiti
nećemo. Od daidižića mu, Damira Veja, dobićemo informacije gdje nam je brat,
odnosno tetka. Ili makar ulica, koju znamo iz poruka.
***
Ne možemo ni odmah produžiti. Treba se ispričati,
isplakati. Opisati dijelove bliske prošlosti, koji kojima nedostaju, prisjetiti
se i nekih zajedničkih trenutaka.
Pola dobrih, više tužnih vijesti, to je rat.
Potvrdili smo - koji su sve izginuli u selu, za koje se još ne zna ali je nade
sve manje, ko je poginuo, ranjen tokom rata, ko je uspio uteći iz svega ovoga i
trenutno je negdje vani, kako smo mi koji smo još u Fočanskoj brigadi...
I u Sarajevu se ginulo, svakodnevno. Nema mnogih Damirovih
prijatelja, komšija, ali je u vezi našeg brata imao dobre vijesti. Fehim je
živ, nekoliko puta je već ranjavan, teško - ali ne tako da i sada još ne bi
nosio pušku. Tu je kod tetke, i nisu daleko odavde.
U svoj toj sumornoj priči Damirova potvrda da su
nas dijelili minuti da neoprezno odemo četnicima dođe skoro sasvim normalna...
Prije nego će nam dati broj, i da nazovemo tetku,
sve prije policijskog sata, koji se ovdje mora poštovati više nego u Jablanici
a meni uvijek znači novost, kratko se prisjetismo najljepših druženja, odnosno
Damirovih ljetovanja na selu.
Iako smo već bili na nogama, spremni krenuti s
rahatom, nevjerovatna vijest telefonom učini da se dan neće završiti idealno.
Saznanjem da se ništa s čovjekom ne zna poigrati kao sudbina.
Čekali smo skoro dvije godine da se vidimo s
bratom, najprije se udesi da pođemo skupa, ali tek - dan pošto je Fehim izašao
iz grada!!
jedna
od sarajevskih, dobrinjskih ulica, u međuzoni
