43 Da se drugi put ne poželi

„Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala?“

„Ja sam sjala više Sarajeva!“

„Kad si sjala, šta si ugledala?“

„Ugledala - šeher Sarajevo!“

Tunel će biti slobodan. No, do njega se ne može prebrzo doći. Noć je pala, pa je do ulaza u Butmir putovanje oprezno, makar iz navike.

A ulaz u Butmir nešto što misli teško opisuju. Potrefili smo noć kada struje ima, pa me sve neodoljivo podsjeti na Kiseljak. S razlikom da se Butmir, kao očigledno veći, povezan sa Sokolović Kolonijom i Hrasnicom, doima još čarobnije.

Drugu razliku shvatam s još većom nevjericom. I Kiseljak sam poredio s Las Vegasom, ali ovo nadmašuje. Nema puno zgrada kud idemo, kuda pratimo grupu koju smo pristigli, sve je kuća do kuće. Nekada bilo, to je sada sve - prodavnica do prodavnice.

Gdj je rat? Samo se na trenutak pitah, shvatih kako je to preteško pitanje da time sad misli pritiskam. Zapravo mi dade ideju da ni o čemu ne razmišljam. Prisjetih se nekih imena prodavnica koje vidjeh u Hrasnici, potom i nekih koje smo prošli idući kroz Sokolović Koloniju, a sve da bih sad obraćao pažnju na svaku do koje mi oči stizaše.

Alma, Elma, Indira, Esma... Dubai, Kalkuta, Basra, Misir... Jasmin, Narcis, Krin... Lejla, Nidžara, Mirela... Lipa, Bagrem... Sunce, Venera... Neretva... Ajla, Senija... Posebno zastanem kad poslije toliko tako običnih naziva naiđem na neko poput Fljamurtari, ili Artemida, ili Tutankamon, jednako se pitajući da li je moguće, da li je neko baš vodio računa da se ne potrefe dva ista. Zato zastadoh i kraj prodavnice za koju mi se na trenutak učini da prije bi jedna istog naziva, osmjehnuvši se pošto bolje pogledah, Nirela i Mirela su, ipak, dva različita imena.

Ni najmanje mi nije smetalo što kraj svih ovih prodavnica samo prolazismo, navikao sam, ali se ne začudih što i Mufo ipak uđe u jednu od posljednjih prije ulaska u tranšej, za koji je vidljivo naznačeno da vodi ka tunelu.

Također me nije čudio ni Mufov izbor robe, koju je kupio. Sjećam se da je još u Jablanici pominjao kako je čuo da su u Sarajevu jaja najtraženija, najupotrjebljivanija hrana, odnosno da je to najfrekventnija roba koja prolazi tunelom. Isto je potvrdio i Salja, objasnivši nam još i kako je alkohol ono što se najrađe zapljenjuje, te da su njegova i moja čuturica jedino što nam preporučuje za pokušati. Mufo je imao toliko para da pokuša još nešto, u tajnu čega je također od nekoga već upućen.

Čuo je da u paketu od dvanaest školjki, ako se izvade najdonje tri, ima mjesta za tri flaše loze pljoske. Kada je naručio paket, i u drugom devet školjki, prodavač se nije ni iznenadio ni zbunio. To je već dobro poznata praksa, a sam je znao da mu je taj drugi paket kamuflirati.

Mufo je još, za svaki slučaj, odlučio ponijeti i peti litar, koji će nositi slobodno, da odvlači pažnju od jaja i čuturice.

Paketi su tako i pravljeni da ih se najlakše nosi oko vrata. Što je Salji i meni pogodovalo, Mufo je ipak nosio u rukama.

Uskakanje u tranšej je pokazalo da sasvim ličimo na hiljade onih koji su već prolazili ovuda, ali i da ne marimo za blato i kaljužu u tranšeji. Ni na par boraca koji su branili tranšej i koji ni na nas nisu obraćali pažnju.

Sve drugo je bilo slično kako smo zamišljali, s jako vidljivom razlikom prema Salji. Tu su svi osjećaji koje ima svako kada prvi put prolazi kroz tunel. Sjeti se obavezno gorih dana, dana piste, bez obzira je li nju kušao. Ako i jeste, zaboravlja je brzo, jedva čeka da vidi kako taj tunel izgleda. Ne mislim da ga je iko mogao tačno zamisliti.

Posebno, sami ulaz. Dalje vodi drugi krak tranšeje, da odbrana bude kompletna, a samom ulazu prvo jedno veće proširenje. Tu je već puno ljudi, znak da se i ovdje ima čekati.

Možda je i bilo glupo, ali smo se raspitali. Odgovor je bio logičan, naizmjenično se pušta s jedne, odnosno s druge strane. Prema ranije utvrđenim prioritetima. Danju je i tako uglavnom zatvoren, a ovih noći je prednost na izlazu iz grada. Dijelovi jedinica izlaze vani i dok oni ne prođu, oduda je svima čekati. Večeras je neka manja jedinica u pitanju, pa već povjerovasmo kako imamo sreće.

Čekajući čusmo i priču kako je pri kraju gradnja drugog, komotnijeg tunela. Umjesto da uzdahnem što dosad već nije gotov ja htjedoh biti sretan da baš ovaj zatekosmo.

Kad kroz samo par minuta, iz kuće koja je zapravo ulaz u tunel, počeše iskakati naoružani uniformisani borci, mi se već pritezasmo da budemo spremni odmah krenuti, čim nam se kaže.

Izlazak boraca je na nešto ličio. Iako znamo da kretanje kroz tunel nije lagano, vojska je vojska. Nije ni čelo žurilo pa su skoro u koloni svi izašli.

Kako je dotezanje bilo gotovo žamor odmah krenu. Zašto nema signala da mi krenemo?

Neki su prilazili, pričali s vojnim policajcima. Odgovor nam se svima nije dopao. Neka „roba“ treba odmah tamo. Koja, čija, nagađamo. Jedni još i vjeruju da je i to za potrebe Armije, drugi psuju i pominju nekog Alemka.

I policajci su nervozni. Dok nam ne dozvoljavaju da priđemo momcima koji to nešto lagano unose u tunel, prijete nam da ako se ne smirimo nećemo nikako noćas proći.

Među nama novi košmar. Neki upozoravaju da to ne bi bilo prvi put, da nas nema previše, da ni robe nije kao što zna biti, da trebamo samo biti strpljivi. Bolje je i sačekati par sati, nego u ovom blatu i cijelu noć i sutra cijeli dan.

Par sati, kako to otužno zvuči. Još otužnije ta druga mogućnost. Na sve se otud gleda kao na švercere, a ni mi ne znamo koji se više bune.

Znam da niko ne sluša naša objašnjenja, kome su bitne nevolje koje su nas pojedinačno navele ovuda. Ti policajci imaju svoj zadatak, svoje pretpostavljene, kojima je to važno koliko i nama što prije se naći na drugoj strani. Smetaju mi onda naša bunjenja, više od vremena koje jedva prolazi.

Ipak, svi izdržasmo. Znak da možemo krenuti je došao i očekivano i neočekivano. Kao što se ni osjećaj prvog ulaska u tunel nije morao predstavljati. U kući uobičajena, ali sada strpljiva gužva. Gledaju se papiri, dozvole, te ono što nosimo.

Kakvi su bili ovi na papirima i ne znamo, ali smo potrefili na dobroćudnog momka na prijegledu stvari. Flašu loze iz mandarina je izvukao samo toliko da mu se kao učini da je nešto drugo.

Hladan zrak je drugo što nas dočeka pod zemljom, poslije istine da smo konačno kročili. Treće više nije ni bitno, vode će biti preko koljena. 
Tunel, i jeste i nije osvijetljen.

Prvih par desetina metara je varljivo, dotle se još i moglo ići. Dalje su žablji koraci, stalna želja da se uspraviš. Početni napori da se voda gazi što manje postao je suvišan napor. Brzo se odustaje i od ideje da se na drugu stranu može prijeći a da se glavom niti jednom ne dohvati vrh. 
Stalno se prate, gdje se vide, oznake koliko je već prijeđeno, ali se sve češće ne pamte. Samo prvih tri-četiri zastajanja su dočekana mislima „šta je sad“, svako naredno da se tijelo nekako odmori, zakrene malo ustranu, ili sjedne na pete kako bi se glava ikoliko podigla. Ja još i pomjerah paket, nek vrat siječe malo na nekome drugom mjestu.

Do pola tunela je boljelo sve: noge, ruke, vrat, glava, oči, želudac...

Od pola je sve prestalo. Ushićenje što se dočekalo biti tu, smjenjuje primisao da se drugi put ne poželi. Primisao s kojom se i dočekuje izlazak, odnosno penjanje u kuću s druge strane.

Sad paše što i ovdje ima kontrola, bez obzira što pregledaju samo one koji izlaze iz grada. Nama je, bar koji idemo prvi put, odmor neophodan - odmah.

Olakšanje dolazi čim se vidi da je više onih koji su sve i teže podnijeli. Neki su nosili previše, kod nekih je jača nevolja njihova od snage koju imaju. Ali, sada smo svi tu, i svi žurimo dalje. Koliko ko može.

Sve boli brzo uminuše, koliko je bilo potrebno da se uporede dvije strane tunela. Ono što sam možda čuo ali ne razmišljao o tome, a što mi je sasvim jasno je da je prva polovina i bolja i lakša. Ipak je tunel bilo lakše graditi od izvan grada. Kuće su slične, uvijek gora mora biti ona s koje se strane ulazi. Tako je i s policajcima, oni tamo se potrefiše dobri, ovi će biti bitni jedino u povratku.

Kljucam sebi u glavu još jednu misao, u tunelu se bar ne može zalutati. Kad se izađe, najsigurnije je odmah krenuti za kolonom.

Prethodno se još jednom okrenuti. Pogledati u mrak, u ta neka svjetla u daljini, mislima potražiti mjesto gdje se ušlo, uzdahnuti da je sve prošlo dobro, time sasvim potisnuti sve probleme koje ovaj put nosi, i drugim uzdahom obećati sebi kako ovo neće biti prvi i zadnji put, makar iz razloga koji su to najavljivali dok se sve trpilo.

Istrpljeno je, i to jedino ostaje. I problemi koji tek slijede. Pratiti ove ispred, usput iščekivati pravi susret s ovim novim Sarajevom, drukčijim od onog koji poznajemo. Prva razlika je u jajima, kolona je onih koji već ovdje kupuju. Koji, možda, ni ne mogu ići kroz. Cijene se znaju, nije neka razlika u odnosu na unutrašnjost grada. Bar ne tolika da bi se isplatilo nositi ih, u napoznato. Činilo nam se i grijehom zarađivati više. A možda je tetki nešto drugo potrebnije.

Druženje sa Saljom se ovdje privremeno prekida. Sestru ima u blizini, kad nije u Hrasnici - tu će noćas noćiti. Još ranije nam je objasnio gdje i kada ćemo ga posjetiti u Sarajevu, kada ćemo se još jednom dogovoriti za nazad.

ulaz u Tunel