Šta bi bilo s đuzel
đula
da mu nije biser rose?
Šta bi dragom altun
čelo
da mu nije kesten
kose?
Šta bi bile usne rujne
da im nije alem sjaja?
Šta bi bila ljubav
prava
da joj nije uzdisaja?
Šta bi, draga, sa mnom
bilo
da te nisam upoznao?
Šta bi moje srce znalo
da te nije sevdisalo?
/Mustafa Đelil Sadiković/
Otkočili smo puške, i krećemo kako nam Liman daje
znak. Polazim odmah iza Remzije.
Uvođenje je drukčije nego na Trebeviću, sada
znamo da nismo sami. Pogledom sam otišao desno, livadica je tek blago
uzdignuta, ali slijedeći ove ispred ni ja se ne saginjem. Tako, do piklića.
Je li me iznenadilo, ili sam očekivao, bio
spreman na to, na pikliću zatičem desetak ovih što su išli prije. Tu su u
nekakvom došaptavanju s par diverzanata, a pokušavajući da i sam nešto čujem,
puzajući ih obilazim.
Jesam li trebao ili nisam, nemam vremena
razmišljati. Pogled mi se inertno spustio dolini s druge strane.