Skoči alče na kolače,
gledaju te Ferovače.
Iza džama, sa
pendžera,
preko peče, ispod oka.
Sa čardaka, sa visoka;
među sobom govorile:
„Ako stane podno
ćoška,
nećemo se okrenuti;
Ako mine preko polja,
nećemo se pomamiti!“
Na kamionu je bilo dovoljno mjesta. S karoserije
smo bili u prilici gledati drugi dio prisutnog haosa, onog prvog smo i sami
akteri. Jutro je tek svitalo, opet je bilo mnogo budnih.
Teško je razlikovati ko je tu vojnik a ko civil,
ko je poranio, ko noćio vani, a ko tek jutros stigao. U oči je upadala i stoka,
bez čobana, ali s uvjerenjem kako nije sama ovdje došla. Nasmijasmo se na dvije
krave, koje su se mirno sklonile da prođemo, ali potom dugo državši pogled na
nama, kao da se i same čude nekome ko gorivo troši bez jasne predstave kamo
ide.
Dva puta se kamion zaustavljao, okretao, prije
nego je konačno dodao gas. Neko nas je uputio ka našima, one krave nas sada
nisu čudno gledale.
Naredno zaustavljanje je značilo da smo na cilju.
Kao da smo stigli u neki drugi svijet. Lijepo je
vidjeti ponovo sva ta lica: Zuhdiju i Ćuzu, Peza i Lata Krša, Eka i Šefu, Ferida i Senada Pekasa... Lica s kojih je već iščezao jučerašnji
dan.
Linija se uvezuje, ukopavamo se, a da gotovo niko
ne uzima za lopate i krampove. Isto tako je i trud Murata Pejkovića bio
pretjeran. Za sve su se pobrinuli mještani, prvo ovi iz obližnjeg Lukavca,
potom i iz malo udaljenijih Šabića.
Čim je naš bataljon noćas stigao, došli su i oni.
Oni mlađi su s četom u Ljutoj, a ovi su vičniji krampovima i lopatama. Cijelu
noć ni jednome od naših boraca nisu dali da se laća alata, a što je tepsija u
tim selima, sve su cijelu noć radile. Žene donose i kajmak i mlijeko, a pita
ima od zeljanice do bureka. Neće se pokvariti ni Muratova čorba, a i konzerve
će biti korisnije nekad poslije...
Koliko ovo izgleda kao drugi svijet pokazuje i to
što mi padosmo u centar pažnje. Nismo se hvalili, samo smo ispričali šta nas je
zadržalo, odnosno kakav smo dan i kakvu noć proveli. I odmah smo predati
mještanima, upravo je stigla nova tura hrane.
Ako, i zaslužili smo. Pravo, domaće kravlje
mlijeko, te sirnica, meni od bureka ljepša, draža, uživanje je koje je lahko
uklopiti uz zvuke krampi i lopata u tuđim rukama. Ono najljepše jesu daleki
zvuci borbi...
Ovakav jedan dan mi je trebao. Gledaću da ga
iskoristim kako bih konačno u dnevnik ubilježio posljednje događaje, koje ću
jednom rečenicom smjestiti između naše ukupne sreće, i nekoliko pojedinačnih
baksuzluka. Preživjeli su oni na Pošćenju, izdržali smo Pezo i ja, odnosno dio
Lehinog voda, Krnjo se javio odnekle, vratiće se i Zećir...
Ovaj put su ginuli, i ginu neki drugi, a ja se
pitam kako da nas i dalje tolika sreća prati.
Tražim na karti mjesto gdje smo, orijentišem se
prema Opservatoriju iznad, a i mještani mi potvrđuju da smo na Kočarinu. Jeste
mi jasno, ali ne i zašto ćemo ovdje. Borbe se čuju puno niže nas, opet dođemo
kao neka druga, rezervna linija. Da poneka granata ne preleti te ispod, haman
da bismo na momente zaboravljali i da je rat uopšte, kamoli pod kakvom smo
četničkom ofanzivom.
Po meni smo previsoko, po nekima gdje treba. Vidjećemo,
za sada mi ne pada na pamet da se bunim. Davno sam se i ja složio, dok je dobro
treba koristiti. Još uvijek je puno više onog teškoga, a i ko zna šta nas sve dalje
čeka.
Unio sam u dnevnik što sam cijenio da treba, završio
rečenicom da nam je nova linija kosom iznad Lukavca do Opservatorija, uz konstataciju
da trenutno nema pješadijskih borbi, dok je pod artiljerijskom vatrom dio uz Opservatorij.
Dok bilježim i neka protekla osjećanja, razmišljajući
o razlici oko toga kako smo dočekani u selima ispod i ovima ovdje, vagajući koliko
je u tome drukčijeg mentaliteta, koliko svjesnosti ozbiljnije situacije, pogled
mi stalno prati narednu četvoricu što će u krajnja dva rova. Nije mi se dopalo
što su Ada i Selćo pošli dobrovoljno, i to s bećarcom.
Malo mi je laknulo pošto je izvršena smjena na
prvom rovu, ali dok dvojica starih trčaše naniže prema šumi, dotle skoro
osjećah kako Ada i Selćo i dalje pjevaju bećarac, jednako ne žureći. Ne znam,
ne volim da slutim, ali ostajem pogledom na njima dok ne uđu u taj drugi, najistureniji
rov.
Odriješi još jedna granata. Iznad samog potoka.
Skoro sam siguran da su četnici njih primijetili, put je na karti jasno ucrtan.
Sljedeća korekcija bi mogla biti tačna i brza, a
oni jednako ne žure. Zatvaram oči, očekujem prasak čiji će me zvuk probosti do
srca.
Sa strahom ponovo otvaram oči, sračunao sam
koliko je vremena prošlo, koliko su oni malo prešli, kako su lahka meta bili.
Tamo gdje su trebali biti, sada je dim. Nije
nimalo crn, sav je nekakav bijel, ali jednako gust. Još će se brže razići, brže
ćemo vidjeti da li još daju znake života...
Nisam jedini što je gledao, što je spreman da
odmah potrči ka njima.
Koji se sada čudi da neće biti potrebe!
Dim se nije sasvim razišao, ali se jasno razabiru
dvije siluete koje se, ništa brže u odnosu na ranije, i dalje kreću prema svom
rovu. Ne vidi se, ali sve izgleda kao da i dalje pjevaju, kao da sve vrijeme
bećarac nisu ni prekidali. Ne obraćaju pažnju na dim koji ih prati, iza kojeg
je ostao duboki krater.
Trljam oči, ne smijem upisati da je granata pala
samo metar-dva ispod njih, može biti da je ugao varljiv, da je bilo i desetak.
Ne mogu četnici preciznije, puštaju ih da uđu u
rov. Jedva čekam da završe smjenu, da se vrate, da ih pitam da li su uopšte
zalijegali, da li su odmah osjetili da je pala ispod, da li su odmah znali da
će svi geleri naniže, da li su vjerovali kako će ako potrče natrčati pod
sljedeću. Ili su budale, kako Fadil Barlov reče!?
A dok se ne vrate, upisaću onako kako sam ja
vidio. Ja i još nas bar tridesetak.
Lukavac,
pogled sa Krstaca
