Akšam mrače, moj prvi rođače,
a jacijo, moja posestrimo;
Pola noći, pola dobra moga,
evo zore, dušmanina moga! 3.juli 1992.
evo zore, dušmanina moga! 3.juli 1992.
Da zna zora šta je milovanje,
ne b' svanula za godinu dana,
a kamoli za dva do tri sata!
Postajao sam svjestan da glasovi koje čujem ne dolaze iz sna. Budeći se shvatam da se događa nešto čudno.
Kroz nekoliko glasova koji su pozivali da ustajemo jasno sam razaznavao i puščane pucnje. U momentu se podižem i izlazim pred bajtu, gdje već uznemireni stajaše babo, Mufo i Mehmed. Ubrzo iz bajte počeše izlaziti i žene, s njima i djeca, usput već upozoravana da šute.
Za početno olakšanje dovoljno je i samo saznanje da nismo otkriveni.
Za početno olakšanje dovoljno je i samo saznanje da nismo otkriveni.
Buka, koju su stvarali rafali automatskih i pojedinačni pucnji poluautomatskih pušaka, zvučala je zastrašujuće. Toliko da, čovjeku koji je sluša u situaciji u kojoj smo mi, blokira skoro sve funkcije u mozgu. Jednostavno, podsvijest mora biti prva na potezu.
Pogledah, kroz svitanje, u pravcu Drine. Odozdo se ne čuje ništa. Da li to samo kasne s napadom na nas, ili su uvjereni kako smo sad svi u gornjem dijelu sela, ili su ubijeđeni da nam u tom pravcu izlaza nema, ili... možda im je to cilj - da nas sve potjeraju naniže, Drini, našem neizlazu, našoj grobnici.
Kako smo budniji to se i buka jačom čini. Napad traje. Mozgovi se naši bude.
- Hajdemo. Samo polahko... za mnom – Mehmed reče, prije nego jedva čujno krenu kroz šumu.
- „Naravno, prvo se treba udaljiti od bajte“ – pomislih i stadoh u kolonu.
Zaustavljamo se u jednom prokresu, pedesetak metara prije izlaza iz šume, a ispod same Enverove kuće.
- Alijina kuća gori! – kroz plač povika mala Sedina, rukom pokazujući pravac u kojem je i vidjela plamen.
Narednih nekoliko trenutaka svi stojimo kao skamenjeni. Prizor koji redom uočavamo ponovo nam blokira mozak. U funkciji su nam jedino oči i uši. Oči prelaze cijele Stupove, sve kuće su već u plamenu. Uši su i dalje slušale isti, krvavi orkestar, samo sad popraćen i nekim urlikanjem, nalik indijanskim pokličima.
Nije nam puno vremena trebalo da primijetimo i dim koji se počeo miješati s jutarnjom maglom, a koji je dopirao iz pravca Lađenika i Barice.
Vjerujem da smo svi tad, bar mi odrasli, pomislili kako se nalazimo u bezizlaznoj poziciji. Ujedno i poželjeli da ovo što se dešava nije java, nego samo ružan san.
- „Evo crvenih konja – pomislih u sebi, i poželjeh da sam jučer bio u pravu kad za se probah protumačiti šta vojska predstavlja u snu – trebaće puno mudrosti i hrabrosti da se stigne do cilja. Neka će, samo nek se stigne!“
- Mehmede, bježimo odavde – čujem glas, ali ne razaznajem kojoj od žena pripada.
- Kud da bježimo? – sada već uplašeno, prošaputa Mehmed.
- Bilo kuda. Samo, što dalje od kuća – Mufo rezonova – i Enverova, i sve druge, sve će izgorjeti!
Povlačimo se nekoliko metara nazad, u šumu.
- Idemo sad pretrčavati cestu, jedno po jedno – čujem Mehmeda kako se obraća mom babu.
Seoski, šumski put, koji smo nazivali cestom, na mjestu na kojem ga namjeravamo prijeći, bio je poprilično širok. Ipak, pogodnost nam je bila što je tu i prilično tvrd, uz proširenje koje se prirodno uvlači u dio šume s gornje strane puta. Tako da neće ostati tragova iza nas.
Par metara dalje je visoka paprat, izrasla u sječi urađenoj zbog dalekovoda. To će nam biti, bar neko vrijeme, dobar zaklon.
Za samo par minuta smo svi smješteni. Nivo paprati je bio i veći nego smo se i nadali. Pružio nam je mogućnost da posjedamo, a da ni odakle ne budemo primijećeni. A udaljenost od kuća, iako još uvijek ne velika, dovoljna da već možemo, pa makar i tiho, međusobno razgovarati. Ovakvu situaciju smo iskoristili da se, prije svega, prebrojimo i uvidimo šta imamo kod sebe.
Tek saznajem da Nura i Ajkuna nisu s nama. One su, još prije svitanja, otišle da namire krave. Hasiba i strina Hatidža to nisu učinile. Sudbina, odnosno Božja volja su učinile da oklijevaju.
Isto, shvatih i da sam noćas previše razmišljao, čim sam pred zoru tako zaspao ni ne čuvši kad su Ajkuna i Nura otišle.
Možda i najveća opasnost da budemo otkriveni može biti mnogo male djece. Kako njima objasniti ovo što se dešava? Majke, zaista, imaše tešku obavezu. Ipak, činilo mi se kako to umjesto njih čine Bog i Božji meleći: sve vrijeme, niti jedno dijete neće učiniti ništa što bi pogoršalo ovu situaciju, čak je i najmlađa Jasmina, oponašajući ono što je njoj pokazivano, nama sama prstom govorila da šutimo!
Od hrane ponijeli smo tek nekoliko hljebova, nešto suhih krušaka, malo meda, nekoliko čokolada, kilo šećera i kilo soli.
Nosili smo i par kesa dječjih haljina. Iako smo imali pripremljene i naše rezervne presvlake, namjerno ih ne nosismo. Ja, čak, zagledah i svoje noge. Bez čarapa sam. Zbog alergije na sunce, a nedostatka lijekova, već nekoliko posebno vrelih dana čarape nisam ni obuvao.
Od naoružanja mi kod sebe, ionako, ništa ni ne imasmo!!!
Ubrzo nam misli mogoše i šire dosezati. Tražimo moguće odgovore šta je s ostalim članovima naše porodice, koji nisu ni zanoćili s nama. Za Nuru i Ajkunu smo se i tako nadali da su tu negdje u našoj blizini.
O Fehimu, mom rođenom bratu, nećemo sada razmišljati. Ja sam to noćas činio, jutros mi je i par sekundi bilo dovoljno da misli ponovim. U perioda geta, našeg rezervatskog života, čuli smo se par puta. Znali smo da smo prisluškivani, tako da sem saznanja kako je živ i zdrav drugih nismo imali. No, to nam je bilo sasvim dovoljno. Isto tako, i za ostale koji su živjeli u Sarajevu i Visokom, znali smo ono najvažnije.
Da sam mislio držao još koju sekundu došao bih do pitanja je li bolje što nismo zajedno. Takvo pitanje nema trenutnog odgovora. Proizvelo bi samo nova pitanja. Jesam li mu trebao još nešto reći. Da ga volim kao brat brata...
Brinemo za Envera i Dževada, Mehmedove sinove. I za Rama, mog amidžu. I za ostale u selu, već smo postali jedna velika familija! Naravno, svako je brinuo u sebi i u mjeri rodbinske i druge povezanosti sa svakim ponaosob. Pričali smo naglas jedino o Ramu, Enveru i Dževadu.
Ramo i Enver su noćijevali u Mehmedovoj sušnici. Imali su pištolj, Enverov. Ramo, koji također nije predao pušku, iz razloga navođenih kao potreba, dao ju je u gornji dio sela.
Brzo ćemo se složiti kako bi nam bilo vrlo korisno uvezati se nekako s njima. Nismo znali kako, pošto u ovim trenutcima ne možemo znati čak ni šta su oni uradili po otpočinjanju napada.
Nije vrijeme za suze, svaku koja pođe moramo zaustavljati. Ne znam gdje mi je amidža, jesu li se stigli on i Enver negdje skloniti, pomisao na njega me vrati na naš susret u livadi koju svi znasmo kao Podvoda a koja se nalazila između naših kuća. Desio se par dana nakon predaje naoružanja. Dok mi je stavljao ruku na rame osjetio sam nešto što tada ne znah pouzdano ocijeniti, briga ili povjerenje. Priznao je kako je među onima koji puške nisu predali, dodavši da je svjestan rizika ali i da je na meni hoću li to igdje ikom reći. Nisam mu ništa odgovorio, ali jesam sebi priznao kako bih više volio da mi se nije povjeravao. Suza je bila pošla jer shvatam da se ipak radilo o povjerenju. Uz nadu kako neću doći u situaciju da se provjeravam.
Dževad je bio s Čorbima: Salkom, Salemom, Sajom i Remzijom. To smo svi znali. Ja sam jedini znao i tačno mjesto gdje su bili smješteni. Imali su nekoliko pušaka, i čvrsto, više puta ponovljeno obećanje da živi u ruke neće.
Svih proteklih dana intenzivno sam se družio s Dževadom. Bez tajni među sobom. Njega je s Čorbima vezivala druga stvar. Njemu je, kao i njima, često prijećeno da će, ako dođe do rata, završiti na ražnju! U očima nekih Srba su, tako, tretirani kao najveći ekstremi, što oni ni u kom slučaju nisu bili. Ja lično, između sebe i njih i nisam uviđao većih razlika. Ciljevi i težnje u skoro svim životnim sferama bijahoše nam gotovo podudarne, možda s nešto malo drukčijim pogledima u vezi metoda i pristupa njihovom ostvarivanju.
Zapravo, najveća razlika između mene i Čorba bila je u međusobnom povjerenju. S manjim razlikama, svi su bili dosta sumnjičavi u pogledu mog angažovanja u situaciji za koju smo se pripremali, a u kojoj smo se, evo, i našli. To isto nemam pravo reći za Dževada. Ali, uz često isticanje žaljenja što i ja nisam s njima bio je svjestan da u tome ništa posebno ne može promijeniti. A ni ja ga ne krivih zbog toga, za to što ovaj belaj dočekasmo podalje jedan od drugog bez izgledne mogućnosti da se skoro i sastanemo. Ako, kojim slučajem, iz ovoga ja izađem živ a on ne moraću održati makar obećanje koje sam mu dao, a na koje me često podsjećao. Mnogo ranije, dok smo još svi duboko vjerovali kako rata ne može biti, pitao me šta ću raditi ako do njega ipak dođe. Kako sam se ja uvijek trudio da na ironična pitanja ironično i odgovaram rekao sam kako ću se boriti na onoj strani koja bude napadnuta! Ako, ipak, preživimo obojica neće mi biti naročito teško i nimalo mrsko da mu to i dokažem djelom, a s obzirom na prizore koje trenutno vidim.
Na svako Mehmedovo pominjanje Dževadovog imena pogled mi je krišom lutao u pravcu potoka, malo više Stupova. Tu su, u jednom šipražju, napravili malu i dosta skritu bajtu, koja im je pružala mogućnost pogodnog manevrisanja, upravo u ovakvom razvoju situacije. A Dževad mi ju je pokazao potvrđujući povjerenje u mene, mada ni jedan ni drugi nismo bili sigurni koliko nam to može koristiti.
Ne želim ni sada pominjati tačno mjesto gdje se nalazila. Suviše dugo sve ovo traje da bih vjerovao kako su oni još uvijek tu. A i mogućnost da mi, u ovom broju i s ovoliko djece, stignemo do tamo je bila isključena. Sam da se odvojim niti sam želio niti imao hrabrosti.
Džikovine, Lađenici i Maluša
