Čija li je ono djevojka malena,
što na Drini poji dva konja zelena.
Jednom tepa Zeko, a drugom Zelenko.
Sa bosanske strane, momče kod ovaca,
malenoj djevojci žute dunje baca.
A djevojka njemu jabuku rumenu.
„Oj, djevojko, mala, bijela i rumena,
pošto bi prodala dva konja zelena?
Ako žališ Zeka, prodaj mi Zelenka!“
sredina marta
1996.
„Pošto bi ti, momče, prodo svoje ovce?“
„Ne bih da ovce ni za zlatne dvorce;
Al bih za te, rado, dao cijelo stado!“
„Kad ti, momče mlado, daješ cijelo stado;
Ja bih laka, mala, oba konja dala,
al se ne bih kući ni vraćala!“
Smjena je pri kraju. Daleko od toga da smo umorni, iscrpljeni, da
nam je odmor neophodan, svejedno smo se radovali kao i svaki put ranije.
Kada se sve sabere ništa se nije značajno dogodilo, pa opet je ovo
smjena koju ćemo dugo pamtiti. Po bezbrižnosti, međusobnom druženju, ispričanim
i odglumljenoj šali, po iznenadnoj posjeti Halima Alibašića. Polovinu koju smo
vratili kućama pamtimo koliko da i nisu nikako ni bili s nama.
Prijepodne koje je trebalo da prođe u iščekivanju iznenada je
okrenulo naša razmišljanja. A razmišljali smo o tome oko koliko će nam smjena
doći, u koja doba ćemo biti u Mehinim Lukama, koliko ko ima izgleda da još
večeras krene svojoj porodici. Procjene su išle da ćemo najvjerovatnije svi
noćiti u Mehinim Lukama.
Kada me je Mirza pozvao krenuo sam smiren i bezbrižan, uvjeren da
se radi o čisto informativnom razgovoru s Komandom. No, čim sam ponovo čuo glas
Salka Softića nešto se u meni uzburkalo. Prije nego je bilo šta rekao zapitao
sam se koliko to njih dolje u Komandi ima te je on svaki dan dežurni. Kada je počeo
govoriti o tome da su se jutros čuli s Komandom Prve slavne doslućivao sam da
ima nešto reći što nam se neće dopasti.