Lomna Bosno, dalekol odosmo!
Naše majke, ne nadajte nam se.
Naše seje, ne kunte se s nama,
vjerne ljube, vi se preudajte.
Nas će care tamo oženiti,
sa mezarom i zlatnim ćemerom.
početak maja 1996.
Puško moja, i otac i majko,
a fišeci, sve redom rođaci,
nas će care tamo oženiti:
Mlakom vodom i mišći sapunom,
crnom zemljom i zelenom travom.
Desilo se još nešto, a na šta sam ja ostao ravnodušan. Lično jesam
više puta isticao kako je naša brigada zakinuta kada je riječ o dodjeli
najviših ratnih priznanja. Međutim, ne dopada mi se ni činjenica da se takvo
što ispravlja sada, nakon rata. Ne samo zbog nas, više zbog nekih drugih,
ubijeđen sam kako će sada biti najviše onih koji ljiljana nisu zaslužili. Ili,
ispred kojih je mnogo zaslužnijih. Čak me strah da neće biti dovoljno priznati
i poštovani oni koji su ga istinski zaslužili. Tako mi logično dođe kada je
jasno da će ih ukupno biti relativno puno.
Mislim da je trebalo napraviti nekoliko različitih ratnih
priznanja, pa ovim navrjednijim nagraditi samo one najbolje, samo tako bi im se
svi klanjali, ustajali kada ih se pominje. Po svakoj opštini je trebalo
izdvojiti dvojicu-trojicu, do desetak, ovisno o veličini opštine.
Prije svega nezadovoljan sam i činjenicom da je Bešović definitivno
zaobiđen. Iako sam siguran kako ćemo ga, barem mi njegovi saborci, duboko i
s dužnim poštovanjem pominjati bez obzira što iz rata nije odnio više nego je u
njeg donio. Istina, čujem kako je ipak proizveden u pukovnika. Svejedno će on
za nas ostati ono što je cio rat bio – Major! Major Bešović.
Nezadovoljan sam i zbog priča, ako su tačne, koje govore kako je u
našoj Komandi bilo prežustre rasprave po ovom pitanju. Znalo se da je ovo
posljednja prilika, malo odobrenih naspram puno zaslužnih, zainteresiranih.
Navodno je bilo lobiranja, mogućeg i podmićivanja. Sretan sam što tim
sastancima nisam prisustvovao. Sretan sam i što me sve te priče mnogo ne
zanimaju. Nekako mi se čini kako je svakako bilo teško biti sasvim pravičan.
Također, mislim da je svako ko je poslan kao prijedlog, ko je i dobio ljiljana
da ga je manje-više zaslužio. Samim tim da je ostalo dosta onih koji su jednako
bili zaslužni. Ipak, ne sviđa mi se ako je tačno da je bilo naknadnih
prepravki. A i to se priča. Kao, komisija je usvojila jednu listu, naknadno su
pojedinci izvršili jednu ili više izmjena.
Ne znam jesu li su ove priče tačne ali sigurno su me podsjetile i
na moga tetka Dževada Dizdarevića koji je na sličan način oštećen. On je dobio
prvo nekakvog brigadnog „ljiljana“, što u našoj brigadi nije ni praktikovano,
samim time mislim da ni tetkov neće se nešto pikati, ali je kasnije išao i kao
prijedlog za ovog „pravog“. I tu je „u putu“ došlo do promjena. Ali, to je bilo
u Drugoj viteškoj, mi smo ipak ljuta Fočanska...
***
Jednoj drugoj vijesti sam se mnogo obradovao. Rekoše mi da su stigli Majda i djeca. Da sam ranije čuo ne bih na dozvoli tražio ništa više
osim Jablanice.
Nekoliko je dana po njihovu dolasku. A prema stanju Mufove sobe
reklo bi se kako je prošlo nekoliko mjeseci! Ne mogu reći ni da je ranije bilo
nečisto, razlika je sasvim vidljiva. Zapravo se primjećivala u tome da su sudi
bili bolje složeni. Iako se Mufo znao i u vezi toga našaliti govorivši da je
ranije znao tačno gdje šta stoji, sad se muči da pronađe ono što traži.
Nezaobilazno je bilo popričati o vremenu od rastanka pa sve do
danas. Potvrdila je sve ranije priče vezane za boravak u zarobljeništvu.
Razlikovala se samom pričom, s puno više gorčine je govorila nego one žene koje
su ranije izašle iz logora.
Makar mi sve te priče bile već poznate nanovo sam se ježio. Na
pominjanje loše ishrane, čestog pijanog nasumičnog puškaranja po prostoriji, na
izvođenje dječaka na strijeljanje, to jest takav vid zastrašivanja, stvaranja
trajnih posljedica, a najbolnije je bilo ponovo slušati priče o silovanjima...
Pamtio sam sva imena koja je
pominjala, jednako i rijetka pozitivnija kao i negativna, posebno njenu potvrdu
da je Milka Ćosović uspjela im još u Buk Bijeloj doturiti nešto hrane, i para
koje su joj kasnije puno značile. Uspjela ih je sakriti, te preko nekih žena,
iz Partizana dolaziti pomalo do hljeba i mlijeka, kako reče najteže je bilo s
malom djecom, njima je teško bilo objasniti - da nema.
Zabilježio sam i ime Janka Janjića Tute. Ne poriče ni ona njegovu
bahatost, pokazivanje kako je jedan od četničkih komandanata, vojvoda, da je
znao biti jako grub pri saslušavanjima žena, samo može pretpostaviti kako se
tek odnosio prema zarobljenim muškarcima, ipak i ističe izvijesnu blagost koju
je on pokazivao prema djeci. Istakla je kako je jednom obećao, te ubrzo, i
lično održao obećano donijvši im loptu. Da se makar na taj način mogu malo
zabaviti, poigrati.
Još je posebno istakla, potvrdila da ih je najviše spasilo to što
je malo poslije njihova dovođenja Foču posjetila organizacija Međunarodnog
Crvenog krsta. Ti ljudi su ih sve poimenično popisali, usljed čega su četnici
donekle strahovali da koga od njih ubiju. Stražari su bili prilično pažljivi
iako je i među njima bilo razlika. Neki su dozvoljavali ta puškraranja,
zastrašivanja, drugi su slično nastojali spriječiti.
Poredala je tako da im je boravak u Buk bijeloj bio srednje težak,
u Partizanu u suštini nešto lakši, u Srednjoškolskom centru da je bilo najgore,
noću su strahovali od jutra, jutrom od dana, danom od noći.
Pomenula je kako su imali i nekoliko posjeta, uglavnom iz
komšiluka, donekle su i razumjeli da tih posjeta nije bilo više, dalo se
vidjeti koliko je i u njima straha...
Pokušala je naglasiti kako je njen boravak u logoru prerastao u
pakao nakon što su izginuli ti neki Miljevci. Dok se ona borila sa suzama zbog
prisjećanja, a i kako bi ustavljala moje, zatražih da sad o tome ne priča. Da
to ostavimo za drugih dana. A zapravo sam već imao nijet da te detalje doznam
od Mufa. Koji je bio, ili nije bio iskren. Rekao je kako je ni on nije time
mučio. Nešto je rekla, pomenula gašenje cigareta po tijelu koje je bilo jako
bolno. Dolazilo joj je da se ubije, ipak je ljubav prema djeci sprječavala u
tome a hrabrila da izdrži sva mučenja. Pitam se, zar onda i treba reći šta
detaljnije...
Sa zanimanjem sam saslušao i dio koji sam tek od Azemine doznao. Ta
još jedna, odnosno dvije neuspjele razmjene koje su bile. Prva je bila čak
negdje kod Čajniča. Na taj pokušaj dogovora razmjene, tako im je i tada rečeno,
išla je Behka s obzirom da je otud rodom. A druga je išla prema Goraždu, upravo
je Majda natjerana da ide dogovarati tu razmjenu. Nije bilo lahko doći do naših
linija, pucali su s njih. A kao i ona Čajnička i ta je bila sumnjiva. Prema
njenim riječima htjeli su ih četnici iskoristiti više kao živi štit. Napominje
kako je čula neke rasprave među njima, između onih koji su to odobravali,
zagovarali, i drugih koji su se tome ipak protivili. Sudeći po njenom iskazu
biće da je i među četnicima bilo onih koji su upoznati sa Ženevskim
konvencijama.
Možda sam i predugo zamišljao tu situaciju, gledajući je upravo
tako, kao živi štit. Pri tome sam se zadržao i na prisjećanju kako su uvijek
birali žene s djecom, što je trebala biti garancija da će se vratiti. S obzirom
da je već rekla kako je sve i durala upravo zbog djece onda mi je jasno da nije
ni razmišljala o eventualnom ostanku.
I dok sam ja o tome razmišljao promače mi dio priče o tome zašto
razmjena nije ugovorena, odnosno šta su joj rekli naši u Goraždu. Ne čuh je li
ona njima pominjala da sumnja u prevaru, da vjeruje kako četnici ne misle
ozbiljno vršiti razmjenu. Učinilo mi se kako pominje da je nagovarana da
ostane, da se ne vraća u pakao, ali da zbog djece nije htjela to prihvatiti...
Ne tražih da ponovi, bit će još prilika, pričaćemo svakako još...
***
Iz ovog boravka u Jablanici izdvajam i dva događaja vezana za malog
Jaska. Najprije me ganulo da me nije zaboravio, makar je pričom s majkom
održavao sjećanje. Podsjetio sam ga na dva detalja, od prije rata. Prvog se
nije ni sjećao. Bio je to jedan njegov ulazak u kuću. Naviknut je bio da odmah
neko od nas poskoči i uzme ga u naručje. Tu noć je bilo nešto zanimljivo na
televiziji pa je takva reakcija izostala. Nakon što je desetak sekundi stajao i
čudio se da nema pažnje na koju je navikao rekao je tihim, dječačkim glasićem
„Ja došao...“ Izgovorio je to tako da sam ja namah prasnuo u smijeh a cijelu
sliku za vječnost urezao u svoje pamćenje.
Drugo što sam istakao a što sam odmah i primijetio je činjenica da
još uvijek nije naučio izgovarati glas k. Najčešće to nije činilo nikakvu
smetnju da razumijemo šta priča, sem što je jednom bio ljut pojašnjavajući šta
je gledao na televiziji. „Trta tonja“ je izgovarao kao jednu riječ, morao je
nekoliko puta ponoviti dok smo skontali kako se radilo o trci konja...
Pošto sam i s njim malo popričao odlučio sam njega i Jasminu
odvesti u prodavnicu. Usput sam ga priupitao je li Elvin još navija za Slobodu.
Malo me iznenadio kazavši kako sada navija za Sarajevo. Još više kad je na
pitanje za koga on navija, kao iz topa zavikao „Fenerbahče“.
Ipak, najzbunjeniji sam bio kada mi je upit šta hoće da im kupim
odgovorio sa „dondurma“. Prodavačica me je zbunjeno pogledala a ja sam slegnuo
ramenima. Tek je Jasko sam morao pojasniti da zapravo želi sladoled...
Još jednom me je vrlo zbunio, dan pred moj povratak nazad. Nekoliko
puta mi je ponovio „Adžo, okreni se“. Svaki put sam ga poslušao, okretao se i
neskriveno pokazivao kako ne kontam u čemu je fol. Do momenta kada se Mufu sve
oteglo pa je otkrio Jaskovu tajnu. Konačno je „jezik slomio“, što bi stariji
rekli, i skoro pravilno izgovorio ono k.
