„Kahvu mi, draga, ispeci,
taman, dušo, za mene.
Jer ja ću doći, oko
pola noći,
kraj tebe.
Ti meni cigar napravi,
taman, dušo, za mene.
Jer ja ću doći, oko
pola noći,
kraj tebe.
Ti meni šiljte
namekšaj,
taman, dušo, za mene.
Jer ja ću doći, oko
pola noći,
da legnem.“
„Po noći mi ne trebaš,
kad mene mladu ne
gledaš.
Jer ti si reko da si
bolju steko
od mene!“
„Nisam, vjera, ubila
te, draga,
nevjera!“
Da bismo opet izašli na Đokin toranj, najprije
moramo odbraniti Đevigrad.
Znaju to i četnici. Već jednom su polomili zube
na Đevigradu, ali im se ne sviđa ni naša upornost da njih zbacimo s Đokina
tornja.
Ovi s našeg radija trenutno ne lažu. Doduše,
izvještaj su zaokružili na „žestoku ofanzivu koju četnici izvode duž cijelog
Treskavičkog platoa“. Izostavili su i uobičajenu floskulu kako su linije
odbrane čvrste i stabilne.
Ako je njih vjera napustila, mene nije. Sjećam se
prošlih četničkih ataka, mislim da smo bili u težem položaju, pa smo se
izvukli. Ono što je zajedinčko toj i ovoj situaciji je da Đevigrad ne smije
pasti.
Naša brigada je odlučna, ne znam je li ovo inat
zbog nepožrtvovnosti drugih, krivih za gubitak Ćabe, jesu li dva Zaima, Bešović
i Imamović, na sastancima našli neke nove riječi motivacije, ne isključujem i
obećanja novčanih nagrada, ili ima i te kontrapameti četnicima, bolje je makar
Đevigrad odbraniti nego i njega nanovo zauzimati.
Angažovani smo svi. Pješadija se uvezala, kažu
ima vojske i između rovova, nama i logistike drugih brigada prinose mine, iznad
nas su stigli pamisti, kako mi zovemo ovaj naš vod protivavionaca. Nije ih neko
uslijepo poslao, iako mi i nismo oduševljeni njihovom blizinom.
Sam naš položaj je, sem zaklonjenosti od lavina
postavljen i gotovo izvan domašaja četničkih teških projektila. Odnosno,
najvećim dijelom smo u takozvanom negađanom prostoru, takav je ugao litice
iznad nas. Litice, na koju su upravo izašli pamisti. Položaj je iskustveno
odabran takav da četnički školovani oficiri ne pretpostavljaju njegovu
postojanost, „traže“ nas skroz iza, na brdu Javor.
Nije nas iznenadilo što po prvi put i mi moramo
zalaziti u skloništa. Pamisti su se javili, četnici gađajući po njima, pokoji
put i prebace.
Mi gunđamo, neki i opsuju, šalimo se na račun
kako su pamisti došli. Njihov komandir Salko Čorbo jedini ima mlin. Ali ne onaj
pravi za kahvu, već mali, za biber. Zanimljivo je koliko se brzo samelje „mlin
kahve“, još zanimljivije koliko treba „mlinova“ za jednu oveću džezvu.
Smijali su se i oni na naš račun. U našoj smjeni
nijedan nemamo mlina.
Ali se Edin Kokić dosjetio, i već prilično
ispraksirao za pripremanje tucane kahve. Postupak jeste jednostavan, ali nemalo
dosadan. Negdje je nabavio potrebnu tkaninu, vrsta nam nije poznata, bitno je
da je „nepoderiva“. Imamo i čekić, s jedne strane zaobljen, složili smo se
jednako koristan kao pravi tučak. Ostalo je logično samo po sebi.
Vještina je „tehnički“ udarati da ruka sporije
zaboli. U tome je Edin bio najbolji, ali i mi smo učili.
Da li samo zbog truda, ili ima istine i u onome
da je tucana kahva posebna, to nam se doista činila boljom od one mljevene.
Posebno, ako je još mljevena u mlinu za biber.
Nekad sam se pretvarao utisku kako je dobro da,
ma koliko je tucali, uvijek ostane nešto „opuhaka“ zrnevlja, a koje se,
slučajno ili ne, stigne i pravilno rasporediti, u svakom se fildžanu nađe njih
dva-tri, ili četiri-pet, ovisno koliko je strpljivo i kvalitetno istucana. I
kao da baš u njima bije nešto tog posebnog ukusa.
O kojem je govorio jedan sarajvski borac, koji
nije mogao odoljeti znatiželji vidjevši nas tri-četiri, kako poiznad bajte
lupamo čekićem po nečemu. Pamtiću prizor taj dugo. Duže, nego što zavrjeđuje.
Mi smo radili nešto što nam je postalo
najnormalnije, baš kao i činjenica da putem ispod prođe neko od poznatih, ili
nepoznatih boraca, sam ili u grupi. Zbog toga smo potpuno bili posvećeni
tucanju kahve, prekinuvši tek pošto je osnažio osjećaj kako nepoznati nije
ostao iza grupice ni iz kojeg drugog razloga do toga da je njemu bilo čudno to
što mi radimo.
Rat nam je mnogo lošeg donio, sigurno
pripremljeno ima štošta još, ipak mi se nekad čini kako u svemu ima i
pozitivnih strana. Ne može se mjeriti s odvojenošću od najbližih, a poginuli,
ranjeni i zarobljeni ni s čim, ali se usuđujem reći kako ratu dugujemo što smo
se više vratili prirodi, kojoj pripadamo. Vratili u toj mjeri, da sve jače
saživljavamo s njom.
Odvojenost od prirode, rekao bih, razvio je mnoge
sposobnosti čovjeka, ali je prigušio jednu. Prigušio je osjećanja. Jedna, a
druga učinio varljivima. To što je ovo nama normalno, a njemu čudno, ne znači
da je iko lud. Samo su sukobljena različita osjećanja, koja će se ubrzo
objediniti.
Čim smo zastali, i razumjeli smo. Dovoljno je
duga brina ispod, da smo svima morali privući pažnju. Ostali su okupljeni nekim
ličnim razmišljanjima, pa ih je manje zanimalo, a jedan se otrgnuo od svojih
misli i predao prirodi. Pokušao je odgonetnuti šta četvoricu ljudi drži oko
jednog kamena, pri čemu naizmjenično, vješto i harmonizovano mašu jednom rukom.
Mogao je pomisliti svašta, i da bijemo neku životinjicu, ili da razbijamo nešto,
makar u tom slučaju i predugo trajalo, ili pak da igramo neku igricu, koju smo sami
izmislili, ali koja i ne bi imala smisla.
Razumjeli smo ga, a i on će nas. Pozvat ćemo ga, zbog
osjećaja da nikada ne bi mogao pogoditi šta je to tako normalno, a što njega toliko
zamuči.
Nećemo ga pitati šta je pomislio, niti se osvrnuti
kako i u ovome, tako beznačajnom događaju, postoji mali prisluh sudbine.
- Tako vam Boga, šta to radite? – nije skrivao zadovoljstvom
što je shvaćen, odnosno pozvan, a da nas nema nakanu zadržavati i ometati pokazao
je zastavši u po strane, i kratko pitavši.
Ipak, kada mu je objašnjeno, poštujući onaj prisluh
sudbine, zamolio je da ostane na kahvi, jer kako reče - nikada u životu nije
pio tucanu kahvu.
O vrsti kahve je iluzorno govoriti, čini nam se
kako sad u ratu svi istu kupujemo, kao da jedna svjetska pržionica snabdijeva
cijelu Bosnu kahvom, kao „Ikar Sarajevo nareskom“. Onda, posebnost ukusa dolazi
od tucanja, koji je eto i sam specifičan.
***
Slično bi i kada pamisti svratiše. Oni probaše
našu, dugo tucanu, mi njihovu sitno mljevenu. Imala je i ona svoju posebnost.
Nije sve u ukusu, ima i ćeifa. Svi smo htjeli
probati kako ovaj mlin melje, tako namljesmo za dan-dva. Kasnije ćemo se
vratiti tucanoj.
pogled na Javor
