„Zašto si mi tako
tužna,
Ismihano, dušo moja?
Kad pogledam tvoje
lice
u meni se sledi srce.
Kakva tuga na tvome leži srdašcu,
Ismihano, reci mi!“
„Dosta mi je više
svega,
čak i sunca što me
grije,
a kamoli, dragi, tvoga
obećanja i čekanja.
Pukni crna zemljice, pa da propadnem,
kad sam tako nesretna!
Čekanja je bilo dosta,
čekajuć sam oboljela,
lice mi je potamnjelo,
srce mi se skamenilo.
Pukni crna zemljice, pa da propadnem,
kad sam tako nesretna!“
„I u zemlju da
propadneš,
opet bih te pronašao,
bez tebe bi sunce moje
ugasilo zrake svoje.
Pruži nježnu ručicu, prsten da ti dam,
da te vodim domu svom!“
/Jozo Penava/
Jutros smo svi zaboravili na kahvu, manje psujemo
pamiste nego jučer, vruće je na pješadijskoj liniji. Vapaji stižu za ispomoći,
koja jedino može iz Sarajeva stići.
Neko pominja i Ose, ali ja vjerovah i dalje kako
smo i mi sami dovoljni, vjerovah i u našu pješadiju, a i u naše granate. Slušaju
kao nikad, a i imamo ih.
Neko će reći kako su upravo one posljednja nada
našoj pješadiji da će izdržati. Posljednja, ali iskrena. Što se jeste šaputalo
ali bez moje spremnosti da povjerujem i da je moguće, ipak je postalo istina. U
tri godine rata, prvi put gađamo a da nam je rečeno da mine ne štedimo.
Očekivano bi bilo da uz neprestane zahtjeve za
našom podrškom, uz prethodne o pješadijskom pojačanju bude i puno loših
vijesti. Nema pomena o novim našim ranjenim, poginulim, ali stižu one o
stradanjima četnika. Sve to nam daje novi elan, bolju smirenost, požrtvovnost
na kojoj sami sebi zavidimo.
Samo nas je osam, a uspijevamo opsluživati svih
pet minobacača koja imamo, i koje smo sve uključili, situacija zahtijevala.
Dvije su šesetke, s njima radi sam Sead Pezo. One odbijaju četničku pješadiju
koja juriša na naše najbliže položaje, ostalo pokrivamo osamdesetdvojkama.
Edin, Salja i Haris, svaki na po jednome. Glibo Fehimu sam dao da tempira,
sprema mine. Razlog je opet u situaciji koja zahtijeva to.
Položaj nam je blizu linija, najčešće smo tukli s
par punjenja, gotovo nikada koristili specijalna. Njih se nakupilo, a u brzini
su nam dopremili nekoliko tura mina, bez punjenja. Nemamo vremena čekati da iz
Tarčina stignu zaboravljena punjenja.
To je odredilo moj angažman. Napravio sam nešto
što sam nazvao međutablicama. Možemo, pod velikim uglom, da gađamo s dva
specijalna, odnosno s dva specijalna i jednim običnim punjenjem. Prethodno je
bilo bitno sračunati da količina baruta ne premašuje uobičajene količine, odnosno
uvjeriti ostale da neće biti rizika takvim gađanjem.
Nije ovo moja ideja. Jakup je nešto slično, još
na Gluhači oprobao. Od Jakupa se neću razlikovati ni u dijelu koji prati ovu
ideju.
Prvi koji je ispalio tako naoružanu minu bio je
Salja, koji dakle već ima iskustvo preuzimanja uloge „pokusnog kunića“. Što će raditi sve dotle dok u mene
ima neograničeno povjerenje. Da je odbio, ja bih. Ipak, tu varijantu čuvam za
neku možebiti još težu, opasniju situaciju.
Čim je proba uspjela, sve drugo je postalo stvar
matematike. Novonastale količine baruta sam upoređivao s onim koje postoje u
tablicama, te tako dolazio do željenih daljinara.
Malu poteškoću mi pravi činjenica da istovremeno
opslužujem obje Seadove šesetke, koje bar nemaju problem zvani inovativna punjenja,
te dva pravca osamdesetdvojki, kojima ukupno tučemo ciljeve u pet rejona, od
kojih su dva i s onim običnim punjenjem. Kod svakog zatraženog cilja, uz
uobičajene naredbe poslužiocu vezane za uglomjer i daljinar, naglašavao sam
Glibu koju „vrstu“ mina da prinosi.
Prezauzetost moja i Glibova je direktni uzrok da
je komandir položaja dobio onaj zadatak koji inače ja radih, a to je održavanje
veze s Komandom i pješadijskim linijama.
Situacija je bila takva da se Lato Kršo nije
odvajao od slušalice, stalno je prenosio meni naredbe za gađanje, kao i ostale
informacije koje su stizale. Na njegovom se raspoloženju dalo vidjeti kako su
rezultati našeg gađanja odlični, te da situacija lagano ide u smjeru odbrane
Đevigrada.
Jedan naš pogodak će posebno pamtiti. Da bi
komunikacija, ometana između ostaloga i našim ispaljenjima bila što normalnija,
jasnija, Lato se s telefonom popeo na krov barake, i to na ivicu prema
položaju. Taj pogodak koji su s pješadijske linije opisali kao u filmovima, jer
je nekoliko četnika „odletjelo u zrak“, kod Lata je ostvarilo taj osjećaj
sreće, radosti, ponosa i svega ostalog, da je zaboravio gdje se nalazi.
U potpunosti je bio posvećen zadatku koji mu je
pripao. S pješadijske linije su sve uporniji da im držimo predah koji su dobili,
mi stalno u manevru, pa je Lato sve teže uspijevao da brzo i efikasno
posreduje. Dosta mu je na ruku išlo što se nas dvojica dugo i dobro znamo, pa
je sporazumijevanje teklo brzo i nepogrešivo. A Lato je želio da tako traje,
usljed čega je i bio na krovu, i često se uvijao lijevo ili desno, a sve
znajući kako je vrijeme najveći neprijatelj artiljercima, te da je on trenutno
najčvršća karika u lancu komunikacije.
Kada se tijesno našao između ushićenja, i želje i
prihvaćene uloge, u trenutku je sjedeći poskočio, na njegovu nesreću blago
naprijed, i dovoljno da njegovih svih sto i dvadesetak kilograma u sekundi
završi na zemlji.
Teško je vjerovati Seadu, ali on reče da je taj
pad čuo kao pad četničke granate, zbog čega je navodno stigao i zaleći. Svi smo
preokupljeno angažovani pa to njegovo zalijeganje niko nije vidio, a jedva smo
trojica ugrabili vremena prići Latu, vidjeti da nije ništa polomio, te mu bez
smijeha ili kritika pomoći da se ponovo popenje na baraku.
Lato se nije žalio na moguće i vjerovatne bolove,
no također nije bio raspoložen objašnjavati Bešoviću zašto par minuta nije bio
na vezi. Već je to razumljivim jezikom opisao kao posljedicu četničke granate
koja je navodno pala u našoj blizini. Naravno, bez posljedica.
s druge strane Đokinog Tornja
