„Djevojčice, djevojčice
mala,
ti si moje srce
otrovala!“
„Nisam znala, nisam
vjerovala,
da sam tvoje srce
otrovala.“
„Nije znala ni gora ni
trava,
da je mene draga
milovala.
A sad znade i u gori
cvijeće,
da me draga više
ljubit neće!“
Našoj požrtvovnosti posvjedočila je situacija
kojoj sam se ja, ipak, morao nasmijati.
U jednom od trenutaka kada smo tukli iz svih
minobacača, kod Edina se desio zastoj. I meni je to promaklo, već me čudilo
kada sam vidio kako se s izvrnutom cijevi okreće u krug. Tražio je ko bi mu
pomogao da izvadi minu iz cijevi.
Vidjevši da smo svi zauzeti, odlučio se na ono
što mu je, sasvim sam siguran, na um palo tek u tom momentu. Ono što, s velikom
dozom uvjerenja možemo to reći, nikada niko nije ranije uradio. Sam će da
razoruža, izvadi iz cijevi minu koja je zastala.
Premetnuo je minobacačku cijev iza leđa, desnim
je laktom podizao zadnji dio cijevi, dok je lijevom šakom pravio „lijevak“ u
koji će skliznuti mina. To je to što me je tako nasmijalo, a zapravo je bilo
vrijedno divljenja. I bilo je gotovo prije nego sam mu stigao pritrčati.
***
Trošili smo mnogo mina, jedno sam vrijeme uredno
bilježio svaku, kasnije nije bilo vremena za to.
Bez sumnje ovo je dan u kojem je naša baterija
ispalila najviše projektila, iako smo stodvadeske morali štedjeti. Mislim da je
grupa sa Šljemena pomalo zavidila nama ovdje, makar se ta zavist javljala samo
u intervalima. Od početka rata maštamo da dočekamo dan kada ćemo ispaliti
granata koliko i četnici, a kada smo to
već i dočekali onda je bolje nama koji direktnije učestvovasmo.
Još sve te informacije o tačnim, preciznim
pogotcima. Ne može se reći da su i ovi loše gađali, čak i oni imaše čime da se
ponose.
Kada je pješadija, koju mi nismo mogli pokrivati,
zavapila da joj je najgušće, Bešović je tražio da korpusna artiljerija djeluje
haubicama. Nije naišao na razumijevnje njihovog komandanta, nekog majora
Hajrudina Grabovice, koji je inzistirao da zahtjev dođe „redovnim“ putem,
odnosno da se Bešović najprije obrati Komandi 1.Korpusa, pa ako oni dadnu
saglasnost...
Bešović se obratio našem vodu na Šljemenima. Bilo
je u krajnjem dometu, mada me ne bi čudilo da su morali i oni nekako pojačavati
punjenja. Dolje nemaju Salju, ali imaju Iza i Mazala...
Nije me začudilo da su bespogovorno i brzo reagovali,
a nakon što to nisu uradili oni kojima je to zadatak, još manje će me začuditi
ako čujem da se Bešoviću otela koja suza, a pošto su došle potvrde da su bili
precizni. Također, znam da ga bijes prema korpusnoj artiljeriji, bolje rečeno korpusom
u cjelini, neće brzo proći.
Učim i ja pomalo. Čim ovo prođe, trebamo biti spremni
na Bešovićevu posjetu. Neće propustiti priliku da nas pohvali, ali neće zaboraviti
ni da se osvrne na izostanak te podrške sa strane. Ne znam kada će ponovo zatražiti
od bilo koga kakvu pomoć, ali znam da ćemo i mi dobiti sugestije da ubuduće ne budemo
blagonakloni prema svakom pozivu koji bude nama dolazio.
***
Znam da je pješadiji gore bilo mnogo teže, ali
nisam mogao biti miran ni na naše uspješno djejstvo. Između sebe smo se
prisjećali riječi Zaima Imamovića koji je donio odluku koja je ponajviše nas
iznenadila, čak nam se manje sviđala nego smo trebali biti ponosni na nju.
Divizuju koju vodi je organizovao na način da pješadijske jedinice drži
kompaktno, tako da se i naša brigada smjenjuje kao i druge, s razlikom da te druge
ovdje dolaze bez svoje artiljerije.
Nekako sam uvijek vjerovao da svugdje ima dobrih,
odličnih artiljeraca, možda sam držao da smo mi malo uigraniji, naviknutiji na
sve ovo i ovakvo. Do sada je naše djejstvovanje bilo ograničavano manjkom mina,
ovo je i bila prva prilika da se dokažemo, nakon onoga s Gluhače a što je
Imamoviću i sugerisalo da naredi kako je odlučio.
Nismo razočarali, ni Imamovića ni sebe. Ni našega
Majora. I što je najvažnije, ni našu pješadiju.
ispod Platnog jezera
