Što no ječi šeher
Banja Luka?
Udaje se pašina unuka,
čak u Stambol za careva
sina.
Kad je pošla kita i svatovi,
mudro paša Fatu sjetovaše:
„O, Fatima, draga kćeri moja,
„O, Fatima, draga kćeri moja,
kada budeš na pomol Stambolu;
Pusti dibu konju do kopita,
puli duvak konju do strmašca.
Gledat će te sva careva
vojska,
i sam care sa divana svoga,
a carica kroz drago kamenje,
sultanija kroz mrežu bisera!“
Luda Fata mudar sjet primila.
Kad je bila na pomol Stambolu,
spusti dibu konju do kopita,
puli duvak konju do strmašca.
Gledala je sva careva vojska,
i sam care sa divana svoga,
a carica kroz drago kamenje,
sultanija kroz mrežu bisera.
Kad je bila blizu bijelog
dvora,
siđe care sa divana svoga,
uze zlato za bijelu ruku,
uvede je u svoje saraje,
i za se je nićah učinio,
a sinu je bio isprosio.
Ja sam o Vahidu već nešto znao, biće da mi je to
pomoglo da i on o meni brzo stekne pozitivnu sliku.
Još dok smo na Ploči dijelili mine, gledao sam ko
poznat nailazi. Uz one koje sam očekivao, na koje sam navikao, dojmio me susret
s Fikretom Lepirom. Rat ne stoji, a i vrijeme svojim tempom ide. Zanimljivo je
vidjeti nekog ko je do jučer bio dječak, a danas je već vojnik, ratnik.
Vrijeme
svojim tempom ide, i nema ga uvijek dovoljno, tek se pozdravismo. Nakon čega sam
otkidao od misli, pitajući se je li on stigao negdje obaviti kakvu obuku, otkad
i kako je došao u našu brigadu, istovremeno ga upoređujući s onim dječacima iz
Muslimanske što jučer bijahoše gore. Slobodom misli zaključih kako ga je
možebiti jučer neko htio poštediti, ne znajući kakvo će biti danas. Što i niko
od nas ne zna.