9 Problem je riješen!?

Na Obhodži prema Bakijama,

moba žanje age Fazlagića.

Sto momaka, trista djevojaka,

i četerest djece vodonoša.

I pred njima Džehva Fejzagića.

Sama žanje, sama snoplje veže.

Sama pjeva, sama pripijeva:
„Mošćanice, vodo plemenita...“

Dok smo otovarali konja, Šaćir se uljudno zahvalio na tome da smo ga primijetili i svratili. Po završetku je otišao nazad, s većinom onih koji su bili na kosi, a kojima više nije bilo ni do kakvoga kolebanja.

Još nam je do ušiju dopirao zvuk njihova odlaska, a odozgo se ponovo neko čuo.

Sada ih je bilo najmanje. Svega petorica. Od kojih je jedan išao uz pomoć druge dvojice.

Nije to jedina bitna razlika u odnosu na one prije. Ovi su znali za šator, što će još reći i da su sigurno iz Prve muslimanske.

Prođoše ćutke kraj Fuda i tih desetak još što su ležali, pravo pred nas. Pitali su za onog momčića, pa za telefon. Na koji sam ja bio, sve do sada zaboravio.

Žurilo im se, pa pitanja ostavljamo za kasnije.

Vođa, formalni ili neformalni, u ovakvim situacijama se lahko prepoznaje. Među njima je to bio čovjek kojemu je uredna crna brada zasijala pod blagom svjetlošću svijeće. Jeste djelovao umorno kao i ostali, ali se i dok je kurblao telefonom osjetilo da će predahnuti tek nakon što završi željeni razgovor.

Tražio je od veziste da ga spoji odmah s komandantom Amirom Kuburom. Odmah je i zagalamio, tražeći da ga zovne na minut-dva jer ima urgentne vijesti.

Na kraju je još podigao glas, te sasuo salvu teških riječi. Istina, bez psovki.

Da bi razgovor završio tiho, pristajanjem da nazove ponovo za pola sata.

-       Iz koje ste vi jedinice, jeste li vi bili gore, gdje je mali? – s obzirom da mu je čekati, zna za red da se i upoznamo.

-       Mi smo iz Fočanske, nismo bili gore, došli smo predveče, mine su nam došle maloprije – njegov izgled, ponašanje tokom kratkog telefonskog razgovora, riječi koje je tada izgovorio, meni su sugerisali da u odgovaranju budem što kraći, precizniji – mali je bio dok nije ona prva, vaša grupa naišla, otišo je valjda s njima.

-       Nisu to naši. Nas što je, gore smo. To su one neke „Sarajlije“. A i vaši su, vidim otišli. Neka su. Ni od njih, ni od nas sutra nema neke fajde. Ovo što smo danas izdržali, to se ne može dva dana zaredom. Na onaj drugi kraj nisu ni napadali, ali jesu granatama razvaljivali. Samo dragom Allahu možemo zahvaliti da niko nije poginuo. A ovamo gdje smo mi bili, pa jedno deset puta su se nagonili da probiju. Opet prvo Allahu hvala te ih odbismo, a onda i onom vašem komandiru...

-       Gdje je on?

-       On je osto gore. On i njegova grupa. Osto je i naš vod, mi sišli da ranjene oporavimo i tražimo pomoć. Al gospoda sastanči!?

-       Jedan vam je ranjen?

-       Jeste, al hvala Allahu nije teško. I Katicu mi je detonacija drmnula, al biće i on akobogda dobro...

Razgovor nastavljamo. Sedo i ja saznajemo još detalja današnjih borbi iznad nas. O kojima ovi ranije i nisu bili voljni pričati.

Đevigrad su branili naš bataljon i dio Prve muslimanske, kao i ta nekakva grupa, o kojoj ni ovi ne znaše tačno reći kada su im se priključili, kako ni zašto. Tek pretpostavljaše da su zapravo pobjegli, dan ranije, tu se sklonili sačekati mrak, a sve kada su četnici prošli iza leđa. To je dio priče koji meni i dalje ostaje nejasan, a o kojem i bradonja teško pričaše.

S jutra je krenuo širok četnički napad, koji je odbranjen zajedno. Međutim, kasnije se desio taj četnički manevar. Srećom, opreznošću naših izviđača na vrijeme je primijećen. Dio naših, tačnije grupa koja je još gore, prebacuje se, te se nekako pokriva taj pravac. Koji bi zapravo, da te naše grupe nije bilo i pao.

Iz Muslimanske je gore došlo njih četrdesetak, od čega tek njih nekoliko starijih, ostalo regruti. Pola ovih iskusnijih je vrijeme trošilo da drži moral toj djeci, da ne pobjegnu. Dugo će mi, i kada ovo prođe, u ušima ostati rečenica kojom je to zaokružio „Vjeruj mi, mi nismo ni mogli ići pomoći, dosta nam je bilo da smirujemo, hrabrimo ovu djecu, da smo i mi otišli tamo - ovo ovamo bi ostalo prazno!“

Na pitanje ko je spremio djecu gore - dobih odgovor da su krivci negdje na drugoj strani, a što i želi usput da ispita. Naime, njihov je vod trebao biti faktički rezerva našima, toj djeci sve kao svojevrsna praksa. A onda su četnici došli otkuda nikako nisu trebali!?

Najprije panika, među djecom, a onda naš komandir. Ovaj dio priča tako drukčije, tu je i ushićenje, poštovanje, divljenje. Gađao je on po četnicima iz sveg naoružanja, svojim puškomitraljezom, erpegeom, zoljom, čak i jurišnom šesetkom.

Ne stigoh pripupitati otkud gore šesetka, ne željeh ga prekidati. Sam reče kako šesetkom nije nišanio, odnosno koristio kvadrant, već isključivo odoka. Nije mu prioritetno ni bio da njome pogađa već da uzvraća četnicima. I da kod njih stvara predstavu o tome da je nas ovamo više, da smo snažniji.

Teško je tvrditi, ali vjeruje kako je i to imalo značajan efekat. I prema četnicima, ali i među našima, njihovom djecom. Neki od njih su se tako oslobodili panike, vidjeli i da se ne gine od svake četničke, i pridružili se isturenoj grupi. Preostale je hrabrilo primicanje mraka, osjećaj da se izdržalo. Dakako su i sami htjeli biti dio toga, i to su trenutci kada se zaboravi na mogućnost da se može i poginuti.

Pominje da je taj jedini ranjen sprva, što je dobro poljuljalo moral mladića, kasnije je jedna mina pala pred samog Katicu, koji je trenutno pod stresom, ali često pokazuje svjesnost, napominjao je da mu se i sluh vraća.

Kroz smijeh govori da je baš dobro da ga je potresla, a nije ranila, jer je to bio početak dizanja morala kod mladića. Poslije viteštvo naših, i na kraju primicanje mraka.

Opet ton vraća na onaj početni, gorki. To je ono što toj dječici nipošto nije želio pominjati, nečijom su naredbom prevareni, uvučeni u klin. Četnici su im prišli iz pravca za koji je njima rečeno da je pod našom kontrolom.

Zbog toga je ovdje. Zbog toga želi da razgovara sa svojim komandantom.

Zbog toga je tako ljut što i drugi pokušaj ostaje bezuspješan.

Bjesnio je, vikao, galamio, derao se na vezistu. Usput i sebe smirivao, razumijevao je da vezista ne može biti kriv koliko mogu te starješine koje još sastanče.

Pristavši da sačeka kraj sastanka nastavlja meni priču. Odnekud je u meni vidio nekoga ko ga iskreno sluša, nekoga ko razumije njegovu želju, volju da današnji dan zaključi kako misli da treba. Nekoga ko bi mu mogao biti i svjedokom, u slučaju da...

                                 ***

Prije kraja sastanka desilo se ono o čemu je on razmišljao, ja baš i nisam.

Branioci Đevigrada, heroji Treskavice, odlučili su se i sami povući. Grupa se tek pozdravila s Fudovima, bez drugih riječi ali ponosno prošavši kraj nas.

Vod Muslimana, ti regruti su zastali. Da dobiju odobrenje da i oni idu.

Dobili su. A telefon je ponovo zvonio. Ovaj put je vezista primio jasnu poruku - Đevigrad je prazan.

Znao je šta slijedi. Zazvoniće telefon s druge strane. Sada će trebati biti još smireniji.

-       Ovdje Muhamed Kadić, obavještajac Prve muslimanske...

-       Šta je to bilo gore? – Muhamed mi je omogućio da skupa slušam s njim.

-       Zar nije vezista prenio, Đevigrad je prazan.

-       Kad? Kako? Kako da tek sad izvještavaš?

-       Pa sat vremena pokušavam se javiti, tražiti pomoć. Cijeli smo dan trpili, i izdržali četničke napade i granatiranja. Ovi ljudi ne mogu više. Premalo nas je...

-       Kako premalo, čovječe. Gdje su Fočaci?

-       I Fočaci su se povukli. Jedna njihova grupa je bila ostala, do maloprije. Oni su i najviše doprinijeli pa Đevigrad nije pao, znate da smo mi s regrutima gore. A i sve skupa nas je bilo stotinjak, toliko ljudi ne može ono braniti. Klin je to, s tri strane četnici...

-       Čekaj, koje tri strane, znaš li ti, čovječe, uopšte šta pričaš?

-       Znam ja šta pričam, nego vi mene prekidate. Znam ja šta je nama rečeno da branimo, ali znam i da smo napadnuti s Ilijaša i Zubova.

-       To nije moguće. Evo sad, na sastanku, Brzi je referisao da su njegovi ljudi na Ilijašu i Zubovima.

-       Mogo je on vama reći da je na Đokinu Tornju...

-       Kako ću ja vama vjerovati, a sumnjati u Brzog. Još je podvukao da se pred polazak na sastanak čuo s komandirom čete, koji ga je izvijestio da je četa gore, da je mirno, da nije bilo sumnjivih pokreta četnika...

-       Znači, Brzi tako kaže. E pa, odlično onda. Problem je riješen!? Poručite Brzom da mu je poručio Kadić, obavještajac Muslimaske, da hitno nazove tog svog komandira čete gore, i naredi mu da prekine napade na nas. Cijeli se dan mi bijemo s njima!

Muhamed je poturio, iako je najprije bio zategao da baci slušalicu. Brada mu se tresla, osjećao sam. Sav se tresao, bojao se da će nastavivši razgovor reći nešto teže, gore.

Čulo se na slušalici da taj što je govorio s druge strane traži Brzog.

Koristim nastalu pauzu i uzimam lično slušalicu. Pokušavam doći na ideju da li da nastavim glumiti Kadića, ili se odmah predstaviti. Mada mi se činilo i svejednim, važnije je bilo doći na ideju kako zanemariti sva nastala nerazumijevanja i aktivnosti usmjeriti na ono što je trenutna istina, koju pod hitno treba mijenjati.

Preskočio sam predstavljanje, ali sam govoreći u trećem licu dao do znanja da Muhamed nije više tu, a pitan slagah da je otišao do ranjenika.

Skratio sam priču ponovivši i potvrdivši da je prije pet minuta posljednji vojnik sišao s Đevigrada, da je nas tridesetak jedino što sad ima odavde pa sve do, negdje iza Ilijaša i Zubova.

put uz Đevigrad