Teška
i mučno tiha noć je ispraćena. Takva svanu i zora, nebo nije bilo crveno, ali
jesu naša srca. Rađanje zore, naše suze zaustavlja u grlu, razmišljamo kako je
to uvijek bio simbol života, simbol rađanja, kako su se zori oduvijek ljudi radovali.
Mi
ne možemo, nama ova zora donosi jedno umiranje. Umiranje i te posljednje, lažne
nade, da dva dana ne bijahosmo u javi, da smo bili iskočili iz stvarnosti,
vidjeti kako bi izgledalo ako neko od nas pogine a ostali ga oplakuju.
Bili
smo omamljeni tugom, jer nade su lijepe, čak i kada su, poput ove naše, tako
nestvarne. Prolazna ta nada, prolazna i tuga, samo treba vremena. Ne za
zaborav, uvijek čovjek dio svog života treba posvetiti svojim sjećanjima. Kada
god razmišljali o životu, o njegovoj prolaznosti, i ma koliko ga malo i neki od
nas živjeli, do kraja uvijek moramo naći trenutke u kojima ćemo se Admina
prisjetiti. Kao i onih prije njega, kao i nas poslije, a koji već sada stojimo
u redu!?
Nisu
rijetki koji tvrde kako je najljepše što čovjek kroz život nosi, upravo
sjećanje. I da se vrijednost života ogleda kroz dužinu sjećanja kroz koja se
nastavlja.
Admin
je imao život vrijedan sjećanja. Svakog ko ga je bolje poznavao, a kome se
posreći da nadživi ovo ludilo, čeka časna obaveza. Da generacije podsjeća na
velikog bosanskog gaziju!
Zato,
ja ne smijem dozvoliti da me danas ne bude na dženazi. Neka će me neki i to
savjetovati, Adminove me mrtve oči gledaju, i naređuju da ostanem pri tome.
Neka
me cio svijet poslije okrivljuje zbog njegove smrti, znam da on neće. On je
meni već halalio, bilo šta da je moglo ostati među nama. I ja sam njemu, ali ću
danas još jednom, kad ga budemo ispraćali, i neću da se stidim ako uskoro pođem
za njim, jer je to ono što ni sam sebi ne bih halalio!
Neće
me odgovoriti. Nemaju pravo, ne mogu!
Neću
ih poslušati, neću se ni držati u strogom ćošku, ni kriti od Husa Hajdarevića.
Svakog
ja razumijem, i Džoa i Lehu, i Abida Hajdarevića, i Majora, sve koji su me
pokušavali odgovoriti. I vjerujem da me Huso kune...
Neka.
Nek me kune on, lakše je, nego da me Admin kune što nisam došao!
Idem.
Mirno, normalno, kao i ostali.
Dženaza
je u Dejčićima, svi i ne možemo prisustvovati, ali ja moradoh biti na kamionu
koji je polazio iz Ilovica. Trebao sam imati i svoje mjesto uz tabut dok se
nosio, a već sam prihvatio da će ga u mezar spustiti rodbina, koji su mu najbliži.
Malo je onih što su znali da smo i mi braća.
Malo
je onih što će pitati za vrijednost bombe u mome desnom džepu, ali Admin zna.
On zna i zašto mi je dao. Držah ruku na njoj, kad prilazih mezaru, kad bacah
par busena zemlje, kažu kako se samo tako upisuje da je neko zaista bio na
dženazi.
Morao
sam i plakati. Svi smo, neko više neko manje. Tako će i uvijek biti, sve kako
je ko s kim bio blizak. A mi smo bili braća, samo je bratu i mogao dati jednu
od dvije bombe, najvrjedniju uspomenu koju trenutno imam, koju ću čuvati, zbog
koje su mi suze ovakve, iskrene.
I
uzalud neki još pokušavaju spriječiti što se spriječiti neće moći, i jeste se
Huso onesvijestio prije nego se dženaza i završila, jeste umiven i odmah odvežen
u Trnovo, prije nego je meni stigao bilo šta reći. I, jesu odgodili naš susret.
***
Po
povratku s dženaze smo dočuli nove habere. Nema više Vranovine, Miljevine i Kapovina,
nema više Ilovica, ni Jahorine i Trebevića, bar za neko vrijeme. Poslije ručka
se prebacujemo u Trnovo, a kada stignu kamioni - i ponovo na Igman. Gdje nas
vjerovatno ne čeka odmor, već neki novi zadatak, meni i prilika da nastavim
izbjegavati susret s Husom!?
Znam
da su mnogi mislili i željeli tako, ali ja se s time nikada složiti neću.
Jesam, kriv sam, valjda i najviše, ali nisam samo ja. Cijela je četa odbila
otići na smjenu, pola naše baterije, komandir je zaboravio da uključi motorolu
po dogovoru, a Huso jedino mene ne želi da vidi.
Susresti
se moramo, nekada, ali ja želim da to bude što prije. Neka važi ona da je vrijeme
potrebno, korisno svemu, ja kažem da sva pravila imaju izuzetke, siguran sam
kako ćemo obojica biti iskreniji što se ranije sretnemo. Ne bih volio da njemu
ja sutra reknem više ili manje nego što sada hoću, niti da on mene drukčije
razumi nego kako me sada doživljava, neću da vrijeme mijenja njegova osjećanja
prema meni. Sutra, za godinu, ili pet godina, i Huso i ja, kao i svi ostali,
približit ćemo se onoj da je to tako bilo suđeno. Ja se želim odmah suočiti s
onim što je moje, lakše ću ostalo dijeliti sa sudbinom.
Svi
smo nervozni, čekamo kamione a ne znamo kada će stići, idemo ponovo Igmanu a ne
znamo zašto, ne daju mi da se s Husom sretnem a ja ne znam zbog čega. Neću da
sjedim u hotelu, kao u ćeliji, hoću da se šetam kao ostali. I koji idu sa mnom,
i oni koji paze na Husa.
Neka
su se oni trudili da se susret izbjegne, meni je bilo drago kada ga sretoh,
drago i što je bio na nogama, i djelovao vrlo priseban, iako vidno još pod jakim
sedativima.
Nisam
koristio tu činjenicu, niti mario što me sada Remzija Čorbo, i fizički htjede spasiti tog susreta, prihvatih kao
suđeno da se iščekivanje pokreta produži toliko da nam se koraci i konačno poklopiše.
-
Bašom sagosum – red je bio da prvo kažem to što
sam trebao još na groblju, što drugi tada vješto izmanevrisaše da ne učinim.
Čvrsto
sam držao pruženu ruku, nije je prihvatio. Nije imao ni snage, a želio je i
puno toga reći. U svemu ga spriječiše rođaci Felga i Pekar, koji me u ovim
trenutcima i skoro podjednako preziraše.
-
Šta mi sinu uradiste!? – kroz suze, Huso reče
najviše što je mogao, potvrđujući kako se svaka istina brzo razljeva, praveći
više korita.
Naš
sam susret drukčije zamišljao, bez Felge i Pekara, s vremenom i prostorom u
kojima bih i ja njemu uspio reći puno više.
Ali
je, možda, ovako ispalo najbolje:
-
Hoću samo jedno da ti kažem: sin ti je herojski
poginuo! – te je čuo bar ovo, prije nego
ga ova dvojica, poluonesvješćenog odvedoše.
