„Kreni bona dimijama!“
„ A ti jadan čakširama!“
„ A ti jadan čakširama!“
„Bolji naši nego vaši!“
„Naši vaše nadigraše!“
27. i 28. decembar 1992.
„Kreni bona nisi žena,
pod tobom je crna zemlja!“
„Ove hefte noge lete,
a i druge kako bude!“
„Sve se noge tresu,
a ja sam drmesam!“
Ponovo smo na Igmanu, ponovo u Depodansu,
smješteni u iste sobe. Zapravo, one su nas čekale.
Ovaj nam put išarani plafon, s čudnom porukom, ni
najmanje nije interesentan. Kako bi bio, pored praznog jednog kreveta!
Jedino se Admin nije vratio, izuzmemo li Fahrove
Jelečake koji su ostali u Trnovu, koji su odlučili promijeniti definitivno
bataljon. Valjda je to, u ovom ratu, nekako moguće.
Komanda je upoznata s tim, ista je obavijest
poslata u Korpus. Odgovora nema, valjda tamo imaju preča posla. Ako, ako se još
razmišlja o deblokadi.
Tada mi nećemo o ovome razmišljati, neće biti
takvih pauza u razmišljanjima o Adminu. Do tada imamo pravo na to gledati kao
na sukob ambicija, nagađati zbog čega je Fahro položaj Majorovog „ljubimca“ zamijenio
za nešto slično od Ede Godinjaka, trnovskog komandanta. Neki su imali priliku
biti na jednoj igranci u Trnovu, gdje su čuli kako njih dvojica sada dijele i
pjesme. Tako se u prvom pjevanju jedne strofe poznate sevdalinke, a kako se
dolje već dugo pjevalo, čula i dalje tako izmijenjena verzija, ali u drugom sad
i najnovija, u kojima „sablja moja, vojskovođe jaka“ prelazi iz ruku Eda
Godinjaka u ruke Fahre Jelečaka.
Osta bataljon s dvije čete, s neizvjesnim zadatcima
koji se još pred nas mogu postaviti, odnosno koji će biti postavljeni. A
sigurno je da nismo slučajno ovdje ponovo dovedeni.
Pominje se opet odmor, ali među nama. Sagovornici
odmah odgovaraju, prisio nam je i ovaj prošli. A najviše, jedinome koji je već
na odmoru, odmoru koji niko od nas ne želi. Nije mi zbog njegovih kletvi, ne može me ukleti.
Već zbog njega, ne može se utješiti. U besanim noćima koje ga čekaju, ni
odmoriti.
Vrijeme mnoge rane liječi, sve nikako. Njemu je
dato vrijeme, da tuga malo umine, znamo da nestati neće. Još se priča da mu je
rečeno kako se ne mora vraćati, da je od Majora dobio papir koji ga ne
obavezuje, kojim se oslobađa ostatka rata.
Nema papira koji njega može osloboditi tuge. Pa
vjerujem da bi se mogao vratiti, da će osjetiti obavezu, dužnost da sveti sina,
a i mezar da obiđe.
Neka odmara, neka i kune ako će mu tako biti
lakše. Vjerujem da ćemo se i ponovo sresti, znam da ću i tada biti spreman
ravno mu u oči pogledati, ne trudeći se opet odvojiti ga silom od njegovih
uvjerenja, od istine prihvaćene pričama drugih, istine koja je zaobišla što sam
ja htio reći. Sada razmišljam, i ne moram. Adminu, svakako neće nikada više
biti drukčije.
Znam, dok smo ovdje, u sobu nećemo nikoga
primiti. Nek stoji prazan krevet, neka nas podsjeća, a obećali smo prvi
dobijeni zadatak njemu posvetiti. Ma kakav bio, ma kada došao.
S nestrpljenjem ga iščekujemo, tako dane brojimo.
Bi i prođe i prvi, drugi, treći, četvrti, evo i peti dan kako nam Admin ode.
Nema akcija, nema zadataka. Nema namirenja obećanja Adminu datog.
Samo je jučer počela nekakva obuka. Za
diverzante, naše diverzante. Počela da se svi pitamo, zar je njima potrebna
obuka. Još ovakva, kakvu niti su kad imali, niti mislili da će imati!?
Dobili su zadatak. Da uhvate komandanta, našeg
komandanta. Ni manje ni više, Majora lično, čovjeka kojeg svi najviše volimo,
poštujemo i cijenimo. Naravno, ne zaprave. Ali, nije ni šala, kažu da
je to ta obuka.
Ne bih nikada posumnjao u naše diverzante, još
kada ih Džo predvodi, ali sam znao i mogući problem. Majorova je kancelarija u
hotelu Igman, negdje na drugome spratu. Za zarobiti ga i nema puno prilaza, a
čuva ga i cijela Ćurevska četa. Još i očekuju, raspoređeni su oko cijele
zgrade.
Dosadno je bilo, nama koji smo izuzeti iz ove
obuke, vježbe, i koji smo udaljeni izvan hotelskog kruga. Srećom, nije bilo previše
ni hladno, a znali smo da do večere moraju završiti.
Tada smo i saznali šta se desilo. Teško sam odmah
povjerovao, diverzanti su uspjeli. Već ranije nisam u njih sumnjao, ali su me
Ćurevci razočarali. Dozvolivši da im se lahko odvuče pažnja.
Još su lakše primijetili prvu grupu diverzanata,
koja je hotel kao pokušala zauzeti borbom, zapravo njenom simulacijom. Borbu su
vodili s distance, upravo kako bi izostao Ćurevcima osjećaj o postojanju druge
grupe, koja se jedino borila s olucima i krovom hotela, i njihovom visinom.
Krovni prozori su već ranije bili pripremljeni, otvoreni. Prva dvojica su na
vrijeme ušla, dok je Redžo Barlov prvi osjetio svu glupost ove vježbe. Ozbiljno
se povrijedio, padom, vejrovatno se tada i sam pitajući ko njega, teškog odredi
za taj zahtjevniji dio zadatka. Jedna verzija govori kako je taj pad bio
planiran, samo da je trebao biti bolje, pažljivije izveden. Neko kaže,
odglumljen. Na što drugi dodaju kako se pri takvim scenama koriste dubleri,
kaskaderi!
Na kraju je i dobro prošao, sa samo iščešenom
rukom, gdje su mu baš Ćurevci pružili pomoć, sada i ne razmišljajući kako je
prvoj dvojici ostao onaj lakši dio, ući u Mjaorovu kancelariju i formalno ga
izvijestiti da je zarobljen.
Čudna vježba, čudno izvedena. Nadati se da bar
oni koji su je osmislili znaju njene pozitivne strane, ako ih uopšte ima!?
Što je nas više začudilo je vijest da se ista
vježba ponavlja i naredni dan, samo s razlikom da Majora ovaj put brane
Šeksovi. U jedno smo već sigurni, ovi im neće dozvoliti da i drugi put uđu kroz
prozore, mada nismo sigurni da bi i među diverzantima, poslije jučer bilo
dovoljno dobrovoljaca. Da će to učiniti na vrata, također nam je teško zamislivo,
kao i da je jedna noć dovoljna za prokopati tunel ispod.
Nije mi se ulazilo u Džoov mozak, radije sampopričao sa Šeksom. Koji me nije razočarao, jednako se svemu
čudio kao ja, čak i otkrivši kako će izraziti svoj revolt ovim „dječjim
igrama“, kako on ovo nazva, a da pritom neće ni Majoru sasvim protivurječiti,
jednostavno će vođenje odbrane prepustiti Lehi.
Da imam nešto protiv njega, i da sam zloban,
zaključio bih kako je to mudar način da se izbjegnu provokacije i
podsmjehivanje ako se, ipak, desi nešto slično onom jučer.
Na kraju se nije desilo slično, ali je rezultat
bio isti. Ponovo je Džo uspio, ponovo je četa koja je branila Majora bila
izigrana, i ne dovoljno pažljiva.
Ovaj put je bilo manje drame, ali više komedije.
Niko nije povrijeđen, a što je i najvažnije, bez obzira što to ovaj put nije ni
bilo moguće.
Najprije su se malo poigrali sa živcima nestrpljivih
čuvara, koji su bili obećali da će osvetiti jučerašnje kolege. Dugo su vremena
držali oči širom otvorenim, trudeći se biti uvijek uvjereni da im ništa nije
promaklo, a iz minuta u minut sve više sumnjavši kako se to, možda, ipak
dogodilo. A prema ranije dogovorenim pravilima, niko od ovih ispred, nije smio
ući u zgradu i to provjeriti. Tako im je napetost rasla, koncentracija padala,
do izražaja dolazila i ravnodušnost prema stvarnom smislu svega, paralelno s
narastanjem nade da su to shvatili i sami diverzanti te odustali, zadovoljivši
se da odnekle samo osmatraju ovo dežuranje uprazno.
Zato nikome od njih nije manjkalo iznenađenja
kada je došla vijest da je vježba završena, kako i jučer - zarobljavanjem
Majora. Rijetki su se brzo prisjetili gužve od prije nekoliko minuta, gužve
stvorene od tridesetak žena-civila, još smještenih u nekom od objekata u
blizini, koje su ovdje zajedno s nama bile na hrani, i koje su prema našoj
saglasnosti uvijek na večeru dolazile prije nas. Danas su, eto, došle i
petnaestak minuta ranije nego obično. Leha nije slutio, niti bi bio protiv da
je i bio odgovoran. Znam ga, i ne čudi me, iako ću ga nekada poslije morati
pitati kako nije osjetio da među njima imaju dvije koje su bile najnestrpljivije.
I bar njih pretresao, mada će podrugljive čuditi kako nije situaciju iskoristio
i pretresao sve jednu!
Sve zajedno i ne čudi da su diverzanti nagovorili
žene na saradnju, te svoju dvojicu preobukli u ženske haljine i umiješali među
njih, koliko da je to prošlo neopaženo. Čemu je jedini razlog što su tu ulogu
prihvatili Džo i Pikuša, dva diverzanta ponajmuževnijih lica. Ozbiljniji će
požuriti reći da se niko drugi nije htio javiti, a i zlobni su opet došli na svoje,
pričajući da je Pikuša već imao iskustvo u prerušavanju, prilikom jednog od
zbjegova sa Zelengore, dok će se najrealniji složiti kako je sve samo mudro
Džoovo rezonovanje, njih su dvojica obučeni onako u dimije, obuveni u opanke,
pokriveni šamijama glumili, ne žene već dvije stare nane, i životom i tugom
skrhane, koje su kao takve i privlačile najmanje pažnje.
Tu komedija nije stala, nastavljena je u hotelu,
kada su se ova dvojica brzo riješila ženskih haljina, i još brže uletila u Majorovu
kancelariju. Željeli su obuku, ili glumu odigrati do kraja.
Bez preciznijih pojašnjenja šta je tome najviše doprinosilo,
tek se priča kako je i Major lično bio ljut. Ovaj put nije prekidao glumu, uputio
je Džoa da pištolj uperi u njegovog pratioca Zija Džamaliju, da njega izvede iz
hotela kao dokaz kako je vježba uspjela.
Ne manje ljut je bio i poslije večere, na
analizi, kada je imao puno više toga za reći. Mislim da se jedini nije niti jednom
nasmijao.
Ja sam se prestao smijati na kraju analize, kada shvatih
zbog čega sam joj ovaj put i ja prisustvovao.
noć nad Jahorinom
