„ A ti jadan čakširama!“
Ponovo
smo na Igmanu, ponovo u Depodansu, smješteni u iste sobe. Zapravo, one su nas
čekale.
Ovaj
nam put išarani plafon, s čudnom porukom, ni najmanje nije interesentan. Kako
bi bio, pored praznog jednog kreveta!
Jedino
se Admin nije vratio, izuzmemo li Fahrove Jelečake koji su ostali u Trnovu,
koji su odlučili promijeniti definitivno bataljon. Valjda je to, u ovom ratu,
nekako moguće.
Komanda
je upoznata s tim, ista je obavijest poslata u Korpus. Odgovora nema, valjda
tamo imaju preča posla. Ako, ako se još razmišlja o deblokadi.
Tada
mi nećemo o ovome razmišljati, neće biti takvih pauza u razmišljanjima o
Adminu. Do tada imamo pravo na to gledati kao na sukob ambicija, nagađati zbog
čega je Fahro položaj Majorovog „ljubimca“ zamijenio za nešto slično od Ede
Godinjaka, trnovskog komandanta. Neki su imali priliku biti na jednoj igranci u
Trnovu, gdje su čuli kako njih dvojica sada dijele i pjesme. Tako se u prvom
pjevanju jedne strofe poznate sevdalinke, a kako se dolje već dugo pjevalo,
čula i dalje tako izmijenjena verzija, ali u drugom sad i najnovija, u kojima
„sablja moja, vojskovođe jaka“ prelazi iz ruku Eda Godinjaka u ruke Fahre Jelečaka.
Osta
bataljon s dvije čete, s neizvjesnim zadatcima koji se još pred nas mogu
postaviti, odnosno koji će biti postavljeni. A sigurno je da nismo slučajno
ovdje ponovo dovedeni.
Pominje
se opet odmor, ali među nama. Sagovornici odmah odgovaraju, prisio nam je i
ovaj prošli. A najviše, jedinome koji je već na odmoru, odmoru koji niko od nas
ne želi. Nije mi zbog njegovih kletvi, ne može me ukleti. Već zbog njega, ne
može se utješiti. U besanim noćima koje ga čekaju, ni odmoriti.
Vrijeme
mnoge rane liječi, sve nikako. Njemu je dato vrijeme, da tuga malo umine, znamo
da nestati neće. Još se priča da mu je rečeno kako se ne mora vraćati, da je od
Majora dobio papir koji ga ne obavezuje, kojim se oslobađa ostatka rata.
Nema
papira koji njega može osloboditi tuge. Pa vjerujem da bi se mogao vratiti, da
će osjetiti obavezu, dužnost da sveti sina, a i mezar da obiđe.
Neka
odmara, neka i kune ako će mu tako biti lakše. Vjerujem da ćemo se i ponovo
sresti, znam da ću i tada biti spreman ravno mu u oči pogledati, ne trudeći se
opet odvojiti ga silom od njegovih uvjerenja, od istine prihvaćene pričama
drugih, istine koja je zaobišla što sam ja htio reći. Sada razmišljam, i ne
moram. Adminu, svakako neće nikada više biti drukčije.
Znam,
dok smo ovdje, u sobu nećemo nikoga primiti. Nek stoji prazan krevet, neka nas
podsjeća, a obećali smo prvi dobijeni zadatak njemu posvetiti. Ma kakav bio, ma
kada došao.
***
S
nestrpljenjem ga iščekujemo, tako dane brojimo. Bi i prođe i prvi, drugi,
treći, četvrti, evo i peti dan kako nam Admin ode. Nema akcija, nema zadataka.
Nema namirenja obećanja Adminu datog.
Samo
je jučer počela nekakva obuka. Za diverzante, naše diverzante. Počela da se svi
pitamo, zar je njima potrebna obuka. Još ovakva, kakvu niti su kad imali, niti
mislili da će imati!?
Dobili
su zadatak. Da uhvate komandanta, našeg komandanta. Ni manje ni više, Majora
lično, čovjeka kojeg svi najviše volimo, poštujemo i cijenimo. Naravno, ne
zaprave. Ali, nije ni šala, kažu da je to ta obuka.
Ne
bih nikada posumnjao u naše diverzante, još kada ih Džo predvodi, ali sam znao
i mogući problem. Majorova je kancelarija u hotelu Igman, negdje na drugome
spratu. Za zarobiti ga i nema puno prilaza, a čuva ga i cijela Ćurevska četa.
Još i očekuju, raspoređeni su oko cijele zgrade.
Dosadno
je bilo, nama koji smo izuzeti iz ove obuke, vježbe, i koji smo udaljeni izvan hotelskog
kruga. Srećom, nije bilo previše ni hladno, a znali smo da do večere moraju
završiti.
Tada
smo i saznali šta se desilo. Teško sam odmah povjerovao, diverzanti su uspjeli.
Već ranije nisam u njih sumnjao, ali su me Ćurevci razočarali. Dozvolivši da im
se lako odvuče pažnja.
Još
su lakše primijetili prvu grupu diverzanata, koja je hotel kao pokušala zauzeti
borbom, zapravo njenom simulacijom. Borbu su vodili s distance, upravo kako bi
izostao Ćurevcima osjećaj o postojanju druge grupe, koja se jedino borila s
olucima i krovom hotela, i njihovom visinom. Krovni prozori su već ranije bili
pripremljeni, otvoreni. Prva dvojica su na vrijeme ušla, dok je Redžo Barlov
prvi osjetio svu glupost ove vježbe. Ozbiljno se povrijedio, padom, vejrovatno
se tada i sam pitajući ko njega, teškog odredi za taj zahtjevniji dio zadatka.
Jedna verzija govori kako je taj pad bio planiran, samo da je trebao biti
bolje, pažljivije izveden. Neko kaže, odglumljen. Na što drugi dodaju kako se
pri takvim scenama koriste dubleri, kaskaderi!
Na
kraju je i dobro prošao, sa samo iščešenom rukom, gdje su mu baš Ćurevci
pružili pomoć, sada i ne razmišljajući kako je prvoj dvojici ostao onaj lakši
dio, ući u Majorovu kancelariju i formalno ga izvijestiti da je zarobljen.
Čudna
vježba, čudno izvedena. Nadati se da bar oni koji su je osmislili znaju njene
pozitivne strane, ako ih uopšte ima!?
Što
je nas više začudilo je vijest da se ista vježba ponavlja i naredni dan, samo s
razlikom da Majora ovaj put brane Šeksovi. U jedno smo već sigurni, ovi im neće
dozvoliti da i drugi put uđu kroz prozore, mada nismo sigurni da bi i među
diverzantima, poslije jučer bilo dovoljno dobrovoljaca. Da će to učiniti na
vrata, također nam je teško zamislivo, kao i da je jedna noć dovoljna za
prokopati tunel ispod.
***
Nije
mi se ulazilo u Džoov mozak, radije sam popričao sa Šeksom. Koji me nije
razočarao, jednako se svemu čudio kao ja, čak i otkrivši kako će izraziti svoj
revolt ovim „dječjim igrama“, kako on ovo nazva, a da pritom neće ni Majoru
sasvim protivurječiti, jednostavno će vođenje odbrane prepustiti Lehi.
Da
imam nešto protiv njega, i da sam zloban, zaključio bih kako je to mudar način
da se izbjegnu provokacije i podsmjehivanje ako se, ipak, desi nešto slično
onom jučer.
Na
kraju se nije desilo slično, ali je rezultat bio isti. Ponovo je Džo uspio,
ponovo je četa koja je branila Majora bila izigrana, i ne dovoljno pažljiva.
Ovaj
put je bilo manje drame, ali više komedije. Niko nije povrijeđen, a što je i
najvažnije, bez obzira što to ovaj put nije ni bilo moguće.
Najprije
su se malo poigrali sa živcima nestrpljivih čuvara, koji su bili obećali da će
osvetiti jučerašnje kolege. Dugo su vremena držali oči širom otvorenim, trudeći
se biti uvijek uvjereni da im ništa nije promaklo, a iz minuta u minut sve više
sumnjavši kako se to, možda, ipak dogodilo. A prema ranije dogovorenim
pravilima, niko od ovih ispred, nije smio ući u zgradu i to provjeriti. Tako im
je napetost rasla, koncentracija padala, do izražaja dolazila i ravnodušnost
prema stvarnom smislu svega, paralelno s narastanjem nade da su to shvatili i
sami diverzanti te odustali, zadovoljivši se da odnekle samo osmatraju ovo
dežuranje uprazno.
Zato
nikome od njih nije manjkalo iznenađenja kada je došla vijest da je vježba
završena, kako i jučer - zarobljavanjem Majora. Rijetki su se brzo prisjetili
gužve od prije nekoliko minuta, gužve stvorene od tridesetak žena-civila, još
smještenih u nekom od objekata u blizini, koje su ovdje zajedno s nama bile na
hrani, i koje su prema našoj saglasnosti uvijek na večeru dolazile prije nas.
Danas su, eto, došle i petnaestak minuta ranije nego obično. Leha nije slutio, niti
bi bio protiv da je i bio odgovoran. Znam ga, i ne čudi me, iako ću ga nekada
poslije morati pitati kako nije osjetio da među njima imaju dvije koje su bile
najnestrpljivije. I bar njih pretresao, mada će podrugljive čuditi kako nije
situaciju iskoristio i pretresao sve jednu!
Sve
zajedno i ne čudi da su diverzanti nagovorili žene na saradnju, te svoju
dvojicu preobukli u ženske haljine i umiješali među njih, koliko da je to
prošlo neopaženo. Čemu je jedini razlog što su tu ulogu prihvatili Džo i
Pikuša, dva diverzanta ponajmuževnijih lica. Ozbiljniji će požuriti reći da se
niko drugi nije htio javiti, a i zlobni su opet došli na svoje, pričajući da je
Pikuša već imao iskustvo u prerušavanju, prilikom jednog od zbjegova sa Zelengore,
dok će se najrealniji složiti kako je sve samo mudro Džoovo rezonovanje, njih
su dvojica obučeni onako u dimije, obuveni u opanke, pokriveni šamijama
glumili, ne žene već dvije stare nane, i životom i tugom skrhane, koje su kao
takve i privlačile najmanje pažnje.
Tu
komedija nije stala, nastavljena je u hotelu, kada su se ova dvojica brzo
riješila ženskih haljina, i još brže uletila u Majorovu kancelariju. Željeli su
obuku, ili glumu odigrati do kraja.
Bez
preciznijih pojašnjenja šta je tome najviše doprinosilo, tek se priča kako je i
Major lično bio ljut. Ovaj put nije prekidao glumu, uputio je Džoa da pištolj
uperi u njegovog pratioca Zija Džamaliju, da njega izvede iz hotela kao dokaz
kako je vježba uspjela.
Ne
manje ljut je bio i poslije večere, na analizi, kada je imao puno više toga za
reći. Mislim da se jedini nije niti jednom nasmijao.
Ja
sam se prestao smijati na kraju analize, kada shvatih zbog čega sam joj ovaj
put i ja prisustvovao.
