Pođoh, Aljo, u Sarajvo.
moj Aljo, moja li dušo,
moj šećer Ali-beg.
Pođoh, Aljo, u Sarajvo.
„Šta ćeš meni
donijeti?
moj Aljo, moja li dušo,
moj šećer Ali-beg.
„Šta ćeš meni
donijeti?
Donesi mi mrki fesić
i na glavu
almaz-granu.
I dimije džanfezlije,
hazna-kolan da s opašem!“
O njemu ja, a i većina drugih i nismo puno znali,
u ovom bi trenutku moglo biti previše i ono što znamo. Bez sumnje je, najmanje, član Glavnog štaba Armije, čim se obraća ovolikoj vojsci, a to je ono što bi
nam svima jedino trebalo da je značajno.
Dok priče o tome kako je početkom rata još bio s
druge strane, i da smo ga zarobili, te sad koristimo njegovo znanje, trebamo
sasvim zanemariti, bar dok ovo ne prođe!
Ima stila. Oficirskog, zna kako se vojsci treba
obratiti u ovakvom trenutku. Strojevima su se čula šaputanja, što nije
prekidao. Nije bio ni miran, koračao je naprijed i nazad, ulijevo i udesno, kao
da traži neki polukružni centar, s kojeg ćemo ga svi i malo vidjeti, i
najjasnije čuti.
Kada se zaustavio, nije trošio više vrijeme. Pozdravio
nas je iznenadno, ali posve jasno i direktno, i uz smiješak, pitanjem hoćemo li
u Sarajevo. Bez ikakvog ulagivanja, bez prikazivanja situacije drukčijom, sve s
ciljem da za ono što slijedi dobije najbolje i najspremnije!