Više neću, ano hej,
Više neću, dušo,
Više neću kroz Moćevac
proći,
hej, ano, hej!
U Moćevcu, ano hej,
U Moćevcu, dušo,
U Moćevcu nema
đevojaka,
hej, ano, hej!
9. decembar 1992.
Što j valjalo sve se
razudalo!
Što j ostalo za me ne
pristalo!
A vallaha, nema ni
momaka.
Što bi dike ode u
vojnike.
Što j ostalo za nas ne
pristalo!
Već nekoliko se dana samo odmaram. I čekam.
Da se desi bilo šta. A ne žuri mi se, i nikamo,
Mojkovići su ovozemaljski raj. U ovom vremenu.
Družim se najviše s olovkom, sređujem dnevnik,
pravim neke analize. Računam procenat provedenih noći pod vedrim nebom, koliko
u prosjeku spavam, brojim ljude koje sam tek upoznao, koliko je već poginulo
onih koje sam znao...
Pokušavam i pjesme pisati. Naleti poneka
inspiracija, za pokoji stih, ne i za čitave pjesme. Bilježim to što mi pada na
um, ako bi ovaj odmor potrajao onda ću vjerovatno stići neku i završiti.
Družimo se i s kartama. Igramo pišpila kada je po
mom, ajnca kada je po Saljinom, a remija kada je po Adminovom i Feridovom.
Greška je što sve partije ne bilježimo, već se čuje kako smo svi u svemu
najbolji.
Od dosade smo nekoliko puta prozvrljali sad već
uništenim Vujnovićima i Kolakovićima. Nismo očekivali nešto posebno da ćemo
naći, opet se nikad nismo prazni vraćali. Sviđao nam se taj adet, pa sam sticao
utisak kako bismo kad ništa drugo ne bi pronašli u kuću donijeli kakav
neobičan kamen ili makar suhu jabukovu granu, i od njih praveći nekakav ukras
za našu kuću.
Borimo se protiv glasina o odlasku. A i slutnji
koje izaziva mirovanje četnika. Koje godi, doprinosi našem opuštenijem
ponašanju, ali sluti.
Najrađe bi to povezali s dolaskom zime. Ako jeste
tako, onda je glupost da selimo odavde.
Prešli smo i na izviđačko držanje položaja,
jednostavno je svanulo vrlo hladno jutro, s prvim snijegom. Vrijeme da našeg
konja još iskoristimo, kao i da se ovih dana sa sjekirama družimo više nego s
minobacačem. Mještani su nam objasnili kako su zime ovdje duže i teže, još se
može reći da je ove godine poprilično strpljiva. Ostavila nam je dovoljno
vremena da se spremimo za njen dolazak, prvi ratni.
Ako nismo bilježili ko je u kojoj kartaškoj igri
najbolji, našli smo drugi način da se zna. Ajnca ili remija ćemo igrati noću,
pišpila cijelog dana. Podijeljeni u četiri para. Dvojica su na cijepanju i
slaganju drva, dvojica su u pripravnosti za pišpil, i patroliranje, a
„pobjednici ostaju za stolom“.
Zima nas neće iznenaditi, dok na eventualno
dislociranje mi i ne utičemo.
Još je jedan razlog što se meni ta priča ne sviđa. Nekako su mi to bili prvi znaci da se o Trebovoj više ne razmišlja. Gačani su se vratili u svoju bazu, možda i sa svojom pričom - da su u izvršenju zadatka zaustavljeni zato što nisu imali prave, mudre i oprezne vodiče. Mi ćemo se, opet, čvrsto držati naše istine, Gačani nisu ni imali neki ozbiljan zadatak, namjere su im bile onakve kakve su i među nas ubacile neke kojima nije bilo mjesto. Ja, na one marke nisam nikad ni računao, sad još manje, a siguran sam kako je ona kratka priča s Dževadom ostala među nama dvojicom. Bar do neke naredne prilike.
Još je jedan razlog što se meni ta priča ne sviđa. Nekako su mi to bili prvi znaci da se o Trebovoj više ne razmišlja. Gačani su se vratili u svoju bazu, možda i sa svojom pričom - da su u izvršenju zadatka zaustavljeni zato što nisu imali prave, mudre i oprezne vodiče. Mi ćemo se, opet, čvrsto držati naše istine, Gačani nisu ni imali neki ozbiljan zadatak, namjere su im bile onakve kakve su i među nas ubacile neke kojima nije bilo mjesto. Ja, na one marke nisam nikad ni računao, sad još manje, a siguran sam kako je ona kratka priča s Dževadom ostala među nama dvojicom. Bar do neke naredne prilike.
Do koje najprije trebamo sačekati da okopni. I uz
uvjerenje kako je sudbina ovaj put bila pametnija od nas, nikako ne bi smjeli
Obrena zaboraviti tek tako. Da ne bi njega vjerovatno bismo stigli do Trebove,
sada bi tamo čekali da okopni, nešto bismo dakako stigli uraditi, ali o nečemu
više bi manje razmišljali nego o povratku. A tako bi mogli očekivati i neke
susrete s četnicima koje mi ne bi željeli, sve ono što bi tamo stigli uraditi samo
bi povećavao njihov broj.
Neka, neka smo ubili Obrena. I neka sve ovo
sačeka. I zlato i pare, i sve ono što je činilo pojedinačne motive. Nek je bilo
ovako kako je suđeno, otići ćemo mi tamo. Kad svi motivi budu jedan, i - kad
bude suđeno!
Čemu žuriti, kad dosada nekad zna prerasti u uživanje.
Biće da smo mi samo bili počeli zaboravljati uživati. Zar nije ljepše slova
vesti nego punjenja, drva cijepati nego granate ispaljivati, izviđati sela u
okolini nego četnike u dubini, slušati zavijanje vjetra i padanje pahulja
umjesto granata, tri puta dnevno jesti, popiti koji put i rakije nego štedjeti
vodu i biti je željan.
Želja, volja i vjera neće nestati, kao što snijeg
hoće. Na proljeće, a tada nas četnici tamo samo mogu još manje očekivati.
Makar to proljeće stiglo i prije kalendarske
zime! Uživati nam je dok god nam sudbina dopušta, i sve do tada me ne traba
brinuti što je rupovka još kod mene. Ako se nije odustalo znači da se na mene
još računa i da ću na vrijeme biti obaviješten, a do tada bi šteta bila da je
maksimalno ne koristimo.
Salji je pomogla, konačno je odustao od
popravljanja onog što je on nazivao tranzistorom, a što se sastojalo samo od
ploče i dosta odletovanih žica. Meni je malo bilo krivo što nije uspio, jedini
sam ga podržavao. Istina da nisam mogao biti siguran u njegove sposobnosti, ali
jesam da je moguće. Slično sam gledao u bivšoj JNA, moj klasić Rojkov Petre je osposobio takvu ploču, još samo s dvije žice te s nekim malim dijelom, koji on
nazivaše glavnim. Mogli jesmo pratiti samo jednu, lokalnu stanicu, bez
mogućnosti da ton smanjujemo ili povećavamo, naravno i da mijenjamo stanice, a
i palio se i gasio vrlo jednostvano, spajanjem ili razdvajanjem tih žica.
Salja je bio slabiji majstor, a i njemu je ovo
više služilo kao jedan od načina prebijanja dosade. Na kraju mu je sve
dosadilo, a i dobili smo kurblu.
Usput i ja još nešto da naučim, znao sam da
kasetofon troši više struje nego radio ali ne i da je ta razlika tolika. Za
slušanje vijesti, iako uvijek traju oko sat vremena, dovoljno je bilo nekoliko
puta zakurblati. A kada bi nam se htjela čuti neka kaseta, jedan je morao
stalno kurblati, i to potrebnom brzinom, svako se usporavanje jasno osjećalo u
glasu pjevača.
Snašli smo se za nekoliko kaseta, pa nisam imao
volju od Admina uzimati motorolu nazad. On se povremeno čuo s Dragomilićima,
dok se rupovka ponašala zaboravljeno, kako je ušla u ovu našu kuću niti jednom
nije zazvonila. Jedino je služila toj ljepšoj namjeni, redovno smo slušali
vijesti, a i ja, Omer, Salja i Tito smo se redovno smjenjivali i na kurblanju.
Dosada bi potrajala, da je ne prevedesmo u odmor
i uživanje!?
I odlasci na položaj su postajali sve manje i
izviđački, sve više - odmaranje. Ja se i tu najviše družih s olovkom, ne
računanjem, već stvaranjem novih i dopunjavanjem ranijih stihova. Trudih se i tako
prikazivati trenutno raspoloženje, koje me nije oduševljavalo, od kojeg se i
odmaram.
Čekajući. Da se nešto desi!
A kada mi Admin prenese kako me iz Dragomilića traže
hitno na satanak shvatih kako se to nešto već počelo događati. Požurio sam, razmišljajući,
želeći čim prije saznati šta se to sprema, što se već počelo događati, još se i
nadajući da će me to saznanje obradovati.
Žureći Dragomilićima mislima počeh kopnjeti
snijeg, vraćati Gačane, pola njih, kao što i nas polovim, jedino ostavljajući
Obrena onamo da leži, i nikako ne razmišljajući kako nešto puno drukčije može
stajati iza ovog poziva.
Ulazeći u Dragomiliće jedna suprotna misao mi
napade glavu. Znadoh je otjerati, uhvatih se džepa, vadeći duhankesu i šibicu.
Objašnjavajući i tako svome mozgu da me zadnjih dana baš i nije naročito
slušao.
***
Iz Dragomilića se vraćah drukčijeg raspoloženja.
Smišljajući način kako razloge najlakše saopštiti ostalima. Svjestan sam da to ni
najmanje neće uticati na slijed događaja, o čemu i ne razmišljam, već o želji
da sve nekako obilježimo, ako nas neko bude gledao ili slušao, da zna kako ćemo
to učiniti jer je tako naređeno, ne i draga srca.
Ugatao sam da se moj povratak poklopi s padom
mraka, kad su svi na okupu i pri kraju strpljenja.
A još sam pred vratima zapjevušio meni dragu
sevdalinku „Moćevćiću, mali carigrade“. U kojoj sam radnju iz tog čuvenog
Moćevćića premjestio u naše drage Mojkoviće, kojima ćemo u našim srcima svi
sigurno već naći mjesta.
-
Dok bijaste,
dobri nam bijaste – nakon ovog stiha prekidoh, dadoh se otkrivati razlog, koji me
na nju podsjećao cijelim putem – večeras nije nikom spavati, završava se jedna
era, jedna lijepa era! Idemo dalje, moramo. Sutra ujutro pakujemo stvari,
tačnije minobacač i mine, mitraljeze i ostalo, na konja - pa u Dragomiliće. Nije
isključeno da to opet zadužimo, nešto od toga. Rupovku, ne vjerujem da ćemo, kasete
možemo početi bacati...
-
Preselami,
komandiru – Kuku svojstvena reakcija – lahko ćemo mi za razduženja i zaduženja,
de ti nama reci gdje se to, ako Bog da, ide?
-
Ako si se prepo
da je Zelengora, odahni – uzvratih mu – tamo nećemo sigurno, još. A i ne znam
tačno gdje idemo. Znam da Igman nije. I da su neke vikendice, negdje dolje...
-
U vikendice!? –
Salja je, biće, otprilike znao – gdje ćemo dolje, dolje nema neg desetak
vikendica. Viši su Dragomilići.
-
Ovamo rekoše da
ima dvadeset.
-
Ne znam, možda.
Ali ako i ima, to su neke skroz male, koje se s puta i ne vide.
Kerleta luke su vikend naselje, prema Trnovu. O
broju vikendica i njihovim veličinama ne možemo se ni sporazumjeti, ali mi je
pojašnjeno gdje su. I prolazio sam, kada po puške idosmo, i prilazio dok na
Grepku boravismo, samo što ja ne obraćah pažnju.
Razumjeli su i oni mene. Gdje god da idemo, neće
nam biti kao u Mojkovićima.
Sarajevo, 2010. godine
Dragomilići,
zbog svoje zaklonjenosti
postadoše centar
nekoliko seocadi, koja
pripadaše kalinovačkoj opštini,
no usljed blizine s Grepkom
poslužiše
našem bataljonu
kao baza jedno vrijeme,
a u potoku ispod njih
bi i logistička baza
iz koje se snabdijevaše
Goraždani