Garavušo, ko ti kosu
redi,
na njoj moji ostaju
pogledi.
Kosa tvoja u brigu me
baca,
garavušo, biće
poljubaca.
Garavušo, gdje si
sinoć bila?
„Od bećara cvijeće sam
čuvala!“
Garavušo, ujela
bećara,
baš za uho, gdje stoji
cigara.
Još ću jednu garavušu
naći,
pa da vidim na šta će
izaći!
Nismo
kasnili za jutrom. Za razliku od Mufa, koji se vraća svojoj dijeti, mi ostali
silazimo na doručak.
Svjesnost
da nisam više na Grepku se oslikava dolascima kuhinji u grupicama, ali osjećam
kako je dolje sada ipak nešto više reda. Još nema fiskulture, postrojavanja,
dizanja zastave, informisanja, u nekom zvaničnom obliku, no ne mogu poreći kako
svi unaprijed znaju zadatke za taj dan, spontano se poštuju potrebe. Nisam
siguran ali mi osjećaj kazuje kako nema više ni pokušaja da se nekako izmami
obrok viška.
Mlijeko
ćemo popiti tu ispred kuhinje, iako računah da ću vrijeme poslije koristiti da
progovorim koju s nekima od onih s kojima se duže ne vidjeh, uradih suprotno.
Mlijeko bez hljeba se teško i može nazvati doručkom, a što je sigurno ne da se
porediti s doručkom na Grepku. To je razlog da se nas desetak ponovo nakratko
okupi, razmjenjujući poglede, uzdahe, koje jedino mi i razumjevasmo. Svejedno,
osvaja me uvjerenje da ćemo se, suprotno ranijim bojaznima, brže ponovo
privići. Ima Trebova ono nešto, što nam je tamo nedostajalo!
Ne
mogu reći da postoji poseban razlog što se jutros izdvojismo, ali je činjenica
kako se razlikovasmo od ostalih. Zbog naših jakni, što nije pobudilo pažnju
koju smo mi očekivali, možda i zbog još uvijek tmurnog jutra.
Brzo
sam saznao ralog zašto ne idemo nazad kolibama. Uskoro je planirano probno
gađanje iz pristiglih topova. Iako razumijem, donekle žalim zašto isto nije
planirana i provjera minobacača. Ranije su napravljene formacije, nije bilo
bitnih promjena, i Mufo i ja smo uz minobacački vod.
Izostala
je pažnja koju smo očekivali, od neprobuđenog jutra jači razlog je upravo to
što trenutno privlači svu pažnju. Ja sam se suzdražavao ikakvog komentarisanja,
ali sam u vremenu iščekivanja vidio vedrinu i divljenje većine, uz neizostavno
iskazivanje određenih sumnji od strane pojedinaca.
Nisam
ni vizuelno mogao dati svoj tvrdi sud, ali gledajući kako se topovi tovare na
konje, iako je jasno i razumljivo da će se gađati samo iz jednog, odabrane kako
se trude da i sve pripreme prođu besprijekorno, čuvši podrhtavanje svoga srca
bi mi jasno da se približavam onima koji imaju velika očekivanja. Slika koju
sam ja vidio podsjećala ja na scenu iz nekog od partizanskih filmova, a sve
takve scene završavale su pozitivno. Razmijenio sam poglede s ostalima iz
grupe, učini mi se da večina razmišlja kao i ja, tek na Feridu Pekasu i Nasufu
Duriću osjećah razliku, kao da oni čekaju prvo da čuju kako ovi mali topovi
gruvaju pa će tek tada ispoljavati uzbuđenja. Ono što smo dijelili je
nestrpljivost.
Za
potvrde nadanja, ili sumnji, dođe i vrijeme. Priključujemo se masi koja se, za
topovima i poslugom, polako kretala prema Tođevačkom katunu.
***
U
putu sam čuo da ovo nisu prva oruđa koja su stigla. Prije nekoliko dana su
stigle tri male šesetke, koje su poslate na Vučevo. Tamo su i testirane, i
pokazale veliki značaj. Mali kalibar, skroman domet, ali i osjećaj da nešto
imamo. Zbog štednje mina, te su noći ispaljene samo dvije. Osim što su pogodile
stijenu koju smo gađali, izazvale su i najčudniju vijest na nekom radiju.
Crnogorski državni radio je objavio kako je iz pravca Vučeva „izvršena agresija
na Crnu Goru!?“
O
tome šta će ovdašnji javiti kad začuju ove naše topove nećemo nagađati prije
nego vidimo kako će se pokazati na probnom gađanju.
Prije
toga ćemo čuti Majora. Mi koji smo blizu njega. A dok se odabrano odjeljenje
spremi za djejstvo. Predvodi ga Lato Kršo, što se nekima baš i ne sviđa. Već se
čuju komentari kako nema dužnosti koju nije i ne bi pokušao obavljati. To što
je doista bio artiljerac njima nije važno, odnosno što je na drugim dužnostima
bio samo zato što tad nismo imali nikakva oruđa. Bar je ovo prilika da takvima
gubice začepi. Navijam za to, iako mi ostatak grupe ne ulijeva povjerenje.
Taj
osjećaj me brzo prolazi. Ukopavaju top, obilježavaju pikete... Dobro mi je
poznato to što rade, i ne izgleda mi loše... Neće to predugo trajati. Vidim, a
i služio sam artiljeriju.
Zato
me je i više zanimalo to što je Major imao za reći. Zapravo, razgovarao je s
Admirom. Poželio sam se njegove pameti, zato nisam izdržao a da ne budem sasvim
blizu i čujem svaku riječ.
Mufo
mi je kroz uši provukao već nešto, nisam siguran ni koliko sam ga ozbiljno
slušao, ali ono što od Majora čujem znam da će biti čiste čnijenice. Ne znam
koliko sam spreman za neočekivane informacije, tek prvi dio me potpuno
iznenadio. Ovo je nova vrsta topa, izum naše Armije, konstruisan i pravljen u
Visokom. Zbog toga je i kod Majora tolika zainteresovanost za to što ćemo
vidjeti. Čuo je da su prvi pokušaji, tamo u Visokom, završili smiješno: cijev
se trznula unatrag, pa je i đule palo nazad! Objašnjavao je to greškom u
užljebljavanju, iako je meni, mada u Majorove riječi ne smijem sumnjati, ipak
cijela priča najviše ličila na ratnu šalu.
Zato,
ono drugo što je rekao prihvatam sasvim ozbiljno. Kalibar je manji nego i u
jednog sličnog topa, šezdeset milimetara je. Oblik đuladi, ako ih već tako
zovu, skroz je neobičan, pa sve više vjerujem i kako je ona priča o gađanju
nazad moguća.
Ne
sumnjam ni u snažan zvuk koji ovi topovi prave, od čega su i dobili ime „ Crni
gromovi“. Ono crni, od boje cijevi ali i đuladi. Ako im je kalibar i učinak
smanjen, neka je makar psihološko djejstvo pojačano.
Admir
je cijelo vrijeme samo klimao glavom, navodeći tako Majora da nešto kaže i o
svojoj procjeni naše trenutne snage, situacije i planova. A tu ću već čuti
nešto što će me obradovati, ali će biti i onog što će me iznenaditi i što neću potpuno
ni razumjeti.
-
Rat tek treba da počne – odmah nagovještava kako
vjeruje u svoje procjene – prolazi faza u kojoj su četnici mogli teritoriju
zauzimati skoro bez borbe. Naše naoružavanje ide dobro, teško se brže moglo
očekivati, ali ima jedna stvar koju još u Armijskom vrhu nisu shvatili: Teško
je teritoriju braniti, o vraćanju da ne govorimo, ako se slobodne prvo ne
uvežu! Eno, uporni su da mi ostanemo ovdje, kao bitno im je da negdje imamo
kopnenu granicu sa Srbijom, odnosno Crnom Gorom. Sviđa im se veličina
teritorije, a ne kontaju koliko je ovo malo ljudi... kad se odbije logistika.
Ne pitaju se koliko smo mi udaljeni od ostatka slobodne teritorije, koliko nam
ljudi i vremena treba za dotur municije i hrane! Nisam ja ovako zamišljao,
nisam ja bezveze htio da se uvežemo s Konjicom. Mogli bi, uz pomoć ljudi kojih
tamo ima dovoljno, lakše obezbijediti siguran put, dotur opreme i hrane... Idu
na to da se uskoro pokuša s oslobođenjem Foče, a što je ipak, po mom sudu, malo
preuranjeno. Strah me je da nam ne strada puno vojnika, a da ne bude hajra. I
kad bi je oslobodili, čime je odbraniti!? Još se treba dooružati, vojsku
pomjerati tamo gdje se može uvezivati, gdje je logistika lakša. Jebeš
teritoriju, neće ovo kratko trajati. Teritorija će se uzimati i gubiti, ljudi
su važniji. Ako ne bude ljudi, džaba sva tehnika! Rat, na kraju, uvijek dobiva
pješadija. Zato je moja vizija da se moramo uvezivati. S Grepkom će ovakva veza
teško ići, Bistrica nam može još neko vrijeme služiti, do snijega...
-
Valjda će Amerika intervenisati!?
-
Ne mlati, Admire! Da je to rek'o neko drugi, pa
hajde. Nemoj se i ti time zamlaćivati... Kakva Amerika, kakvi bakrači!? Ko će
slati svoje ljude, tebi i meni Zemlju da oslobodi, novu da nam stvori!? Nijedna
Država nije stvorena bez krvi... i to - svojih ljudi! Samo da još embargo
ukinu, ništa više od njih ne bi ni tražili. Ni to neće brzo uraditi, još se
nama patiti ovako. Nema veze, nek šalju hranu da nam porodice ne skapaju od
gladi... Daj bože da ostane i ova zabrana aviona... Eh, a ti maštaš o vojnoj
intervenciji...
-
Niste sinoć slušali vijesti!?
-
Zabraniću ja slušanje vijesti! Pusti
političare... Da ne bi i oni pušku nosili, a da bi se k'o pravdali da nešto
rade, moraju laprdati. I narod zamlaćivati! Nema od tog ništa, Bosne će biti
onoliko kol'ko je mi oslobodimo. Nego, da nisam pristao ostati ovdje, ni ovo mi
ne bi dobili. Ni puške, ni metka...
Bio
je zanimljiv, vjerovatno sve i sasvim u pravu, iako bih i ja, kao i Admir,
volio da makar u jednom griješi...
Ipak,
svi u trenutku zanjemljujemo, upravo Lato izvještava kako je njegova grupa
završila s pripremama.
-
Pali! – čula se i glasna komanda, čim je Major
rukom odobrio.
Dah
svima zastaje. Čujemo nešto što nikad prije niko od nas nije... Tupi zvuk
opaljenja je sličan ostalim artiljerijskim oruđima, ali let đuleta nije. To
frndanje, zujanje i buka se mogu porediti s nekoliko drugih različitih pojava.
Ima tu svega, kalibar jeste mali ali ne i masa, zato je oštrije probijanje
zraka. Sigurno je zbog toga i brzina manja, što objašnjava glasnoću, dok
nepravilnost oblika proizvodi frndanje.
Najprije
me podsjeti na bumerang, valjda pod uticajem Majorove priče. Zatim na kokoš,
ili neku drugu pticu koja pokušava a ne može da leti. Dok, kad u zraku i primijetih
đule, a s obzirom na sve što u ovih par sekundi čuh i vidjeh, počeh ga porediti
s kladivom.
Gledao
sam za tim kladivom, kokoškom, đuletom, i očima mu pomagao da pogodi drvo koje
je očito cilj. Uspio sam se upitati zbog čega je odabran bliži cilj, ali ću na
odgovor sačekati. Đule je eksplodiralo, ali smo prije čuli eksploziju nego
vidjeli prašinu koja se dizala nedaleko od drveta.
-
Tempirni su projektili!? – Admir pokazuje zavidno
razumijevanje i ovih, a ne samo pješadijskih i protivtenkovskih eksplozivnih
sredstava.
-
Nema drugih – u tonu Majorovog odgovora se jasno
osjetilo prisustvo velikog zadovoljstva – to sam ti zaboravio reći, sva su
tempirna. Takve su pravili. Lete sedam sekundi, onda eksplodiraju. Nema
dodatnih punjenja, sve ti je od toga kako nanišaniš, i pod kojim uglom ispališ.
Samo, malo trebaju spustati cijev, i još ići desno, nisu dobro sračunali
derivaciju. Ali, dobro je za prvi put. A nije ovo ni toliko loše kol'ko
izgleda. Vidio si, ima gelera. Samo, mamicu mu, šteta što domet nije veći.
Petsto metara, samo za pješadiju. Dobro, nama to i treba. Daće ruke, mada su
šesetke puno bolje. Isti kalibar, ali mogu do dva kilometra baciti. Praktičnije
su, a vrlo zajebane. Ima i od njih gelera!
Nije
Major bio raspoložen vidjevši da ovi spremaju korekturu, ali je bilo kasno da
ih zaustavlja. Za njega je ovo bio bačen
projektil, dok je njima najavljivao puno više radosti.
Pogodili su metar kraj drveta, ali je vrijeme
tempiranja bilo taman. Tek se i vidjela moć ovih topića...
Kako
nisam bio u toku, to sam se neko vrijeme čudio što još uvijek svi stojimo i
gledamo kako posluga još ne sprema Crnog groma za natovariti na konja i s
ostalima odložiti u magacin.
-
Sad ćemo vidjeti Ćuzu – opet sam od Majora čuo
objašnjenje.
