Ajko, dušo, jordamušo,
što jordamiš, što mi
se ne javiš?
Kakve su te vile
zarobile,
svojim mrkim okom
zanijele?
Tamnica ti moja njedra
bila,
crne oči – od tamnice
ključi!
Ako smo već zastali, sjeli, da se i dobro odmorimo.
Oni
koji su pominjali Majorovu brigu, utješeni su. Kada je prešao Bistricu, sigurno
je neko vrijeme bio tu u blizini. Nije mu bio problem tačno procijeniti brzinu
našeg kretanja, samim time ni momenat kada će nastaviti. Važno je da ne brine,
od dužeg čekanja mu ništa neće biti. A ukoliko nas negdje još čeka, ja bih
rekao kako on u Puškaricu ima više povjerenja nego većina nas.
Kad
smo mi u pitanju, nije nam se ni žurilo. Osjećamo se tako kao da nam se danas
više ništa ne može dogoditi.
Ovaj
pojas pruža obje potrebne nam pogodnosti. Izađemo na sunčani dio, te tako
sušimo pokvašenu odjeću i obuću, kad sunčane zrake malo dodiju očima i tijelu,
prevrnemo se par metara nazad, da bar glavu smjestimo u hlad.
Posebno
meni odgovara hlad šume, a dodatno uživanje mi predstavlja pogled na mog konja,
koji je dočekao da bude oslobođen i tovara, ali i kolana koji mu je bolno
strugao ranu. Pasao je mirno, rekao bih mirnije od svakog drugog konja, tako da
sam se ja neko vrijeme poigravao mislima. Znam da životinje mnogo toga osjete,
pitah se da li osjeća i da neće ponovo biti tovaren, vjeruje li u to...
Nekoliko
puta sam poželio da čimprije krenemo, prije nego se rečeno za njega, iz nekih
razloga, ne promijeni. Tad sam mislima i dolazio do pitanja u vezi promjene
pravca. Imao sam svoje odgovore, prvi je kako nas je mnogo da bi nas Jelečani
mogli ugostiti ručkom, a drugi da Puškarica ponavlja isto što i u Mrežici. S
razlikom da sada više razmišlja o konjima. Mi imamo ponešto od hrane, neki su
se dobro opskrbili u polasku, ostali su sačuvali cijele, ili dijelove
lanč-paketa, neki smo se u Dragomilićima snašli, dok je ova livada, u to sam
uvjeren, pitomija od onog što bi se konjima u katunu dalo ponuditi.
Osmijeh
mi mami podsjećanje na vrijeme provedeno na Grepku, koje bez ikakvih dilema
svrstavam u meni najopuštenije od kako je rat počeo, dvije prethodne noći su
opet crtale napore i surovosti rata, ali se i prije potpunog izvršetka zadatka
osjećam ponovo opušteno. Nisam se sasvim posušio, cijenim da je meni ipak
dovoljno. Sve rjeđe se pružam suncu, češće sam u društvu hlada. Uživanje se
prenijelo i na umorne oči, počinjem povremeno tonuti u san.
***
Oči
su istrenirane, na saradnju s ušima. Kad se na momenat osjetim budan nemam
potrebu otvarati oči, samo dah usporim, oslušnem da se i dalje ništa ne dešava.
Jedno
buđenje je s drugačijim osjećajem. Otvaram oči, vidim Mufa oborenog pogleda,
zamišljenog.
Podižem
prednji dio tijela, pogledom prelazim udolašak, nigdje ne primjećujem ništa
drugačije nego je bilo. Međutim, ne griješim ni u ocjeni da se Mufovo
raspoloženje ipak promijenilo. To mi kazuje kako je on došao do nekih
informacija koje ja još nemam, te da možda ima još slično zamišljenih ali to ja
s udaljenosti ne vidim.
Sigurno
je samo to da još nema naznaka o nastavku puta, a za ostalo ću sačekati da od
Mufa čujem. Prethodno pokušavam pretpostaviti šta bi mogle biti vijesti koje su
njega tako oneraspoložile a koje se nisu odmah jutros pronijele kolonom. Znam
da neću tačno pogoditi, ipak postajem uvjeren da mora biti u vezi promjene
pravca...
-
Četnici su noćas napali Radomišlje! – Mufo me
prekida u razmišljanjima, a s obzirom da sam bio već sasvim budan.
-
Šta su zauzeli? – sam naziv mi je zazvučao poznat
ali sam pitao kako bih ubrzao nastavak njegovog pričanja, dok sam svojim
mislima prizivao moj nedavni boravak na Zavidežu, jer ako sam za Radomišlje čuo
to je moralo biti tada.
-
Radomišlje, jedan od Jelečkih katuna – Mufo mi
još jednom prekida razmišljanja – ako je istina, dosta je naših poginulo. A
gore su Majdini. Ubija neizvjesnost, nisu javili nijedno ime...
Obaram
i ja pogled zemlji. Ne mogu imati nikakav osjećaj krivice, ipak se ljutim malo
na sebe. Tek sad ispravno mogu razumjeti pogled, drhtavi glas i tersnije
ponašanje Puškarice u momentu kada je pri samom izlasku na ovaj udolašak moj
konj posrnuo. Tada sam mislio da je to razlog za sve, bio sam unekoliko
promijenio svoje dobro mišljenje o Puškarici, sad bih mu se najrađe izvinio. On
je prvi imao vijest o noćašnjem napadu, gore su mu braća, bratići, možda da i
lično ima sina...
Znao
sam da nekoliko minuta nećemo ni riječ progovoriti. Mufo je već rekao koliko je
saznao, da zna više ne bismo ćutali. A bilo šta da jedan kažemo, moglo bi
zazvučati kao slutnja.
Dolazi
mi u misli ono što sam često imao običaj izreći, da ako je nešto bilo ono je
već bilo i mi tu ništa ne možemo izmijeniti, ipak mi je sada jezik čvrsto
stajao za zubima. Čak sam sebi i naredio da Mufo treba biti taj koji će ovo
ćutanje prekinuti.
-
A znaš li, šta je sinoć bilo ono kad nam se
učinilo da se nešta čulo?
-
Ne znam. Nisam o tome nikad ni razmišljao.
-
Ono, nije se nama učinilo. Rekoše da je neko
tvrdo zaspao, valjda i sanjao nešto, i u snu stisnuo obarač...
-
Ko može biti taj što je gore, u selu, gdje nas je
toliko bilo, zaspao s prstom na obaraču.
-
Pa ne zna se je li on baš tako zaspao. Suljo
Kovač, rekoše da je on, možda je zaspao normalno. Ali valjda usnio da četnici
napadaju, uzeo pušku i ispalio metak.
-
Mah, ništa onda. Jedan metak se i ne čuje.
-
Ne čuje đavola. Koji su bili blizu, to se bilo
uzjogunilo, uzbuna haman bila. Mislili svi da su četnici stvarno napali.
-
Hajde što taj pucanj nismo skontali, ali kako ne
čusmo te što su skočili na uzbunu?
-
Nismo mogli čuti. Da smo dobro čuli pucanj,
skočili bi i mi, i negdje ondje zalegli. Tako su i oko njega radili. I neko je
valjda brzo tu i pronio vijest o tome šta se zaista dogodilo... a mi smo se
prvo sagledali, jesmo li ili nismo čuli, te šta bi moglo biti, pa hoćemo li ili
nećemo se dizati. Ja kad pomislim na onu balegu stresem se, nije mi se onda ni
mililo istrčavati. Čekali smo, da je zagrmilo izletjeli bi mi začas. Pošto
nije, polako smo izašli, više da protegnemo noge, uvjerimo se da je mirno...
-
A i to naše odugovlačenje s polaskom s Grepka,
nije ni moglo dobru naslutiti – otela mi se ova rečenica.
-
Može biti da sve ima veze s ovim napadom na
Radomišlje – a Mufo nas je svojim komentarom poslao u novih nekoliko minuta
ćutanja.
