Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Glavna kolona, na čelu sa Fehimom Bibićem, nastavila je put „u duhu
dobijenog zadatka“ prema Trebeviću. U tri popodne, kako piše vodič Mujo Hodžić,
stigli su na Veliki Stupanj. „Saopštio sam majoru Bibiću da smo nadomak
Trebevića i da se 700 metara od nas, desno, nalazi Jasik.“
A Jasik je bio cilj njihovog marša, odakle je trebalo da krenu u proboj.
Na Velikom Stupnju su jeli i posmatrali Trebević. Nakon gotovo 20 sati marša,
stigli su nadomak cilja. Spuštali su se lagano niz opasnu strminu prema Malom
Stupnju. „Cilj mi je bio prebaciti se na Borje“, piše Bibić. Ali, kako je
prostor između Velikog Stupnja i Borja uglavnom otvoren, Bibić je poslao
izviđače Senada Konakovića Badžu i Juku Kruščicu da osmotre teren i procijene
kuda je najbezbjedniji put. Badžo i Juka su otišli u izviđanje. Kolona je stala
i čekala njihov izvještaj. Bilo je to kobno izviđanje.
Badžo je u svom izvještaju Beglerovićevoj komisiji to nesretno izviđanje
opisao ovako: „Prišli smo do puta na jedno 30 metara i tu se pritajili. Nakon
deset, petnaest minuta putem su naišli jedna baba, jedan stariji čovjek, dijete
i jedna djevojka. Stali su ispred nas i pričali. Čekali su ostale iz sela. Išli
su svi u drugo selo koje se nalazi iznad magistralnog puta Trebević – Pale.
Prva grupa civila koja je naišla odlučivala je kuda da bježi. Jedni su htjeli u
šumu, drugi u selo. Jedna djevojka je rekla: „Baba, ne boj se. Idemo u selo.
Naši su uzeli liniju Vidikovac – Toranj.“
Badžo se vratio koloni i podnio Bibiću izvještaj šta su vidjeli i čuli.
A sve su to slušali borci i komandiri koji su bili kraj Bibića.
„Izviđači su se vratili i donijeli vijest da su dvije žene razgovarale i
da je jedna od njih rekla da su njihovi uspostavili liniju Vidikovac – Toranj“,
pisao je dva dana kasnije u izvještaju Fehim Bibić. „Ta je vijest prostrujala
kroz jedinicu brzinom munje i došlo je do negodovanja i zahtjeva da se vratimo
nazad. Pozvao sam komandanta i komandire četa da ih upoznam sa novonastalom
situacijom i preciziram zadatke za dalji pokret. Tada sam doživio nešto što
nisam očekivao. Ti komandanti i komandiri nisu bili na visini zadatka. Rekli su
mi da su njihove jedinice odlučile da se vrate. Pokušao sam im objasniti da se
nalazimo u dubini neprijateljske teritorije, da je poslije svih događaja
normalno očekivati da smo otkriveni i da će neprijatelj nešto poduzeti da
osujeti naše namjere. Mi ćemo opreznije da se krećemo i da izviđanjem
ustanovimo gdje je tačno linija i na licu mjesta donijeti odluku kako ih
napasti. Nije vrijedilo.“
Nekoliko učesnika marša je zabilježilo kako su borci tada govorili da ih
je izdao „neki Delalić“.
Komandant Mostarskog bataljona Miralem Jugo stigao je na čelo kolone u
trenutku kada su Badžo i Korora ubjeđivali Bibića da se vrate nazad. Jugo je
taj događaj opisao ovako: „Tu se pojavljuje pratilac majora (Korora) i govori:
„Majore ne idi dalje, tamo se ne može!“ Badžo: „Moja vojska neće dalje.“ Major:
„Ja ću ići pa makar i sam.“ Major pita mene gdje je vojska. „Evo je iza mene“.
U međuvremenu je prostrujila vijest da smo u klopci. Vraćam se među vojsku i
čujem različite komentare: „Nećemo ići! U klopci smo!“ Vratio sam se na začelje
kolone. Tu je sad čelo. Začuo se zatvarač: „Stoj!“ Pitao sam ga: „Odziv?“ Ja
kažem: „Foča!“ Odgovor: „Jebo te Foča! Ruke uvis i nazad!“ Naredio sam vojsci
da se sakrije u zaklone.“
Iznenađen viješću da se vraćaju nazad na čelo kolone je prošao i Bajro
Pizović da pita Bibića šta se dešava.
„Na čelu kolone
su bili major Bibić, Badžo i Korora“, naveo je u svojoj izjavi 23. decembra
Pizović. „Badžo i Korora su govorili da nemamo šansi da idemo naprijed jer smo
otkriveni i da oni ne garantuju da ćemo izbjeći zasjedu. Major Bibić im je
govorio da on ima naredbu za cilj i da bez naredbe ne može odustati po cijenu
da ide sam. No, i pored ovog stava majora Bibića, Korora i Badžo su nastavili
sa dugim komentarima o besperspektivnosti daljeg pohoda.“
Pizović se vratio među vojsku „koja se već zaokrenula za povratak i
tražila vodiče“. „U prolazu sam sreo Jugu Miralema“ piše Pizović, „ i pitao ga
šta se desilo. Odgovorio mi je da ne zna i da mu ne preostaje ništa drugo nego
da se ubije.“
Bibić je krenuo naprijed, prema Trebeviću i izdao naređenje da i vojska
krene za njim ko hoće. Išao je pedesetak metara i kad se osvrnuo nazad, pratili
su ga Korora, Badžo i grupa Fočaka. Svi ostali su stajali. Vratio se među
borce, prijetio, ubjeđivao „da nam povratka nema i da moramo naprijed.“
Jugi je naredio da sakupi komandire četa. Kad se Jugo vratio, rekao je
da je panika među vojskom i da su dvije čete već krenule nazad.
„Vojska nije htjela“, zabilježio je Jugo o tom kritičnom trenutku.
Još jedanput je Bibić pokušao da „povuče“ vojsku i krenuo prema
Trebeviću. Opet su samo krenuli za njim Fočaci. Bibić se vratio među borce „i
nagovorio im svašta, a oni su samo ćutali“, zabilježio je Korora. „Nek nas
četnici biju!“ – rekao je nesretni i razočarani Bibić.
Beglerovićeva komisija je zaključila da je u presudnom momentu, kad se
odlučivalo da se ide naprijed ili nazad, komandant Bibić insistirao da se ide
naprijed. A da su protiv toga bili Muhamed Korora, Senad Konaković Badžo,
Miralem Jugo, te komandiri četa Zijo Boškailo i Ibro Husnić. Jugo je izjavio
članovima Beglerovićeve komisije da su mu Husnić i Boškailo saopštili da vojska
neće da ide naprijed, „pa samim tim nećemo ni mi“.
„Ljut na komandante i komandire što me ne slušaju svašta sam im
nagovorio“, napisao je u izvještaju Fehim Bibić, „i dao sam im u amanet vojsku
koju sam ja dva dana vodio a da nikom nije dlaka nedostajala. Preostalo mi je
da se samo priključim toj koloni, a dalje komandovanje toj grupaciji bilo je
isključeno.“
Bibić je još naveo da je duboko razočaran što je došao „nadomak cilja i
faktički ostavljen sam od silne snage koja je stajala iza mene“.
I druga komisija koja je istraživala uzroke neuspjeha operacije
„Koverat“, a na čijem je čelu bio Jovo Divjak, najviše pažnje je posvetila ovom
prelomnom trenutku kada kod Stupnja izviđači saopštavaju vijest o zaposjedanju
linije Vidikovac - Toranj i kada dolazi do „kolektivnog otkazivanja poslušnosti
starješina i boraca Mostarskog bataljona da nastave sa izvršenjem zadatka“.
Reakcija boraca Mostarskog bataljona na Trebeviću je bila: „Fočaci nam prave
zamku!“ Nakon toga, zaključuje Divjakova komisija, „major Bibić se nije snašao
da sa starješinskim kadrom razriješi ovaj krizni trenutak“, te da „starješine
Mostarskog bataljona posebno komandant Miralem Jugo, nisu ispoljili spremnost
da smire situaciju i povedu jedinice na izvršenje zadatka“. „Naporan
dnevno-noćni marš od 15 sati bez odmora, teški vremenski i zemljišni uslovi“,
kaže se u izvještaju ove komisije, „dodatno su uticali na ponašanje boraca i
narastanje straha koji je postepeno prerastao u paniku i neorganizovano
ponašanje.“
Glavne snage operacije
„Koverat“ ušle su 25 kilometara u dubinu neprijateljske teritorije. I bili su
nadomak cilja. Do Brusa, gdje je trebalo da napadnu Mladićeve snage sa leđa i
umarširaju u Sarajevo, bilo je svega dva kilometra.
I kako je Vehbija Kerić napisao Divjakovoj komisiji, „ova jedinica
umjesto da uđe u istoriju, doživjela je fijasko pred ciljem“.
Hercegovački ratnici su se po noći, bez ikakvog reda, kroz planinu
vraćali nazad. Valjalo im se ponovo probijati 25 kilometara kroz neprijateljsku
teritoriju. I još uz to nisu imali povjerenja u domaće, fočanske borce. Samo se
čudom mogla izbjeći tragedija. Ali, čudo se nije dogodilo.
(Sjećanje na heroja Hercegovine: Jugo (Asim) Miralem, rođen je
07.04.1965. godine u Postoljanima , opština Nevesinje. Završio je V.A. rod inžinjerija,
oficir bivše JNA. JNA napušta na vrijeme i uključuje se u pripremu otpora
agresoru na jedinu nam domovinu. Stotinama puta dokazao da dušmani i nisu tako
strašni kada ih udariš na pravo mjesto i u pravo vrijeme. Svoje bogato znanje i
iskustvo nesebično je prenosio na sve oko sebe. Neumoran i uvijek spreman da
pomogne da se nešto odradi. Svjesno se prihvatio najodgovornijih dužnosti u
Armiji BiH. Bio je komandant Nevesinjskog bataljona, a kasnije komandant 47.
brdske brigade IV Korpusa. Četnicima će ga zapamtiti po upadima u dubinu i
nanošenju teških gubitaka na mjestima gdje su se najmanje nadali,a ustaše po
Bijelom Polju kojeg nikada neće prežaliti. Sve do kobnog dana kada u
saobraćajnoj nesreći gine u rejonu Sutine. Miralem Jugo poginuo je 7. septembra
1993. kao komandant 47. brdske brigade Četvrtog korpusa Armije BiH, a istoga
dana život je izgubio i Huso Imamović kao komandant 49. istočno-hercegovačke
brdske brigade Armije BiH. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja Armije RBiH -
značke “Zlatni ljiljan”. Nevesinje i Hercegovina neće zaboraviti njegovu
žrtvu.)
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
