Po Taslidži pala
magla, po vazdan.
Rek'o dragi da će doći,
u akšam.
Dragi reče, pa poreče,
ne dođe.
Čekaću ga c'jele noći,
i vazdan.
Čekajuć' ga, kraj
pendžera zaspah ja.
Kad se dragi iz
mejhane povrati,
kroz pendžer mi b'jelo
lice obljubi!
Više slučajno, Adem u jednom trenutku pogled
vrati kući u kojoj smo razumjeli da je ona nana. Nije bila sama. Odmah mu se
učinilo i da pozna čovjeka pored nje!
-
Boga vam, je li
no on?
-
Ko? – pita nas
nekoliko.
-
Kako ko, Krnjo.
Ama, kad vam kažem, ono je on. Žutom ružnom bradom, serem mu se u nju, i svojom
mahnitom glavom. Glavom i bradom - Krnjo. Serem mu se u oboje!
Možda Krnjo nije prepoznao nikog od nas, niti je čuo
što je Adem govorio, ali je po našem ponašanju shvatio da mi njega znamo. Zato
je odmah i krenuo ka nama.
-
Gle, gle,
izbjeglica – oglasio se čim je dovoljno prišao.
-
Moreš ti Krnjo
zajebavati – Adem je bio spreman – ali, beli ćeš i ti nama objasniti otkle i
tebe ovdje!
-
Nije te stiid
pitati – Krnjo je imao običaj malo da zamuckuje, bolje rečeno da sjecka, kad
priča – samo da znaate kol'ko sam vas noćas traažio.
-
Bježi, ne
mahnitaj, koga si ti tražio – Kemura je bio najupućeniji da Krnju nije puno
vjerovati.
Ali se on na slične prigovore nema običaj
obazirati. Zato puno više uživa da se rukuje i upoznaje, na to je sad potrošio
bar pet minuta.
Volio je i puno da priča, ni sad nije gubio
vrijeme:
-
Vi se sakrili, a
mi vas čeekali. Dvaa debela sata. Odmah smo pošli, da se na vrijeme doofatimo
Bistrice. Samo što smo se spuštali do šume, viidimo - vas nema. Kontamo, malo
ste zaostali, stići ćete nas. Ookreći se, jes kurac, niđe vas. Nismo ni žurili,
dolje opet sjeli, čeekali.
-
Ne seri, Krnjo!
Koji ćete nas kurac čekati, što nas ne zovnuste? Bolje reci, pobjegli ste. „Ko nās jebe!“
-
Dobro, meni je
jasno za Trošnjane, oni nikad nisu ni htjeeli u suru. Samo sam mislio da si ti,
Ademe, pametniji. Čim si vidio da nas nema... Eno, onaj njihov Baarlov, Nail,
budala je htio da se vrati. Nego, nešće niko s njim. Budale smo štoo smo ikako
čekali. Čim vas nije bilo peetnaest minuta, znao sam ja... Zato veelim, vi
hajte, ja ću se vraatiti. Naći ih i dovesti.
-
Đe nas ovo
traži, kod nane?! Svaka ti čast. A što se tiče vođenja, ti nama ne trebaš. Mi
smo odlučili, mi ćemo na Grebak. Nisi valjda slag'o?
-
Krnjo se s tim
ne zajeebava! Samo sam mislio, možda ste se preedomislili.
-
Oko naređenja,
nema predomišljanja.
-
Svaaka čast,
momci!
Krnjo se baci na zemlju, pokazujući želju za
nastavkom iznenadnog razgovora. Koji su ga bolje poznavali, znali su da će biti
različitih tema. Ali smo svi znali da je ovo dobra prilika da puno toga saznamo
o onome što se na Trebovoj dešavalo od kako smo mi otud. Naravno, kad pola od
ovog što čujemo bacimo u vodu.
Nekoliko puta je naglašavao promjene po pitanju
uvojničavanja tamo. Dovoljno je i ako je pola istina, pozitivno ćemo se
iznenaditi kada se skoro vratimo. Obavezno je isticao kako je sve zasluga
Majora, što smo i bez njega mogli znati. Sem pravljenja jedinica, četa i
vodova, posebno je isticao pripreme za pojedinačna postavljenja.
Pustili smo da priča, šutili i u sebi razlučivali
šta je moguće, a šta plod njegove mašte. Pri čemu ni jednome ni drugome nismo
pridavali previše značaja. Na kraju smo htjeli biti toliko radoznali, pitali
smo kakvu dužnost očekuje za sebe, na što nam je odgovorio u svom stilu -
„čuuće se“.
Povremeno nas je i nasmijavao. Tako nam je
„otkrio“ kako je on lično Majoru sugerisao da jednom Trošnjanu da četu!? Tu je
priču potkrijepljivao hvalospjevima na naš račun, nabrajajući ono što smo dosad
uradili, pomalo i pretjerujući, tako brzo zaboravljajući da ja maloprije rekao
kako mi nikad u suru nećemo.
Nije nam se previše ni žurilo, a na momente je
bio i zabavan. Adem ga je namjerno naveo da nam ispriča neke od svojih životnih
priča, većine vezanih za njegova četiri ostvarena i bar nekoliko puta više
neostvarenih, a jednako neuspješnih brakova.
Adem je nešto od toga znao, pa se jedno vrijeme
izgubio, uvrativši se kod nane. Meni je sve bilo novo, ali sam u trenutcima kada
bi mi se učinio predosadnim, znao kamo misli usmjeriti.
Sviđala mi se ideja o pravljenju četa, vjerovao
sam kako bismo svi mi mogli biti u istoj. A, pošteno bi i bilo da neko od nas
bude njen komandir. Tražio sam da pogodim ko bi to trebao biti.
Vrijeme Seja Barlova je prošlo. Ako je, ko god
bude neće mu biti teško da bude bolji.
Nas najmlađe sam odmah eliminisao, čini mi se to
neprirodnim. Hrabrost, spremnost i druge slične osobine, potrebne su za borca,
za komandira je važniji autoritet.
Odmah mi se nameće jedini logičan izbor: prije
Azema Barlova ne bi niko trebao! Možda jedino, da bude da on to, iz nekih
razloga, ne bude htio, ili da ga rasporede s diverzantima. U tom slučaju, imam
spremnih nekoliko zamjena.
Najprije Zaim, ako mu ne bi smetalo to što je
prije njega bio njegov brat!
Od ostalih, teško je nekome dati prednost. Nail i
Salem, donekle i Džemo, malo su oštrije naravi, svi drugi preblage. Ako bi se
dalo na glasanje, ja znam za koga bih digao ruku. Bez obzira što znam da bi se
većina teško složila s mogućnošću da nas Kemura predvodi.
Ni među nama Ćerimagićima znam da takav nema. S
tim da, kada smo mi u pitanju, osobine pojedinca postaju nebitne. Jednostavno,
niko ko se tako preziva ne bi mogao komandovati Trošnjanima. Dovoljno je da se
podsjetim jednog pitanja koje sam sebi često postavljao, na koje sam znao
odgovor ali ga nisam pokušavao potpuno razumjeti.
Samo u djetinjstvu sam zbunjeno gledao na
činjenicu da su u našem selu postojala tri groblja: srpsko, muslimansko i
Ćerimagića. Kako sam rastao, to sam shvatao, prihvatajući i greške kojih se ni
sami nismo oslobodili. Doselili smo se, i nismo prihvaćeni. Na kupljenoj zemlji
smo napravili zasebno groblje. Tako je bilo do prošlog rata. Tada nam je država,
u uslovima normalnim za to doba, koristeći činjenicu da su nam se većinom
rađala ženska djeca, a što se i neki muški nisu ženili, pod pritiskom
kojekakvih poreza, makar na papiru stajalo da smo nešto i prodali, pola
naslijeđene zemlje oduzela i dala bezzemljašima, Crnogorcima. Ako smo to morali
prihvatiti, ne znam zašto jesmo da nam ode i groblje. Nadali se da će nam te
nove generacije dozvoliti da se i mi kopamo u „Grabeču“, kako se inače zove parcela na kojoj je smješteno trošanjsko groblje.
Otresam glavom, bježim od mogućnosti da
razmišljam kako bi se o nečemu sličnom, možda, još jednom moglo diskutovati.
Shvatam koliko je i nebitno što se ja zamaram pogađanjem ko bi od nas trebao
biti naprijed, umjesto da samo molim da smo zajedno, jedan uz drugog!
Prvi put i na ono sinoć gledam malo drukčijim
očima. Da li se Nail stvarno želio vratiti po nas? Kako su se on, Ada i Šemso
uopšte izdvojili?
-
Šta ti misliš? –
Krnjo me presiječe u razmišljanjima.
-
Ja mislim –
tražih način kako najlakše da priznam da već neko vrijeme nisam s njegovom
pričom – da je Nail bio u pravu, i da ste ga trebali pustiti da se vrati po
nas. Ne znam za Adu i Šeru, ali on iskreno pripada našem društvu.
-
O čeemu to ti?
-
Šalim se. Nešto
se zamislih, nisam baš u toku.
-
Pričali smo –
Kemura mi odmah priskoči u pomoć – o mogućnosti da se sprema napad na Foču. Čim
je Major bio riješio dati sto ljudi!
-
Sjećam se naše ispomoći Goraždu. Vascijeli dan smo vodani po onim brdima i čukama, niko nije
znao šta se tad izleglo u Majorovoj glavi. Ali, i sad, isto k'o i onda, šta god
da je smišljeno, ako je on upetljan, to je pametno. O tome se ja ne sikiram.
Smijem se kladiti da nećemo biti zavaljeni. Vidovit nisam, ne znam šta se
sprema, ali ako je baš nešto krupno u pitanju, ne bi me iznenadilo da mi na
Grepku sačekamo ove što su sinoć otišli. Ako se nastavimo ovako izležavati,
možda nas i stignu.
U međuvremenu se i Adem vratio:
-
Ništa, samo mi
dade šolju mlijeka. Jadi se i ona, da je slabo obilaze. Nije mi drago ni što
joj tražih, ali sam baš ogladnio.
-
Ih, tebe stid.
Nee bi tebe bilo stid ni u ciganke iiskati!
-
Jebo me svijet,
ko mi govori. Dobro nana nije dosad umrla od gladi, kad takve cigane u kuću
prima!
Krnjo nije negirao, kiselo se smijao. Zato je
pominjanje doručka uticalo na nas ostale, želudci se počeše oglašavati.
-
Za Asima i
Kemuru mi je lahko – Ferid se prvi naglas pojadi, usput se prisjećajući našeg
izlaska iz Trošnja – gledaj trave, mašala, oni će se napasti. Ali, šta ćemo mi,
ljudi!?
Dok su se neki smijali, ja ovaj trenutak
prepoznah kao pravi da se zarovim na dno ruksaka. Izvadio sam malu, zavezanu,
providnu kesicu.
-
Odakle ti to? –
Adem je zurio u suhe šljive, koje je glad lahko prepoznavala.
-
Drug moj, čuo
si, iz sela sam izaš'o skroz nespreman. Jeo lišće i travu. Sad sam naučio,
vidiš, da i od sebe krijem. Kada smo se na Trebovoj pakovali, metn'o sam ja
dvije kese. U većoj je, za koju je i Aljo znao, inače smo mi hranu zajedno
nosili, bilo preko tri kile. A ovo sam nagur'o na samo dno. Znaš kako sam ih bio
opr'o, posebno. Vidi sad, opet se sve bijele, ušećerile se ponovo. Tačno ima
trideset komada, Aljo i ja bi s ovim sami mogli preživjeti pet dana. Ovako, nas
deset i Krnjo...
-
Mene ne
računajte, ja o sebi briinem!
-
Bujrum! Ali ako
već nećeš, onda je još bolje, taman nam dolaze po tri. Što ti je sudbina.
-
Bolje bi bilo da
nas je zapalo po četiri ili dvije – Zaim otkri nešto od svog neobičnog
sujevjerja – sudbina s brojem tri mi se
ne sviđa.
-
Najbolje bi bilo
– Alija je znao bolju teoriju – da smo svi ovako uradili, svak po kesicu
šljiva, ili teglicu nečega...
Nismo više pričali, dok i posljedja košpa nije
pala na zemlju. Odmah smo se osjetili spremnim nastaviti, samo je Adema
zanimalo kuda će Krnjo.
-
Ja imam svoj
zadaatak – drugo nismo ni očekivali – vas sam našao, rekoste daa ćete na
Grebak. Ja moram nazad, naa Trebovu.
-
Sam ćeš? – Alija
je sumnjao u Krnjovu ozbiljnost.
-
Sam sam i
doošao!
-
A, majke ti,
koji je to tvoj zadatak? – Adem nije htio tek tako rastati se s njim.
-
Kad bi ga
taakvima govorio – ovaj put ni Krnjo ne osta dužan – ne bi ga viiše Maajor meni
povjeravao!
Ipak, prijateljski se rastajemo. Ponovo se
izrukovasmo, međusobno zaželismo i svu potrebnu sreću.
Najduže sam otresao travu s pantalona i mantila.
Pogledom sam uspio dva puta prijeći preko svih. Na Krnju ništa novo nisam
vidio. Zato sam se uvjerio u raspoloženje ostalih.
Od sinoć su ostale vjera, nada i odlučnost, a ono
malo kajanja što je bilo, s izlaskom sunca potpuno se istopilo!