Koliba

Nije bila rijetkost čuti kako je u ta neka "stara vremena", tek par generacija prije nas, skoro normalnim bilo da se izrodi veći broj djece, od kojih pomrje polovina prije nego i završe svoje djetinjstvo. Možda smo mi nedovoljno o tome razmišljali, slušali smo neke od tih priča kao da se radilo o bajkama. Jedino nam je dolazilo da u bajkama neko dijete može vuk napasti i ubiti, ili da padne u vatru i izgori. A baš tako je u moje nene stradalo njeno dvoje...
Ipak, naše vrijeme je samo od sebe dalo neke odgovore.


Još uvijek se u planinu ljeti izlazilo na duže vrijeme, da se tu smiri ljetina, i napasa stoka. A tu su i djeca odgajana, onako kako su to prilike dopuštale. Nikako ne možemo reći da je roditeljska briga o djeci bila manja. Sam život u planini, uz dječju radoznalost i želju za igrom, krio je svoje opasnosti. Upravo da bi to izbjegli roditelji su djecu znali katkad zatvoriti u kolibu.
Miralem Pekas je bio poslušno dijete, ali i dijete kao svako drugo, koje ponekad radoznalnost digne iznad poslušnosti. U planini je vatra zaplitana, kao takva je djeci bila zanimljiva. Miralem se malo poigrao njome. Poigrao i sa svojom sudbinom, i sudbinama ostale djece koja su taj dan trebali provesti na sigurnom, u kolibi pod mandalom.
Koliba se našla u plamenu. Dim se pružio planinskim pašnjacima. Roditelji su brzo shvatili šta se događa.
Na vrijeme su stigli. Sva djeca su spašena, izvučena vani. S tek manjim opekotinama, i uplakanim očima.
Niti ko treba predbacivati roditeljima na ovakvoj brizi, niti djeci na takvoj igri. Sreća, sudbina su htjeli da ovo ne postane tragedija, već samo jedna simpatična dogodovština. Ona dječja, kakvih smo se načitali u đačkim čitankama, kakvih se i nama dešavalo.