Oženio se Nasrudin hodža. Žena mu bijaše vrijedna i valjana, i lijepa, ali i vedrije, naopakije naravi. Često je viđaše kako hoda po komšiluku.
Dođoše tako neki ljudi Nasrudinu na vrata, te ga kao htjedoše upozoriti:
- Znaš li ti, bolan Nasrudine, da ti hanuma mnogo se šeta komšilukom. Svaki je dan eto na druga vrata!?
- Ako, šućur Allahu - odgovori Nasrudin - valjda će i na mene nekad red doći.
31 May 2017
30 May 2017
14 Možda je u pravu
Izađoh da se prošetam,
niz vožje, niz bijelo grožđe.
Susretoh mlado djevojče,
obuklo bijelo fistanče.
15-17. april 1994.
Na studen kamen sjeđaše,
dragome pjesme pjevaše:
„Dragane, žuti jablane,
„Dragane, žuti jablane,
ne gledaj cure s jabane.
Jabana, pusta daleka,
daljina sedam konaka!
Daljina, sedam konaka,
patiće cura dovijeka!
Pješadinci su ispričali što su znali. Akcija je
navodno bila krenula, ali u nevakat - naglo pogoršanje vremena je sve ustavilo,
odgodilo do daljnjega.
Sami su svoj zadatak smatrali obavljenim, uputili
zahtjev Komandi za smjenom. Senaid se složio s nama ostalima, mi tražismo da se
neko konačno i nas sjeti s uputstvom šta i kako dalje.
Do tada nam je bilo čekati i durati. Ni jedno ni
drugo nam neće biti naročito teško.
Možda je i najteže bilo saznanje da nas se
povlači. Čudno bi to bilo, da sve ne sagledasmo i s druge strane. Nismo davno
ovdje došli, štošta nam se tada nije dopadalo, radi smo bili i odmah se
vratiti, ali...
29 May 2017
13 Tri puta u životu
Oj, Hajrija, bijelo
lice,
žališe li te
drugarice?
Žališe li te sestre
mile,
što su s tobom
naučile?
14. april 1994.
Zlatan čanak i kašika,
najljepša je naša dika.
Gdje god naša snaša
stade,
đevojkama mindilj
pade.
što je tekla do
tavana.
Zelen trava i cvijeće,
naša Hajka ko
proljeće.
Gdje je okom pogledala,
biserom je obasjala.
Igranka prošla, jutro je donijelo poziv ostalim
pješadincima da i oni idu na položaj. Razumjeli smo to kao signal da je
izvlačenje snaga završeno, da akcija kreće.
Vrijeme je opet varljivo, pješadinci u žurbi, mi
u dilemi. Ne zovu nas da smo im potrebni, dok odabrani minobacački položaji
ne mogu biti zaposjednuti prije nego se i minobacači ne isture. Nismo uvjereni
da će se i to desiti, ali nam je čekati.
Momčić po imenu Ismo Hebibović, koji je u nekoj
ulozi trenutno glavnog logističara ovdje, po odlasku pješadinaca zvao je Senaida.
Nema namjere da se prekine briga o nama ali dio trebamo i sami preuzeti.
Namirnica ima u magacinu, međutim problem su kuhari. Ova tri dana bi se time
morao baviti neko od nas.
27 May 2017
12 Dala si mi život, majko
Đe no sinoć na konaku
bijasmo,
šećerli smo večer
večerali,
gledajući lijepu
djevojku.
Ne mogoh joj riječ
besjediti,
samo sam je jednom
pogledao,
da mi bude žalije no
prije.
Ostaše mi oči
obadvije,
ostade mi srce iz
njedarca,
a bez srca kabil
živjet nije.
Iznenada zaboljelo, iznenada i minulo. Toliko mi
je bolje da ne mogoh izostati od planiranog slušanja vijesti.
Bujruma bi. Kuća Hebibovića, od najbrojnijih familija.
Kući je i domaćin. Njegov angažman u Armiji je kao i većini, tu nedaleko je
linija - prilaz selu.
Na vijestima nismo čuli što smo očekivali.
Reporter s konjičkog ratišta je izvjestio o relativno mirnome danu. Bez pomena da je u toku četnička ofanziva, a što bismo mi mogli razumjeti kako je počela
naša.
Domaćin, odnosno ovdašnja četa i inače nisu mnogo
informisani. Nastojali su braniti ova sela, na dolazak sarajevske čete su i
gledali kao na potvrdu da nisu uludo u tome istrajavali. Po onome što smo u
ovih nekoliko dana mi vidjeli, doživjeli i osjetili, teško nam je donositi sud
koliko je to bilo hrabro i mudro, a koliko ludo i uz podršku sudbine. Što nam
je razumljivije je to da je nekoliko najmlađih, najhrabrijih ipak dalje odavde,
u Konjicu, u diverzantskoj jedinici.
Oznake:
adeti,
ašikovanje,
bjelašnica,
bol,
bujrum,
čednost,
čuhovići,
diverzanti,
hrabrost,
igranka,
izun,
Konjic,
memoari-XII,
muderis,
ofanziva,
ogledalo,
sinija,
sudbina,
varenika
26 May 2017
11 Ne bi trebalo dugo da traje
Iz tiha me glava boli,
dovedte mi doktora.
Il'doktora, il dragoga,
teško meni do boga.
11. april 1994.
Doktor vida, boli
skida,
dok mene mladu izvida;
Doktor vida, banda
svira,
haj, mene mladu
izvida!
On u bijelom, ja u
mavi,
dok mene mladu
prevari;
Ne bolujem od bolesti,
već od silne ljubavi.
Ja najviše žalih što jučer upoznavasmo ćudi
Bjelašnice. Dok smo svi sretno pobijedili ukupnu mećavu ja sam poražen u
pojedinačnoj borbi s hladnim vjetrom.
Na početku nije izgledalo toliko ozbiljno. Nisam
izostao s posjete planiranoj kući, niti računao kako mi je to greška. Čak sam
bio uspio i zaspati, probudivši se i tek polusvjesan šta me je snašlo.
Zub me upalio, i to umnjak.
Bol, koja i nije nepoznata. S razlikom da pokušavam
izdržati barem do jutra da ne vrištim, kako ostale ne bih budio. Za šta sam koristio
duhan, te volju i vjeru koju sam crpio iz sebe.
25 May 2017
10 Ćud Bjelašnice
Snijeg pade o
đurđevdanu,
ne može ga ptica
preletjeti.
Djevojka ga bosa
pregazila,
za njom bratac
papučice nosi:
10. april 1994.
„Jel ti, sejo, po
nogama zima?“
„Nije meni po nogama
zima,
već je meni po mom
srcu zima;
Al mi nije sa snijega zima,
Al mi nije sa snijega zima,
već je meni s moje
majke zima,
koja me je za nedraga
dala!“
Kada bi se svaki dan po jutru poznavao, ovaj bi
cio izašao dobar!
Selo je oživjelo i novim kretanjem vojske ovuda,
i suncem koje je izgleda prkosilo svoj varljivosti, promjenjivosti prethodnih
dana. Posla je ovdje uvijek, vrijeme treba birati.
Nismo se zadržavali kod naših domaćina, bolje
rečeno njih nismo htjeli zadržavati. Nama se kao i nije nigdje žurilo. Koliko i
bi, tu je to pitanje gdje i šta.
Dok smo besposličili u nakanjivanju, u centru
sela, svojim poslovima kraj nas naiđe grupa djevojaka, žena. Nismo se mučili
zagledati koje od njih imaju ruže, tek svima samo nazvasmo selame. Očekivali
smo tek usputne odgovore, ipak nas jedna od njih iznenadi, a učeći nas još
jednom ovdašnjem adetu!
24 May 2017
9 Dova
Sabah-zora, ezan uči,
vjerni idu u džamiju.
Otvori mi, dušo,
pendžer,
da ne idem na kapiju.
9. april 1994.
Otvori mi, Allaha ti,
ne muči mi srce moje.
Znaš li, dušo, da sam
hasta,
da zbog tebe sav
izgorjeh.
Istom draga u tren
skoči,
na pendžeru džamli
kroči.
Kakav sabah, kakva
zora,
rasjale se njene oči.
Snijeg je ponovo usuo. Prekinuli smo s
izviđanjima, ne s posjetama našim domaćinima. A od prekjučer, pridružio nam se i
Senaid.
Koliko god da postajemo bliski, na neki način i
privremenim članovima ove porodice, i koliko god upijali sve što nam se kazuje,
otkriva, postoji taj prirodni jaz između dvaju svjetova, iz kojeg dolazimo i
ovaj gdje smo, a koji se mjeri u tome da se mi ovdje ne možemo zadržati koliko
je potrebno da sve upoznamo, razumijemo. Negdje u glavi slažem misao kako, a
što i jeste razumljivo, naši domaćini se brže navikavaju na nas, nego mi na
njih.
Nešto je i stvar indivudalnog. I kod nas u selu
je bilo kuća gdje je najstariji muškarac vodio glavnu riječ, do smrti ili dok
ga pamet služi. Neki su, opet, ranije domaćinstvo prepuštali mlađima.
23 May 2017
8 Što je konju strmo, čovjeku i nije
Lov lovio Muhareme,
oko luga zelenoga.
Pusti hrte u lugove,
a sokole pod oblake.
Hrti srnu uloviše,
a sokoli bijelu vilu.
Molila ga bijela vila:
„Pusti mene, Muhareme!
7. april 1994.
Ja ću tebe darivati:
Daću tebi divit-travu,
donijeću ti do tri
dobra:
Prvo dobro, Muhareme,
da ti puška bolje
zgodi;
Drugo dobro, Muhareme,
da ti žito zlatom
rodi;
Treće dobro, Muhareme,
da ti ljuba sina
rodi!“
Možda smo i predugo ostali budni, te našem
ustajanju svjedoči naš sinoćnji domaćin. Kako reče, duže od pola sata je tu,
nije nas htio buditi ali nisu željeli kahvu piti bez nas.
Rekli jesmo, obećali, pa opet se malo nećkasmo.
Sve upućuje da ćemo biti gosti Čomorima dok smo ovdje, a to bi nas moglo na
kraju i stidjeti.
Bili smo, ovaj put na dovoljne dvije džezve, a i
nismo se zadržavali. Obećali smo i Senaidu nekasniti na doručak, poslije kojega
ćemo otići i u to izviđanje.
Kako je plavi grb FK ŽELJEZNIČAR pocrvenio
Dvadesetih
godina prošloga vijeka počinje i ekspanzija fudbala u Bosni i Hercegovini. U to
vrijeme su kulturne aktivnosti uglavnom vođene kroz nacionalna/vjerska
udruživanja, od kojih to sportska i nasljeđuju, tako da prednjače sporstki
klubovi s imenima Đerzelez, Bura; Zrinjski, Napredak; Obilić, Šumadija... ali
se kreće i s osnivanjem višenacionalnih/viševjerskih, tako da u okruženju
dobijamo Građanski i u Beogradu i u Zagrebu, u Splitu Hajduk, imamo i Građanski
u Sarajevu, Velež u Mostaru...
29. novembra 1919. godine u Tuzli je
tako osnovan Gorki (koji je sem građanske, imao i ideološku odrednicu, s
obzirom da su članovi mogli biti isključivo i pristalice Komunističke partije,
usljed čega je zabranjivan, te mijenjao imena, a od 1927. godine egzistira kao
FK Sloboda, s korigovanim uslovom da član kluba može biti svaki pošten građanin). 98 godina dugu povijest kluba su obilježila mnoga znamenita imena,
počev od Miće Sokolovića i Mitra Trifunoviće Uče, Safeta Hadžiefendića, Sante
Altarca, Blagoja Parovića, Petra i Rate Dugonjića, Alije Bekrića, Cvijetina
Maje Mijatovića, našega istaknutog, i svjetski przinatog književnika Mehmeda Meše Selimovića, preko
Ante Raosa, Aleksandra Ivoša, Đorđa Geruma, Ešrefa Jašarevića, Jusufa Hatunića,
Dževada Šećerbegovića, Merseda Kovačevića, Fahrudina Omerovića, do
trenera-svih-trenera Miroslava Ćire Blaževića. Rezultatski, povijest izgleda
ovako: tek jedan osvojen trofej (Kup prvoligaša SFRJ 1971, pandan engleskom
Liga kupu, koji je zbog svoje kratkotrajnosti/igran svega 3 sezone, skoro i zanemariv),
iste godine je igrano i jedino finale Kupa Maršala Tita, uz 6(7) finala Kupa
BiH ostaju pamtljiviji dometi kluba, makar bilo i sumnji da li je baš svako
finale izgubljeno u sportskoj borbi(?). Nakon nedodirljive „Velike četvorke“,
te FK Sarajeva, Sloboda je imala ponajduži niz neprekidnog članstva u Prvoj
ligi bivše nam države, i kada su imali pozitivne skorove s ostalim BiH
klubovima, računajući i Sarajevo i Željezničar. Ti međusobni skorovi su bili
samo statistika, kao što je i (rekordnih) 6 titula za fer-plej.
15. novembra
1921. godine u Sarajevu je osnovan još jedan, također
višenacionalni/viševjerski klub FK Željezničar, deklarisan kao
radnički/željeznički. I njegovih 96 godina povijesti obilježila su mnoga
značajna imena, počev od Dimitrija Dimitrijevića i Silvia Alkalaja. Radnički
klub se, nakon završetka II svjetskog rata suočio s dekretom iz podsaveza, koji
je novoosnovanom FK Torpedo (danas Sarajevo) trebao ustupiti 8 svojih najboljih
igrača. Što je i učinjeno, s izuzetkom Josipa Joška Domorockog, koji je to
odbio, postavši prva, i jedina istinska legenda FK Željezničar. Makar su nakon
njega dolazili i bolji fudbaleri, poput Josipa Bukala, Vasilija Čike Radovića, Ivice Osima, Josipa
Škije Katalinskog, Slobodana Janjuša, Mehmeda Baždarevića, Edina Džeka. Rezultatski je klub u bivšoj SFRJ
općenito ostvario bolje rezultate od Slobode, osvojivši 1 naslov prvaka
(1971/72), povijesno je i polufinale Kupa UEFA (1984/85).
Nezavisnost
Bosne i Hercegovine, promocija Sarajeva kao glavnog grada nezavisne države, u
sarajevskim klubovima shvaćeni su i kao to da oni "trebaju preuzeti ranije uloge
Crvene zvezde i Parizana". Ne samo da je FK Željezničar došao do 6 titula
prvaka, te 3 titule osvajača kupa BiH, nego je i međusobni omjer protiv Slobode
uvjerljivo okrenuo u svoju korist.
Prvenstva
u SFRJ obilježile su i neke namještaljke. Posebno je upamćeno posljednje kolo u
šampionatu 1985/86, gdje je namješeteno 6 od 9 utakmica (sudionici i
Željezničar i Sarajevo, te Čelik i Velež, preciznije jedini od BiH klubova koji
u svemu tome nije sudjelovao je FK Sloboda). O poštenju tuzlanskog kluba, možda
i najbolje svjedoči intervju Velibora Džarovskog
Nezavisnost
Bosne i Hercegovine poklapa se s vremenom globalizacije. A to je vrijeme i kada
lopovluk prestaje biti zanimanje, a postaje biti profesija. U kontekstu sportskih
kolektiva to znači da i nacinalno/vjersko, odnosno građansko ili ideološko,
biva potisnuto jednom novom podjelom. Dominira lopovsko, čineći pošteno sve
inferiornijim, nemoćnijim.
23. maja
2012. godine FK Željezničar ima već osvojenu još jednu titulu, te tek treba
odigrati utakmicu zadnjeg kola, na trebinjskim Policama. Željezničar je i prije
ove utakmice odigrao popriličan broj sumnjivih, „spašavajući“ klubove poput
Gradine ili Žepča, svrstavajući se zapravo u one koji predvode nečasnu stranu
domaćeg fudbala. U Upravi se to znalo pravdati, to je razmjena bodova koji nisu
potrebni, za one u narednoj sezoni koji dakako mogu ustrebati. Spasiti Leotar,
značilo je izraditi nekoga drugog. Klan koji predvodi Željezničar je širok, još
su ugroženi i Slavija, Rudar-Prijedor i GOŠK, svi oni imaju klubove koji će im
pomoći, u zamjenu za bodove iz naredne sezone. Dogovoreno je da ceh plati tim,
koji u svome statutu podsjeća da njegov član može biti samo svaki pošten
građanin.
U Prijedoru
je drugo poluvrijeme utakmice Rudar - Zrinjski kasnilo 8 minuta, igrači obje
ekipe su tek bile spremne reagovati za slučaj da u finišu onog meča u Lukavici
Sloboda zabije gol, a koji "sudija Saveza" neće moći poništiti... U Mostaru i
Trebinju, računice su bile jednostavnije!
Nekada je
to radio podsavez, sada vlastita Uprava ima dekret za svoje igrače. I ta
generacija ima svoga Joška Domorockog (Adnan Gušo, iako nikada neće od navijača
biti priznat kao legenda kluba, odbio je braniti u toj utakmici - sa zadatkom „primiti
makar 1 gol više nego njegovi napadači dadnu“).
Izuzetno
zanimljive su reakcije navijača nakon ovih dešavanja.
Velež
nije bio toliko jači od GOŠKa da bi njihov namjeran poraz bio dovoljno sumnjiv,
ipak su njihovi navijači prepoznali nezalaganje, tokom utakmice zviždali svojim
ljubimcima, a nakon nje na portalima i forumima iskazivali stid zbog toga.
(Gabela je malo mjesto, i tokom rata je imala više logoraša bošnjačke
nacionalnosti, negoli što imaju svojih navijača, te njihove reakcije nije ni
moglo biti)
Navijači
Leotara su tog 23. maja podsjetili na svog čuvenog sugrađanina Srđana Aleksića.
Krivac za loše stanje u klubu je Uprava, i glasno su se usprotivili nepoštenom
opstanku u Premijer ligi. Lopovluk je postao profesija, i obavlja se javno. Svi
od Ivan-sedla do Višegradske kapije su znali kako će odigrati Željezničar (bez
Guša), a vijest je došla i do „svake kuće u Trebinju“. Neuobičajeno za naše
fudbalske prilike je transparent koji su navijači Leotara držali istaknut
cijelim tokom utakmice, kratak ali jasan SRAMOTA (CPAMOTA), što se lijepo vidi
na snimsku s utakmice (kao i zalaganje fudbalera Željezničara).
Naravno,
navijači Željezničara, popularni Manijaci su imali svoje viđenje istog
događaja, i sasvim je suprotno onom koje su izrekli trebinjski Tigrovi. Za njih
je sve bilo regularno. Adnan Gušo je izdajica, a ostali su časno obezbijedili 3
boda za narednu sezonu. Na opasku da je puštanje Leotaru kumovalo da iz lige
ispadne Sloboda, imali su svoja pojašnjenja „Sama je Sloboda sebi kriva. Mogla je
neizgubiti u Lukavici. A ako je već tu utakmicu morala izgubiti, par kola
ranije su mogli kupiti bodove u Gradačcu, od Zvijezde kojoj nisu bili potrebni“.
Dakle, ni pomena ni o sportskom aspektu fudbalske igre, niti o kakvom
nacionalnom(bošnjačkom) jedinstvu.
Te godine
je Željezničar igrao pretkolo LP protiv slovenačkog Maribora. Manijaci su bili
zadovoljni igrom svojih ljubimaca (neuporediva u odnosu na utakmicu u
Trebinju), ali su za ispadanje okrivili nedostatak sportske sreće. Nisu marili
na primjedbe kako se možebiti radilo o „Božjoj kazni“, a prema narodnoj „drugome
zlo činiti, a kod Boga sebi dobro iskati niti je kada išlo, niti će kada ići“.
Na još
jednu narodnu navijači Željezničara su podsjećeni 2015. godine, koja kaže "Nije Bog konobar, da odjednom sve naplati!" Za titulu su se
borili protiv komšijskog Sarajeva. Trebala im je pomoć Slobode, koju je tada s
klupe predvodio Husref Musemić, bivši as Sarajeva. Možda je to razlog da se
nisu ni nadali.
Te 2015.
godine, maja mjeseca, na stadionu Bilino Polje u Zenici, domaći navijači,
popularni Robijaši su na veoma ružan način skandirali navijačima Željezničara,
psujući Markale i podižući 3 prsta, dakle sem odsustva sportskog, u tome
navijanju nije bilo ni nacionalnog(bošnjačkog)...
Kada se
povijest ne uči, ona se ponavlja, još jedna iz riznice naših mudrosti.
2017. godina
je. Željezničar je u još jednoj borbi za titulu. Mogli su sve riješiti na
sportskom terenu, pa da im niko ne bude kriv. Imali su priliku da pobijede u
Tuzli ili Krupi (ovu drugu su možebiti mogli i kupiti!?). Nisu. Njihovi navijači
kažu kako su se uzdali u nacionalno(bošnjačko) jedinstvo, i da će im komšije s
Koševa pokloniti nedostajući bod.
Zanimljivo
je da su postupak FK Sarajeva, odnosno njihovu poštenu, sportsku igru, osudili
oni isti navijači zeničkog Čelika, „bojeći bordo grb u kockasto-bijelo“
Kao šlag
na tortu dolazi i posljednja reakcija iz FK Željezničar. Gdje, gle čuda, očekuju
i p(r)ozivaju FK Sloboda, da pošteno odigra pod Bijelim Brijegom, jer u slučaju
da ostanu neporaženi, ipak Željezničar uzima titulu.
Lopovluk
je postao profesija, a lopov obraza nema. I dok su Zeničani grb ekipe koja je
igrala pošteno prefarbavali iz bordo u kockasto-bijelo, navijači Željezničara su
zaboravili da je već 5 godina grb njihovog tima od plavog postao crven.
Ako već
Uprava i navijači nemaju obraz, neka se barem grb crveni!
22 May 2017
7 Tanka je linija
Čija frula ovim šorom svira?
To je frula siromašnog
sina.
6. april 1994.
Bogatoga zasvirati neće.
Bogat plati, pa ga svirac
prati.
Dođe vrijeme, sve se preokrene;
Dođe vrijeme, sad prate
i mene!
Prešli smo u Zadrugu. Na položaj je otišao još
dio, tako sada i za nas ima mjesta.
Kada smo kretali na zadatak Senaid je svojim
pretpostavljenima rekao da ga prihvata, i razumije, nešto slično sam i ja kazao
Zuhdiji. Putem smo i sami sebi priznavali da to i nije baš tako, a nismo
iskoristili ni susret s Avdom. Po dolasku ovdje nejasnoće su potvrđene, nismo
se imali kod koga raspitati, užasno vrijeme je zaustavilo sve naše nakane.
Aktivnosti pješadije idu svojim tokom. Neki od komandira su tako jutros i boravili u selu.
21 May 2017
6 Nama je na čatrnju
Škripi đeram, ko je na
bunaru?
Na bunaru Sajma
materina.
Vodu vadi, bijelo lice
hladi,
vodu lije, bijelo lice
mije.
5. april 1994.
Još kad prospe kose
niz ramena,
i raskopča puce na
prsima.
„Oj, Boga ti, Sajmo
materina,
sapni puce, puknuće mi
srce!“
Buđenje, sa svješnošću gdje smo, i iznenađenjem
koje nas sačeka vani.
U toku noći je palo tridesetak cantimetara
snijega. I još pada. Sasvim dovoljno je i hladno, da drukčije sagledamo svoje
planove za danas.
U razgovoru sa Senaidom želio sam saznati kako je
moguće da je Avdo bio ovdje a da to oni nisu znali, te da li se uspio s njim
sporazumjeti je li još neko tu od artiljeraca, kako nam je s tim nekim stupiti
u kontakt. Shvatio sam ga i prije nego mi je odgovorio, a razumio sam samo to
da su oni velika, mnogo veća brigada nego je naša, da je Avdo pri štabu, a oni
obična, sitna buranija. Po prilici, nije ni htio zamarati ga s više pitanja.
20 May 2017
5 Prerano smo se počeli žaliti
Vita jelo, bogom
posestrimo,
savij grane do zelene
trave.
Da se penjem tebi u
vrhove,
da pogledam dolje niz
dolove.
Niz dolove silovita
vojska,
konj do konja, junak
do junaka.
Među njima zelena
bajraka,
pod bajrakom ranjen
Sulejmane.
„Sulejmane, bolel mi
te rane?“
„Mila seko, ne bole me
rane,
no me boli srce za
djevojkom!“
Džepi. Tako se zove selo u kojem se završi naše
dugo truckanje kamionom.
Izgleda puno pitomije nego smo na osnovu dužine,
i skroz lošeg puta s asfalta, očekivali. Kada smo prolazili Tarčin, pa Ivan-sedlo
i Bradinu, razmišljali smo i kako je vozač pogriješio. Kasnije skretanje, dugo
ali i ne tako osjetno pentranje, također nas je bunilo. Sve se uduljilo, pa
bijahosmo spremni na više divljine.
U nečemu nije bilo greške, ovo je ipak kraj nekog
svijeta. Osjeća se prostranost sela, ali i njegov nazgrapan položaj. Gdje smo
mi izašli vidješe se par kuća, te par brežuljaka iza. Dolazak proljeća je
također vidljiv, ali i da je ovo krajnja tačka do koje je doprlo.
Oznake:
bolest,
bradina,
čuhovići,
džamija,
džepi,
greak,
ivan-sedlo,
kamion,
koliba,
memoari-XII,
nezadovoljstvo,
ogledalo,
orijentiri,
prehlada,
putevi,
snijeg,
tarčin,
vodiči,
žal
18 May 2017
4 Šta sam zgriješio
„Lastavice, lasto, Bog
te ubio;
Lastavice, lasto, Bog
ti sudio,
što mi budiš
dilberčeto?“
4. april 1994.
„Ne kuni me, ludo, ne
karaj me,
ne kuni me, mlado, ne
karaj me;
Ja ga budim, da te
miluje,
ja ga budim, da te
cjeluje;
Da te miluje, ludo, da
te cjeluje!“
Slabo sam spavao. Prva osjećanja su potiskivana
polusvjesnim razmišljanjima o nekim drugim mogućnostima. Jedna od njih je podrazumijevala
kako se može desiti da nikoga iz brigade više nikada ne vidim.
Jutro me nije sasvim oslobodilo crnih misli. Čak
mi se činilo kako naš sam ispraćaj liči na nešto takvo. Dok su momci iz Prve
slavne na kamion sjeli iako namršteni, i sasvim tiho, uz pratnju i posljednje
instrukcije tek par ljudi, onako kako se kreće na izviđanje, dotle se ja
pozdravljah s pola bataljona. Kao da se dugo, ili nikako više gledati nećemo.
Oznake:
artiljerci,
bataljon,
brat,
busola,
diverzanti,
ekipa,
grijeh,
hrana,
ispraćaj,
iznenađenje,
izviđanje,
kamion,
memoari-XII,
minobacač,
ogledalo,
osjećanja,
posluga,
smještaj,
upoznavanje
17 May 2017
3 Otkucava najbolje vrijeme
Podaj mene u Sarajvo,
majko!
U Sarajvu lijep adet
kažu;
A još ljepše što nose Sarajke:
stambol šame, dimije ševale;
A još ljepše što nose Sarajke:
stambol šame, dimije ševale;
3. april 1994.
Biser pafte i zlatne
đerdane,
fermenčiće i čevkene
zlatne;
Na fesiće okićene
grane,
a u kose zlatne
ćiftijane.
Nešto veliko se sprema. Ne osjeća se to samo time
što se o tom prilično ćuti, time što su tu dijelovi sarajevskih brigada, nego
jer je tu još jedno nama vrlo poznato lice.
Zuhdija Ožegović se već dva puta iznenada
pojavljivao među nama. Prvi put se bataljon spašavao, i spremao za napredovanje
prema Zelengori. Zuhdija je došao za komandanta bataljona, po nekim pričama uz
posredovanje Bešovića, bataljon je spašen a ostalo se završilo na Proskoku.
Onako kako se završilo. I za šta Zuhdija nije ni mogao biti kriv. Razišli smo
se korektno, mi i on. Od drugih je on otjeran s Grepka...
Oznake:
akcija,
artiljerija,
bjelašnica,
dug,
dusina,
grebak,
iznenađenje,
izvidnica,
komandir,
memoari-XII,
ogledalo,
proskok,
prvi,
rakija,
sarajevo,
selo,
voljevac,
vrijeme,
zelengora,
zima
16 May 2017
2 Laknulo mi je
Sjećaš li se, draga,
ti,
naše žarke ljubavi?
Kolko sam te volio,
i za tobom žudio?
31. mart 1994.
Sad su prošli dani
svi,
naše žarke ljubavi.
Zbogom ostaj, draga, ti,
Zbogom ostaj, draga, ti,
moramo se rastati!
Ne plač, nemoj suze
lit,
moralo je tako bit.
Ako smo se rastali,
nekad smo se voljeli.
/Zaim
Imamović /
Sjedimo na travnatom igralištu, sumiramo utiske.
Tek smo treći dan ovdje, a njih tako mnogo.
Vrijeme se promijenilo. Proljeće je kasnilo u
Dusinu, stiglo je s našim prelaskom ovdje. Radovali smo mu se, maštali o
njegovom provođenju, sad znamo da nam je i ovo odratovati. Znamo, bez obzira
što se još uvijek mnogo ne priča o tome.
Nismo mi slučajno nabrženi iz Dusine, još manje -
zatekli ovdje dijelove nekoliko sarajevskih brigada. Nešto se veliko sprema. Veliko
baš, zato se i toliko ćuti. Ni mi se ne raspitujemo, reći će nam se. Do tada je
uživati koliko se može.
15 May 2017
1 Pozdrav
Ne žali me, mila mamo,
što ću da umrem,
već me žali, mila
mamo,
što ću da truhnem!
Pravi meni, mila mamo,
groba novoga,
i na grobu, mila mamo,
do tri pendžera!
28. mart 1994.
Jedan pendžer, mila
mamo,
kuda sunce sja;
drugi pendžer, mila
mamo,
kud vitar puše;
treći penddžer, mila
mamo,
kud kiša pada!
Da mi kiša, mila mamo,
kosti sapere;
da mi sunce, mila
mamo,
kosti sagrije;
da mi vitar, mila
mamo,
kosti rashladi!
Polazak iz Deževica nije bio baš u skladu s mojim
željama, pokušajima Komande da to spriječi, ali je moglo i gore. Bilo je ideja
da se sve, većina, ili bar neke kuće popale.
Polovina kuća ostaje kakve su i nađene, dok je
druga polovina poslužila za utaljenje pojedinačnih hirova koji su zaustavljeni
na nekim manjim, i malo većim oštećenima vrata i prozora, krovova, namještaja.
Jedna od kuća s takvim tragovima je i naša, ali da se Ferid sam pitao bila bi
pridružena onima u susjedstvu. Ovako će ipak moći koristiti jedinicama koje
ovdje dođu, odnosno kada se domaćin vrati neće imati previše popravaka.
13 May 2017
62 Mirne savjesti
Ja uranih jutros rano,
prije sabaha.
A djevojka još ranije,
brijegom šetaše.
Ja joj nazvah „Selam
alejk,
dobra djevojko!“
Ona meni odgovara,
tužno žalosno:
27. mart 1994.
„Mani me se, mlado
momče,
ja sam žalosna;
Dragi mi se oženio,
kog sam voljela!
Dragi mi se oženio,
s boljom od mene;
Od mene mu prosto
bilo,
al od Boga ne!“
Iščekivanja su uvijek čudna. Običnija su s mislima ka jednim od dva moguća ishoda. Čudnija kad ishod znaš, ali ne i šta ti taj ishod donosi. Nama se zna da idemo, uvjeravamo se kako je sasvim predvidivo šta slijedi potom, ali ono čudno nas čini nervoznima.
Da smo se mi pitali krenuli bismo čim je naredba stigla. Neka ostane tih par ljudi, što već mora, da se pokupi to stvari što imamo. Mi koji nismo neophodni možemo i pješice, nije nam prvi put.
Da smo se mi pitali krenuli bismo čim je naredba stigla. Neka ostane tih par ljudi, što već mora, da se pokupi to stvari što imamo. Mi koji nismo neophodni možemo i pješice, nije nam prvi put.
Oznake:
djeca,
dusina,
Fojnica,
iščekivanje,
memoari-XI,
naredba,
ogledalo,
osamdesetdvojka,
pedagogija,
ponos,
prag,
puška,
razmišljanje,
savjest,
škola,
stid,
učitelj
12 May 2017
61 Kazaljke sata
U Bihaću, kraj
džamije,
ljubio sam seje dvije;
ljepša mlađa od
starije.
26. mart 1994.
U mlađe su ljepši
zubi,
al starija ljepše
ljubi.
Ja poljubih onu mlađu,
a' starija pravi
svađu.
Čovjeka može iznenaditi i ono što je očekivao.
Sve što se dešavalo zadnjih dana slutilo je tome, ali kao da nismo htjeli,
željeli razumjeti.
Idemo. Odlazimo. Neko odmah požuri citirati
narodnu mudrost „Suviše je lijepo bilo da bi duže trajalo“.
Objekitvniji uzvratiše, ne idemo nego se vraćamo.
Ovdje smo bili na ispomoći, koliko je bilo potrebno. Slično bi bilo bilo gdje,
zima je oštra jednako i nama, i ustašama i četnicima.
11 May 2017
60 Odnio je svoju istinu
Na Vratniku, pod
orahom,
voda izvire.
Pokraj vode, mlada
moma
vodu zahvata.
Njoj prilazi mlado
momče,
na bijelu konju:
„Čuj ti mene, ljepotice,
„Čuj ti mene, ljepotice,
pokraj vodice!
24. mart 1994.
Natoči mi, čašu,
dvije,
iz te ručice!“
iz te ručice!“
„Moje drago, mlado
momče,
neću ni jedne!
neću ni jedne!
Ako ti je voda draga,
dođi u zoru!
Ako ti je moma draga,
dođi u veče!
U zoru je svaka voda
bistra, studena!
Uveče je svaka draga
najveselija!“
Ne izgleda mi da je u jedinici provedena anketa,
mada je izgledno kako nije ni bilo potrebe. Na jutrošnjem postrojavanju toliko
bi onih koji su željeli nešto reći da mi je drago bilo što ja ne morah.
Posebno mi se dopao način. Vojska se obraćala
našoj Komandi, našim starješinama, Mesuda prvo ignorišući a potom i pitajući ko
je on, s kojim se pravom pojavio ovdje s tim nekakvim nebulozama, na kraju mu
govoreći da se vrati onome ko je pisao naredbu, s našom porukom da mi nismo
tražili starješina, nego vojnika. Njegova starješinska nastojanja nisu imala
šansi, brzo uviđa rezervisano držanje naših starješina. Što je njega više
ljutilo od samog glasa vojske, a što je nama bilo sasvim normalno.
Oznake:
deževice,
dusina,
frizerka,
gost,
istina,
ljubav,
memoari-XI,
mladost,
nezaborav,
noć,
ogledalo,
prijateljstvo,
šala,
starješine,
sudbina,
suočavanje,
svakodnevica,
tuga,
zbilja
10 May 2017
59 S nama se nešto smjera
S lijeve mi strane, kraj srca,
boli me, dragi, ranica,
boli me, dragi, ranica,
sve zbog tvoga, dragi,
imena,
i zbog tvoga lica
rumena.
23. mart 1994.
Ti si se, dragi,
žalio,
da mene ne bi uzeo.
Ne bih ti, dragi, ni pošla,
tri su ti, dragi, mahane.
Ne bih ti, dragi, ni pošla,
tri su ti, dragi, mahane.
Prva ti je, dragi,
mahana,
ti nisi soja
gospodskog.
Druga ti je, dragi,
mahana,
ti nisi stasa visoka.
Treća ti je, dragi,
mahana,
često te viđaju
pijana!
Povratak s linije je donio jedan neočekivani
događaj. U kratkom vremenu, imamo još jednu posjetu.
Iz Sarajeva je stigla manja grupa, za koju
vjerovasmo da je neka kontrola, ili pomoć u vidu, prije svega, moralne podrške.
Tako su i dočekani. U Komandi je bilo sijelo. Baš
tako, pošto bijahoše zatvoreni cijeli dan i kasno do u noć, a nisu zvati svi
koji bi inače bili. Jedan sam od onih kojima to nije smetalo. Šta više, sasvim
sam bio i zaboravio na njihovo prisustvo.
Oznake:
beretka,
glad,
kontrola,
memoari-XI,
mladost,
muslimanska,
načelnik,
ogledalo,
pomoć,
posjeta,
reorganizacija,
sarajevo,
starješine,
ukidanje,
uniforma,
visoko,
vjernik
9 May 2017
58 Ponovo trebamo
Majka Fatu rano budi:
„Ustan gore, ne digla se.
„Ustan gore, ne digla se.
Kamenom se kamenila,
mramorom se mramorila.
Tvoje druge podranile,
rumen-ružu potrgale!“
I ustade lIjepa Fata,
ona ode pod tu ružu.
Kamenom se okameni,
mramomorm se omramori.
21. mart 1994.
I kad njima bajram
dođe,
svaki bratac ide seki.
Jadan Meho seke nema,
već on ide
prežalostan.
Već on ide prežalostan
svom kamenu
mramornome!
Iz kamena suza teče,
njemu kamen progovara:
„Oj bogati, brate Meho,
„Oj bogati, brate Meho,
upitaj mi staru majku
–
Nosi li joj kamen
vodu,
mete li joj mramor
dvore?“
Ponovo smo na položaju. Gdje se ništa ne mijenja.
Kao ni u Deževicama i Dusini. I na ustaškim linijama.
Mijenja se oko nas. Već i odavno, no mi ovdje
nismo samo logistički bili izolovani. Promicale su nam mnoge informacije, u
neke smo vjerovali u neke sumnjali, a uglavnom se držali po strani. Navikli smo
da se primirja potpisuju, pa krše, navikli i da nam se štošta drugo tek
vremenom kazuje.
Navikli smo i na promjene u Armiji. Kod kojih nam
je najbitnije bilo da se previše ne dotiču nas, mi znamo šta smo i ko smo. Kada
se nas ne dotiče, lakše nam je razmišljati, komentarisati međusobno, ne brinuti
što sve saznajemo usputno, površno.
Subscribe to:
Posts (Atom)