59 S nama se nešto smjera

S lijeve mi strane, kraj srca,
boli me, dragi, ranica,

sve zbog tvoga, dragi, imena,

i zbog tvoga lica rumena.

                                               23. mart 1994.

Ti si se, dragi, žalio,

da mene ne bi uzeo.
Ne bih ti, dragi, ni pošla,
tri su ti, dragi, mahane.

Prva ti je, dragi, mahana,

ti nisi soja gospodskog.

Druga ti je, dragi, mahana,

ti nisi stasa visoka.

Treća ti je, dragi, mahana,

često te viđaju pijana!

Povratak s linije je donio jedan neočekivani događaj. U kratkom vremenu, imamo još jednu posjetu.

Iz Sarajeva je stigla manja grupa, za koju vjerovasmo da je neka kontrola, ili pomoć u vidu, prije svega, moralne podrške.

Tako su i dočekani. U Komandi je bilo sijelo. Baš tako, pošto bijahoše zatvoreni cijeli dan i kasno do u noć, a nisu zvati svi koji bi inače bili. Jedan sam od onih kojima to nije smetalo. Šta više, sasvim sam bio i zaboravio na njihovo prisustvo.

Ujutro smo svi podsjećeni. Na postrojavanju nam se predstavio prvi među njima Mesud Džananović, od prije par dana i načelnik naše brigade.

Nije govorio o sebi. Riječima. Podosta toga se dalo vidjeti iz njegovog glasa, stava.

Očigledno je bilo da je dolazio iz Sarajeva, odnosno odande gdje su razlike između starješina i boraca veće. Kao takav teško da je dobrodošao.

Prisjećam se Zuhdijinog dolaska, i tada sam tvrdio da ne trebamo brinuti, ne mijenjati se, ne prilagođavati njemu nego čekati da se on prilagodi nama.

Još je sličnosti. Ni Zuhdija nije došao sam. Razlika je što je on doveo sekretaricu i šofera, a Mesud dvojicu pratilaca. Još nešto potpuno strano nama.

Razlika je vidljiva i na uniformi. Dok je Zuhdija bio normalno obučen, ovaj se ističe crvenom beretkom. Nečim na šta smo također alergični.

Nisam prisustvovao prvim Zuhdijinim obraćanjima, ali kojima jesam sjećam ih se dobro. Kakvi su bili ovisilo je od situacije. Na osnovu toga znam da bi u ovakvim situacijama isticao svoju ljudsku, a ne vojničku stranu.

Postoji i najveća razlika između Zuhdije i Mesuda. Zuhdija je bio naš, s Tjentišta. Ovaj je od Čajniča. Znamo da to ne bi trebalo da ima neke veze, ali nismo ni mi idealni.

Osim toga, zašto nam se ne pošalje vojnika, boraca, nego starješina. Je li se sumnja u sposobnost naših, ili ih je negdje viška. I na kraju, gdje je bio na početku!?

Nijedan naš starješina nije postavljan, nego smo ga birali. Ili su poput Bešovića, Kuljuha ili Buljubašića došli kada smo za takvima vapili. A ni oni nisu previše pričali, nego su se dokazivali.

Kažu kako prvi utisak često vara. Nadati se. Ali, šta ako se po jutru dan poznaje.

Ili, ako ne treba ni čekati da dan nastupi.

Puno je toga što Mesud nije kazao na postrojavanju. O sebi, recimo da smišljeno nije. Zato jeste Komandi, naglasivši da su oba njegova brata već poginula. Valjda je nabrojao i te neke razne dužnosti na kojima je bio. I sigurno još nekih informacija, sve skupa u biti nebitnih.

Do jedne, vrlo bitne. Najbitnije. Razlog, namjere zbog kojih je došao, odnosno poslat.

S nama se nešto smjera. Ozbiljno. Ako je to da nas se negdje treba uputiti gdje je opasnije, nije problem. Ako nije nešto ozbiljnije.

A jeste. To da nas se miče je podnošljivo, to da nas se ukida nedopustivo. Ako se je i to imalo na umu zašto nije ranije, kada nam je bilo teže, kada se i počesmo osipati. Ili, zašto se nije vrijeme trošilo na vraćanje onih što su otišli.

Ukidanje Fočanske brigade je nagrada dezerterima. Samim tim nama dolazi kao kazna. Opstajali smo poslije Igmana i Juke, poslije Proskoka, Raštelice i Zuke, opstali smo i ovdje kad bijahosmo najgladniji.

Ni ranije nas se nije pitalo, pa smo čuvali dostojanstvo. Pokušaćemo i sada.

Iako sprva skrivana, vijest se brzo proširila. Fočanska brigada odlazi u historiju, vrijeme je za neke druge.

U pripremi je, odnosno već je u toku nova reorganizacija Armije, a jedan od noviteta je da će svaki Korpus imati po jednu „muslimansku“ brigadu. Za sada znamo za 7. muslimansku iz Zenice, i 4. muslimansku iz Konjica.

Naš povratak u Prvi korpus tako ima dvije trake. Prva je razumna, i prešli smo njome, ova druga je iznad dekreta. Trebalo bi nas se pitati.

Možda i neće. Ali mi već vodimo priče o tome. Potpuno razumljivo je odobravanje nekih, koji ispred svega drže vjeru a ovaj rat smatraju džihadom. Tu nikako ne spadaju pravi vjernici, poput Beće Merdana koji je opet umjeren, kao i uvijek. Zanima ga više pojedinosti, pita se zašto se tome nije pristupilo ozbiljnije. On nije protiv formiranja takvih jedinica, ali je protiv svake prisile. I kao čovjek i kao moralista u bataljonu razmišlja s oba kraja, nezamjerljivo postavlja pitanje da li svi koji su trenutno u brigadi su i spremni poštovati sve ono što takva jedinica zahtijeva. Kao ratnik, borac za Bosnu i Hercegovinu ne razumije uopšte bitnost imena jedinica, brigada. Ako bi se morao opredjeljivati, više je za tradiciju, za očuvanje i Fočanske brigade, i bataljona Sutjeska. Ako je umanjena brojnost prijepreka, ako je njeno raspuštanje neminovnost zašto uskraćivati pravo svakome da bira daljnji put. To bi prekinulo priče o dezerterstvima, iskazane za one koji iznad svega žele da su uz svoje porodice. A opet bi u muslimanskim brigadama okupljalo one koji bi doprinosili da te brigade budu kakve i trebaju biti...

Moja razmišljanja se podudaraše s Bećovim, u bitnome dijelu. Možda ja uopšte nisam za takve jedinice u ratu koji je za građansku Bosnu i Hercegovinu, ali bih opravdao njihovo postojanje ako će neki borci srčanije ratovati u takvima. Energičniji sam u želji da Fočanska brigada opstane, a radikalnu opciju gledam jednako kao Bećo.

U svakoj kombinaciji sebe ne vidim ni u kakvoj „muslimanskoj“ brigadi. Moje obećanje bi time isteklo. Ako je moj nedavni pokušaj odlaska bio neki mladalački hir koji je lahko pokoleban, ovaj bih se put smatrao otjeranim.

Ono što nisam znao je gdje bih otišao, iako sebi već obećavam da će to biti moj izbor. Jablanica mi više nije privlačna, s te strane jeste Sarajevo - ali ono nije s druge, ratničke. Prvi put, iskreno, opet razmišljam o Visokom. Neka sjećanja me toliko uljuljaše da skoro poželjeh takav ishod.

Možda sam malo iznenađen razmišljanjima većine. Selom bruje priče o revoltu, naspram onih odobravajućih. Definitivno smo podijeljeni u dvije grupe, gdje umjereni i neutralni ostaju neprimijećeni.

A sve je izvjesnije kako su pristalice tolika manjina da će, ako se na ovome bude insistiralo, biti dakako problema. Kao i poslije Proskoka, samo bez krvi i obračuna.

U našoj kući smo jedinstveni. Čak i Ferid Pekas, koji je često znao držati suprotno mišljenje samo da bi polemika trajala, ovaj put je odstupio djelomice. Iako nije sasvim podržavao naš stav nije mogao biti ni tvrdo za promjenu naziva.

Bez da je voljan i polemisati, uz ostavljanje nama da cijenimo koliko je ozbiljan, a u kojoj mjeri pretjeruje, kratko je formulisao svoje viđenje svega:

-          Ako će nam svake hefte davati pakete familiji, ako ćemo imati tri oborka dnevno, uniformu, obuću, i ostalo što takvim jedinicama daju - ja sam prvi da nam promijene ime. Jebe se meni hoćemo li, moramo li se zvati Fočanska, ili neka nas zovu muslimanska, srpska ako hoće, samo nek ja nisam gladan, žedan i go. Kad već moram da ratujem, da bar znam „za koji kurac“ ratujem!

Bakovići