60 Odnio je svoju istinu

Na Vratniku, pod orahom,

voda izvire.

Pokraj vode, mlada moma

vodu zahvata.

Njoj prilazi mlado momče,

na bijelu konju:
„Čuj ti mene, ljepotice,

pokraj vodice!

                                              24. mart 1994.

Natoči mi, čašu, dvije,
iz te ručice!“

„Moje drago, mlado momče,
neću ni jedne!

Ako ti je voda draga,

dođi u zoru!

Ako ti je moma draga,

dođi u veče!

U zoru je svaka voda

bistra, studena!

Uveče je svaka draga

najveselija!“

Ne izgleda mi da je u jedinici provedena anketa, mada je izgledno kako nije ni bilo potrebe. Na jutrošnjem postrojavanju toliko bi onih koji su željeli nešto reći da mi je drago bilo što ja ne morah.

Posebno mi se dopao način. Vojska se obraćala našoj Komandi, našim starješinama, Mesuda prvo ignorišući a potom i pitajući ko je on, s kojim se pravom pojavio ovdje s tim nekakvim nebulozama, na kraju mu govoreći da se vrati onome ko je pisao naredbu, s našom porukom da mi nismo tražili starješina, nego vojnika. Njegova starješinska nastojanja nisu imala šansi, brzo uviđa rezervisano držanje naših starješina. Što je njega više ljutilo od samog glasa vojske, a što je nama bilo sasvim normalno.

Postrojavanje je potrajalo, nabrojano je mnogo toga u zaštitu imena brigade, nije bilo smisla da se javljaju koji su u duši razmišljali drukčije.

Mesud se povukao prije kraja. Opet se je napravilo sijelo u Komandi. U zraku se osjetilo da je drukčije nego prvo. A ishod se slutio.

                                ***

Zadovoljan sam s društvom otišao u Dusinu. A dolje, još zadovoljniji.

Slučaj je udesio tako. Ispred frizeraja, trojica od nas se odlučismo zadržati duže od pozdrava s djevojkom, zbog koje smo svi zastali. Početna, naivna priča prijeđe u nešto konkretno. Ne samo da nas je viđala, nego je tačno znala kod koga smo pošli, kod koga sijelimo. A i požalila se kako njeno maleno društvance osta zaobiđeno od momaka iz brigade. Obećavajuće je zvučalo da njih nije briga šta se o njima govori i misli, da one guraju svoj fazon.

Prosto smo natjerani da pitamo hoće li biti bujruma ako sutra večer zakucamo na vrata. Odgovor je bio u obliku objašnjenja, kako da ne zalutamo.

Njih tri - nas tri, opet je matematika uz nas. Ostalo je na nama.

Prije nego sustigosmo ostale dogovor je pao, sutra smo mi na drugom sijelu. A u odnosu na staro društvo, ovaj put smo se brzo odlučili, i to na neviđeno. Kako je „frizerka“ naglasila da su joj prijateljice mlađe, to će se Munja udvarati koja bude sjedila desnije, a Eko toj trećoj.

Večeras je gore sijelo bilo dvostruko drukčije u odnosu na ranija. Mislima smo žurili noć naprijed, a opet i žalili zbog toga. Još smo na nepoznatom po pitanju šta će s brigadom biti, ali je sve izvjesnije da ovdje mir dolazi. Šta god da bude s brigadom, biće negdje drugdje. Vjerujemo, nadamo se, i ne baš tako brzo...

Svih ovih noći je bilo ugodno, prijatno, tek tako ne možemo sve preko noći zaboraviti. Iskrena prijateljstva su rođena, nisu isključene mogućnosti da nekad prerastu u nešto više. Otkrivene su neke male tajne, otelo se mnogo prikrivenih pogleda, jednih zaljubljenih i drugih ljubomornih, paukovom mrežom je tražen spoj istih želja. Šalilo se sa zbiljom, kroz šalu se htjelo primaći zbilji. Pogađala se sudbina kroz grah, nekad se nešto vidjelo a nekad govorilo što se želi reći, ili čuti. Igralo se, prstena i kaiša, pjevalo se u sebi i naglas.

Vraćen nam je dio mladosti u ratnu svakodnevicu. Ne pjevasmo samo ratne, patriotske pjesme, smisao dobiše i ove druge, ljubavne, koje opet počesmo osjećati. Burekovićeva „Medina“ posta sinonim, himna naših druženja, ali saznasmo da je i Kemal snimio cio album, dok svi zajedno bijahosmo oduševljeni Bešlićevim. Balade „Ja se Bosni spremam“, „Grade moj“ i „Djeco bosanska“ lijepo su nadopunjene brzim „Stani zoro“ i „Kad tad“, kao i sjajnim prepjevima Ćazimove „Okuj me care“, i sevdalinke „Da zna zora“ u duetu s Bebekom, te pečatnom, možda i najljepšom pjesmom koju je dosad snimio „Od sabaha do jacije“, uz čije stihove je večeras nekima od nas i suza kretala. A to što miks sevdalinki Muslimovića i Enesa Begovića nismo pjevušili, već samo slušali, potvrđiva da imasmo druženja koja je teško prekinuti.

I nećemo. Bar još neko vrijeme. Ali, jednakim grijehom smatrasmo i ne pružiti priliku nekim novim druženjima. Neko vrijeme. Koliko je sudbini potrebno da se opredijeli.

                                    ***

Mesudu ga nije mnogo trebalo. I to malo vremena što provede među nama bi dovoljno da mu se kaže kako nije dobrodošao. Ne on kao pojedinac, već ono što ga je dovelo.

Odmah jučer bi se vratio, ali je sačekao da ponovo vozilo dođe.

Otišao je sa svojom pratnjom, s naredbom obilježenom našim neslaganjima, našom porukom šta i kako o svemu mislimo.

Odnio je svoju istinu, koja se ne može mnogo razlikovati od prave. Može nas prikazati gorima nego što jesmo, pa opet to ne bi trebalo iznenaditi Komandu u Sarajevu. Realno je da oni o nama imaju još i gore mišljenje.

Odnio je tu istinu koju će predočiti tamo. Ali je odnio i živu glavu. Priča se kako je na ovom drugom sijelu bilo vruće pa uzavrelo, kako je Mesud prije polaska želio iscenirati nešto baš takvo. A našima nije trebalo mnogo da gostu udovolje!

Mi, vojska stojimo iza naše Komande, jer je ona stajala iza nas, naših želja i motiva. Nismo se ni ranije pokolebljivali pred nametanjima sa strane, nećemo ni sada. Bez obzira što će se uvijek naći neki da vajka kako se ovaj put neće završiti kako smo namislili.

Možda. Ali do tada, jedinica i dalje živi. Normalno, kao da se ništa nije ni desilo. A to znači da koji su navikli šetati do Dusine, i večeras će. Razbijanje naše grupe nema veze s unutarnjim vojničkim događajima, već isključivo individualnim.

Krnje je društvo na starome, nas trojica na novome sijelu.

                                    ***

Nismo se skupa vratili. Sutradan smo čuli kako je gore bilo na momente još otužnije, bez obzira što je prošla priča kako smo izostali zbog sasvim drugih obaveza.

Ciljano se mislilo na dvije-tri djevojke, kojima smo baš mi nedostajali. Izostanaka je bilo i prije, ali tek sada ovi primjećivaše razlike, jer oni bijahoše ti koji nešto skrivaše.

Nešto. Baš nešto. Ali neće više. Suočit ćemo se mi. Sami sa sobom najprije, potom to podijeliti s ovima gore. Samo nam treba vremena. Nije lahko.

pogled na Deževice