U Bihaću, kraj
džamije,
ljubio sam seje dvije;
ljepša mlađa od
starije.
26. mart 1994.
U mlađe su ljepši
zubi,
al starija ljepše
ljubi.
Ja poljubih onu mlađu,
a' starija pravi
svađu.
Čovjeka može iznenaditi i ono što je očekivao.
Sve što se dešavalo zadnjih dana slutilo je tome, ali kao da nismo htjeli,
željeli razumjeti.
Idemo. Odlazimo. Neko odmah požuri citirati
narodnu mudrost „Suviše je lijepo bilo da bi duže trajalo“.
Objekitvniji uzvratiše, ne idemo nego se vraćamo.
Ovdje smo bili na ispomoći, koliko je bilo potrebno. Slično bi bilo bilo gdje,
zima je oštra jednako i nama, i ustašama i četnicima.
S ustašama je postignuto primirje, koje ko zna
hoće li potrajati ili će proći kao neka ranije, ali će, ako ništa, omogućiti
prebacivanje dijela snaga prema četnicima, bar to vrijeme dokle bude trajalo.
Realno, poštenije je da mi idemo odavde nego
matična jedinica. A gdje bi drugo i išli, do tamo gdje čekaju teritorije koje
treba povratiti.
Ako izuzmemo patetiku, a uvažimo trenutno, ratno
vrijeme, tome se trebamo radovati. I radujemo, samo ne možemo protiv one po
kojoj su svi rastanci teški.
Nekima i teži. Nama koji se brzo navikosmo, pa
potom mladalački neodlučno polakomismo, odlazak nosi posebnu težinu. Jedna tek
stečena, ne potvrđena ali ni iznevjerena prijateljstva ostaće ne ispričana do
kraja. Druga su ustavljena prije nego ispričaše bilo šta od mnogo toga što im
se po glavama vrzmalo.
To je sudbina. Uvijek, ne ostadne nam dužna. Ma
koliko znali da je ovo neminovnost a ne sudbina, vidimo lična iskajanja. Morali
smo otići odavde, ali zašto se sudbina više od toga uplitala. Zašto nas prije
par noći navede na drugo društvance, bar njih nismo morali upoznati. Možda bi
ovaj odlazak bio lakši, jer oko njega ne bismo osjećali ni mrvu vlastitih
grešaka, krivnji, samopredbacivanja...
Protiv sudbine se ne može, samo pod ruku s njom. Do
zvaničnog polaska su nam još tri noći.
Za tu treću se neko dobro dosjetio, i najbolje je
da je posvetimo sebi samima. Nema kuće da neko uza se ne imade nešto maraka,
dovoljno da se ode do Fojnice kupiti malo rakije. Dobrovaljaca se lahko našlo,
meni je draže oprostiti se s Dusinom.
Prvu noć smo bili kod novoga, a ovu drugu, kod staroga
društva. Mislili smo kako je tako ispravnije.
A i bolje je. Možda ne bismo ni jednu noć bili
veseli, ovako je bar prva bila.
A druga, svakakva. Krenula je kako smo očekivali,
sjetom i međusobnim tješenjima. Našim obećanjima da ih nećemo zaboraviti, da
ćemo svratiti svaki put kada nas put nanese. Ali i da ćemo maksuz doći. Možda
neće biti prilike svi zajedno, ali...
Čekat će nas. Nisu mogle tako reći, ali je tako
kazano. Čekat će nas sve, kao drage prijatelje, a koja koga najviše to ostaje
tajna, iako se dalo noćas razotkriti.
Prijateljstvo neće umrijeti a da li će šta više
biti suđeno ostaje da vidimo. Ali i da se potrudimo. Hoćemo, obećali smo. Hoće,
obećale su. Iskreno, i mi i one.
Pa kada je tako čemu previše sjete, tuge. Još
jedna stara mudra, ljudi se rastaju da bi se opet sastajali. U međuvremenu će
čuvati sjećanja.
Kojima i noćas dasmo prostor, koji je inače
predviđen za tugu. Pričasmo neke simpatične detaljčiće, posebno otvorismo dio
duše koji je i čekao ovakvu večer da se otvori. Rekosmo prve utiske koje smo o
kome stjecali, kako su se mijenjali, te kako sada ko koga vidi. Vjerovatno da
opet nije bilo sve do kraja iskreno, ali u velikoj mjeri jeste. Bilo je i jako
simpatično.
Simpatično je čuti kako su neke bile uvjerene da
sam ja oženjen, da je Eko preozbiljan a Munja neozbiljan, da je Samir lijen,
Ciki baraba, kao i ja što sam, da je Eko lagao godine, da je Samir odmah prvu
noć očima pikirao Fatimu a da se s druge strane on na prvi pogled dopao njenoj
sestri...
Mi smo uglavnom dijelili komplimente, otkrivajući
sitne mane koje su bile najvidljivije i kojih su i same bile svjesne, bili
suzdržaniji u priznavanju svojih početnih dojmova, glupo bi i bilo otkriti kako je
većina sprva težila Medihi, dok trojica od nas posebno pazismo da ne kažemo ništa
o naša zadnja dva izostanka.
Navođenje simpatičnih dogodovština je otkrivalo
nešto od prikrivanih osjećanja. I tu se vidjelo ko je koga najviše pratio,
„snimao“. Cijelom takvom pričom dolazismo i do opštezbunjujućih momenata kada
bi istina sasvim izbijala na površinu. Potom bi se to ublažavalo, što bi opet
situacije okretalo ka simpatičnoj ravni. Ali na kojoj na površini i dalje pluta
otkriveni dio istine. Da bi vremenom sve bliže bili onome čemu su srca
otpočetka težila, da večeras budemo samo iskreni...
***
Sudbina je htjela i da se večerašnje sijelo
produži. Kao i uvijek sačekali smo povratak Medihine majke, a s njom je u kuću
ušla i Hankija, Enisina i Adisina majka. Koje, kao da su željele zateći takav
tok priče. Smišljeno su se stale nadovezivati.
I bile odmah konkretnije. Ne najboljim smatraše
kako se naš boravak ovdje završava. Ipak smo pola godine bili tu, a nijedna se
ljubav ne rodi. Ona prava, koja bi završila brakom.
Mi požurismo se složiti. Jedni bezazleno, drugi
smišljeno. Ali i jedni i drugi, bez jasne vizije kuda će dalja priča odvesti.
A kada je vode žene poput ove dvije i mogla je
imati samo jedan smjer. Eku, Munji i ostalima sve bi simpatično, a meni
prekasno da proničem, odnosno da se povlačim. I sam sam prihvatio kako je to šteta,
ma i dalje vjerovao da je pomalo glupost u ovim vremenima, bez obzira što su
ovdje slični primjeri bilježeni. Možda je to potaklo njih na priču, a sigurno
je i znak kako smo u fazi rata kada više niko ne razmišlja koliko će trajati,
da li će mu kraj dočekati, ako se ikada i završi...
Onda, nema većih prijepreka. Dovoljno je naći taj
makar jedan, prvi par. Što se mene tiče svejedno mi je, samo bez mene.
Kad bi moglo. Hankija je brza, koliko i mudra.
Navede da bi prvi trebao onaj ko je među nama najstariji. A samo po sebi će
doći da s druge strane bude suprotstavljena njena starija kćer!
Sjetih se nečega što sam davno rekao, svome
bivšem razredniku a početkom rata predsjedniku fočanskog SDS Radojici
Mlađenoviću, ma koliko uporedba bila ne primjerena, „U kolo ulaziš kad hoćeš,
ali kada uđeš ima da igraš sve dok muzika svira“. A očito da ovo kolo čeka
razlog da stane.
Moj pristanak. Navaljivanja su krenula i od
ostalih. Zapravo, Enisa i ja brzo ostajasmo usamljeni. Krišom oka sam smotrio
malu Adisu, tražio svoj razlog da sve prekinem. Na trenutak bih uspijevao
hvatati pogled koji je kazivao neku sestrinsku ravnodušnost. Koja konačno
nadvladava i njene premladalačke snove, ako ih je bilo, odnosno rješava je te
iste sumnje, nevjerice. Za hrabrost je bila neiskusna!
Gledah sad Enisi u oči. Vidim nesigurnost,
nepovjerenje, ali i čekanje. A naučili smo da su muškarci ovdje uvijek prvi na
potezu.
U igri koja ne dozvoljava greške moram paziti na
prvi potez. Ustati i otići bilo bi napustiti kolo dok svira. Tek tako pristati
povećalo bi Enisine sumnje, sav teret situacije premetnulo na nju, ali s
velikom opasnošću da ishod bude drukčiji nego moje srce želi.
Adisa jeste tu ali ona više i nije problem,
koliko Alma. Grijeh bih počinio prema njoj. Možda bi mi ona oprostila, ali ja
ne bih. Bio bih progonjen sopstvenim grijehom srcem počinjenim, koji bih
uzaludno prtio na pleći svoje sudbine.
Sudbinu ne treba za sve kriviti, nekad je treba
znati navesti. Sudbina uvijek nudi barem dva izbora, a kada nam se čini kako su
svi nepovoljni - uzvratimo sokratovski! Natjerajmo je da ona bira, što joj mi
ponudimo.
Iskoristih momenat kada mi pažnju privukoše
kazaljke velikog sata. Bile su poklopljene, na pet do jedanaest. Ako Alma misli
na mene, onda će Enisa ostati neodlučna.
-
Evo je pet do
jedanaest, već je bilo vrijeme da krenemo – uvjereno smiren preko svih se
obraćah sudbini – pa da više ne dužimo, jer nema smisla da ostanemo cijelu noć,
ja evo pristajem. Sad je do Enise. Eto, nek još malo razmisli. Do jedanaest i
petnaest. Ako pristane vodimo je, ako ne - neka nam je živa i zdrava ali je
nama ići!
-
Ma nema ona šta
da misli, ja sam razmislila za nju – Hankija ovo reče više kao potpunu podršku
kćerkinoj odluci koju očekuje.
-
A što baš do
jedanaest i petnaest? – Enisa poče da razmišlja.
-
Onako, to je vrijeme
kada stvarno moramo poći – to rekoh, a u sebi već cijenih kako sam možebiti
previše vremena joj dao.
Dvadeset vrlo dugih minuta. U kojima ni sekunde
nije bilo a da bar dvoja usta ne zboriše. Ponovo se brzo podsjetilo na naš
izbjeglički, život koji žene ne može voditi u kasarne, ali jače nego ranije
istaknuto kako Eniz i Hankija nemaju sinova, te kako bi Enisa bila svakako s
njima za vrijeme kada sam ja tamo negdje na liniji. Opet su mi godile i hvale o
meni, mojim ljudskim osobinama, a počeo sam i vjerovati kako bih s Enisom
proživio srećan brak. Pa ipak, svako malo su mi oči kačile veliki zidni sat.
Dok su svi bili zaokupljeni pričom, nagovaranjem,
Enisa je možebiti imala vremena da primjećuje to moje pogledavanje na sat, s obzirom
da je ona ćutala. Tom ćutnjom je sebe smirivala, ali je polahko nervirala
majku.
Koja je i sama kojiput pogledala ka zidu. A kada
je pola vremena prošlo, shvatila je da je vrijeme za nešto novo, još jedan,
posljednji pokušaj nagovora.
Koji ne bi bezazlen. Sve nas iznenadi, a mene
pokoloba u smislu procjene svoje večerašnje intuicije. Dok je ona ustajala
Adisu da ide po Eniza, noćas dežurnog u Vezi, po muštuluk, ja već zamišljah
kako ćemo noćas biti dočekani u Deževicama, s mladom.
Adisa je bila ustala, krenula ka vratima, kada se
oglasi Enisa. Možda je ovo bila, ipak, pogrešna procjena njene majke, ma koliko
da je Eniz bio tih, blag roditelj, pominjanje njegova imena se Enisi nije dopalo.
Iako uvijek postoji mogućnost kako je nešto baš takvo čekala.
Tek, počela je negodovati. Na tu ideju, mada još
nije rekla konačno „ne“. Rasprava u smislu da joj smeta što se drugi miješaju,
uz ustavljanje Adise uzelo je još par minuta. Potom uslijedi njeno protivljenje
da sa mnom ode u drugu sobu, kao na nekakav dogovor u četiri oka. Što se ni
meni nije dopadalo kao ideja, sem što je iziskivalo Enisino protivljenje
odnijevši još jedan minutić.
A sve je odnijelo šalu. Hankija je sve češće
obraćala joj se riječima poput „Baš si blesava, nikad ovakvoga momka“, ona kao
pokušava skupiti snagu da prelomi, a ja počeh strahovati kako će i devetnaest
minuta biti uzaludno ako u zadnjem se predomisli. No, iz razumljivo
najzainteresiranijeg prijeđoh u sasvim nijemog posmatrača. Pomirenog.
Od svega pobjegoh mislima. Sjetih se najmlađeg
brata, priče o njemu i njegovim vršnjacima koji su nekoliko puta izvođeni na
strijeljanje. Često i ranije pitah se kakav je to osjećaj, biti izveden na
strijeljanje, skoro žudih za danom kada ću ih upitati. Ovo što sad proživljavam
nije strijeljanje, ali pomirenost jeste.
S kojom dočekah tih jedanaest i petnaest. Iako je
to moglo kriti posljednju opasnost, ispratio sam i hod sekundare. Kada sam
konačno ustao i pozvao ostale da krenemo.
Hankija je i dalje karala Enisu, koja se pomalo
kajala što joj riječi pristanka ostaše spučene u grlu, a Eko se odvaži
zatražiti od mene da dam još pet minuta. Koliko će Hankija predbacivati Enisi,
koliko ona kajati, mnogo me nije zanimalo, znao sam da ovo Ekovo ne dolazi u
obzir.
U tom nekom smršenom raspoloženju svi se za nekih
desetak minuta nađosmo ispred kuće. Pozdravljasmo se, situaciju koja će nekada
ostati upamćena samo kao šaljiva dopunjavasmo sjetom, tugom, onom pravom,
zajedničkom, zbog rastanaka. Još se jednom ispodjećasmo na data obećanja, i
ponovo dijeleći jednake želje za tim nekim narednim susretima. Koji sigurno
neće proći bez obaveznog podsjećanja i na ovu noć.
Koja će dakako biti i još produžena. Meni je u
povratku odgovarati na pitanja o svojoj odlučnosti, opovrgavati tvrdnje da bih
se predomislio da je kojim slučajem Enisa pristala, a ovdje će tražiti od Enise
objašnjenja zašto me je odbila, te možda polemisati šta može donijeti naš
eventualni novi susret.
O čemu ja ne mislim razmišljati. Možda me je
umorilo večerašnje razmišljanje, a možda čak smatram glupim nešto ponovo
izazivati.
Ako će ostati nekih tajni, s moje strane neće.
***
Iznenađen sam, pošto dopratismo Fatimu i Fazilu
do njihove kuće, kada me Fatima pozva na sekund nasamo. Da je bilo vremena
svašta bi mi kroz glavu prošlo, ovako ostah posve miran.
-
Pitat ću te
nešto, ako ćeš biti iskren – iako je i ona sedamnaestogodišnjakinja uvijek je
djelovala ozbiljnije razboritija od ostalih.
-
Iskren, ja
drukčiji ni ne znam biti.
-
Zanima me, da je
Enisa pristala, šta bi ti uradio?
-
Šta bih uradio?
Poveo je, kako smo i rekli!
-
Ozbiljno?
Mislim, ono - niste nikad sad nešto baš ozbiljnije pričali, pa... Mislim da se
ona bojala da ne bude isfolirana. Ali ako je istina to što govoriš...
-
Fatima, istina je.
Jesam li ja mogao samo se šegačiti ko i ostali? Jesam. Vidiš, da ti dokažem da
sam posve iskren priznaću ti i ovo, meni je Adisa najsimpatičnija bila, iako
ste sve jako lijepe. Za ljepotu je jedino bitno da se čovjek ne stidi reći „E,
ovo mi je žena“, bitna je fina narav. A tu među vama i nema nekih razlika, sad
se ja i nisam ni u jednu ni zaljubio, razumjećeš kad ti kažem da poštujem,
adete ovdje, i to... Tako ste mi sve samo drage, a mala Adisa najsimpatičnija.
Ali je i red neki da se Enisa prva uda, a i ona je fina, fini su im i
roditelji. U svakom slučaju bit je da bi čovjek mogao živjeti normalno,
sretno... Ne znam koliko si me razumjela?
-
Jesam. I
vjerujem ti. I hvala ti. Znam da će Enisi biti drago ovo čuti. A i meni je
drago. Vjeruj mi. A i ti si nam, uvijek smo govorile, nekako najiskreniji, sad
što je Enisa sumnjala...
-
Sudbina. Valjda.
Nego, da i ja tebe upitam nešto, ali iskreno da odgovoriš.
-
Mislim da znam,
ali hajde – kroz smiješak olakša svu situaciju.
-
Pa eto, da sam
tebe pitao, to jest da si trebala se ti odlučiti. Naravno, samo u vezi mene me
zanima.
-
Žao mi je, ali
ti teško mogu tačno odgovoriti. Ne što neću iskrena da budem, nego jer je moja
situacija druga. Nemam baš ni podršku roditelja... Mislim da me shvataš. A što
se tebe kao tebe tiče, mislim sve najbolje mada sam ja kužila da ti više gledaš
Adisu, pa bi me to možda odbilo. Eto.
-
Da, shvatam.
Onda, još jednom, sve najbolje, pa se akobogda vidimo.
-
Akobogda. I, još
jednom, hvala ti na iskrenosti.
pogled
s Inča
