62 Mirne savjesti

Ja uranih jutros rano,

prije sabaha.

A djevojka još ranije,

brijegom šetaše.

Ja joj nazvah „Selam alejk,

dobra djevojko!“

Ona meni odgovara,

tužno žalosno:

                                              27. mart 1994.

„Mani me se, mlado momče,

ja sam žalosna;

Dragi mi se oženio,

kog sam voljela!

Dragi mi se oženio,

s boljom od mene;

Od mene mu prosto bilo,

al od Boga ne!“

Iščekivanja su uvijek čudna. Običnija su s mislima ka jednim od dva moguća ishoda. Čudnija kad ishod znaš, ali ne i šta ti taj ishod donosi. Nama se zna da idemo, uvjeravamo se kako je sasvim predvidivo šta slijedi potom, ali ono čudno nas čini nervoznima.
Da smo se mi pitali krenuli bismo čim je naredba stigla. Neka ostane tih par ljudi, što već mora, da se pokupi to stvari što imamo. Mi koji nismo neophodni možemo i pješice, nije nam prvi put.

Rakija se mogla piti i usput, ili kada stignemo. A lakše bi mislima tjerali to čudno...

Čudnoga ima još. Bar za neke. Ne znam kako drukčije objasniti svoje nerazumijevanje što sam u jednome trenutku pozvan u Personal. Da me je logističar zvao i razumio bih, ona osamdesetdvojka mi nikad neće iz glave izaći. Ali me ni Murat Fulurija Učo sasvim sigurno ne zove tek onako, da mi ispriča neki vic.

Prvi utisak govori puno. A Učo je bio baš raspoložen.

-          Neću te dugo zadržavati, niti ću te ja šta savjetovati, do sutra možeš i sam razmišljati – ton mu je također bio takav, ali početne riječi više nego zbunjujuće.

-          Ja i najvolim sam da razmišljam – prekidoh pauzu od par sekundi koju je on svjesno napravio.

-          I treba tako... Ovako, i ti i ja, i svi mi smo se ovo dosad sasvim dovoljno naratovali – nastavak mu bi još zagonetniji – koliko je samo onih što ni metka nisu ispalili!? Kao što se ne osjeti previše kad neko pogine, bude ranjen, znam da me nećeš bar ti pogrešno razumjeti, tako neće Armija propasti ni ako se neko od nas skloni. Ovo ti ne govorim da misliš da ti sugerišem, samo hoću da kažem kako možeš mirne savjesti o svemu razmisliti... Vidiš... Vidio si koliko je ovdje, uokolo, male djece, dvije godine škole su izgubljene. Tražili su ovi nekog iz Fojnice, nemaju nikoga. I tako, pričao sam ja s nekima od njih, zapravo su prvo mene nudili, nagovarali. Iskren ću biti, razmišljao sam. Ideja je i bila da se krene čim ovi snjegovi odu. Da se nekako radi ubrzano, da se do septembra nadoknadi bar ova prošla godina. A to je mene i najviše odbilo, meni je prenaporno. Ti si, ipak, mlađi. Imaš više energije...

-          Razumio sam, treba im učitelj.

-          Da.

-          Ti si jedini učitelj. Druga je stvar što su okolnosti da to i nije nikako zahvalno, razumijem i to. Pogotovo, koliko je štetno što djeca gube dvije godine, ponajprije ona kojima su to početne. I još, posebno što se to dešava ovdje gdje uslovi i nisu toliko kritični. Problem je jedini u jednom čovjeku, učitelju. Shvatam i da bi svako više doprinio ko bi bio kadar raditi s tom djecom, od činjenice da je u suprotnom samo jedna puška više. Međutim, ja im ne mogu pomoći. Trebo si im reći da ja nisam učitelj, ni prvu godinu nisam završio.

-          Sve sam ja njima reko. To i nije nikakav problem. Ako se sjećam, položio si matematiku, bosanski i pedagogiju. Više ti i ne treba. Da rata nije bilo ti bi to dosad i završio, je li tako! Bitno je da znaš, da možeš... E jedino je stvar, hoćeš li. A kad se rat završi, onda ćeš dovršiti akademiju. Odnosno, odmah i fakultet. Ova praksa bi ti, znaš i sam, jako puno koristila.

-          Da. Ali jedino što ti mogu obećati je da ću do sutra razmisliti. Apsolutno se slažem da bi mi savjest trebala biti mirna, što kažeš - ako se iko naratovo, mi Fočaci smo. Međutim, nećeš se ni naljutiti ako kažem da bi baš ti trebo još jednom razmisliti. Naporno će biti i ponovo gaziti Bjelašnicu, Rogoj, Zelengoru. Savjest će nam biti mirna, postoji i nešto što se zove stid, odnosno ponos. Meni su, ipak, samo dvadeset i četiri godine...

-          Sve je meni jasno. Kao što rekoh, neću te ni zadržavati ni savjetovati. Sam odluči. A ako odlučiš da ostaneš, odmah ću ja ovog zvati. Da vidite gdje ćeš se smjestiti, da se škola odmah malo uredi...

-          Ehh... Da si me juče zvao, možda bih ja već sređivao tu školu. Ovako, ipak ću do sutra da razmišljam. S tim da ti odmah mogu reći - rekao sam da najvolim sam razmišljati, ali to ne znači da su odluke koje tako donesem i najpametnije!

-          A, što juče? Da nisi i ti...?

-          Nije važno. Mada, sad nešto kontam da je i bolje da me nisi juče pito. Možda...

-          Dobro. Kako ti veliš. Eto, razmišljaj do sutra. Iako ne vjerujem da ću te sutra vidjeti kako si mi došo reći šta si odlučio. A i znao sam ja to...

Na polasku, na vratima sam se okrenuo, da potvrdim kako sam se s Učom odlično razumio. Njegov osmijeh je govorio to, učinio je što su ga zamolili, a i sam više drži do mojih razloga nego do želja mještana. Sve i kada bih se ja sada kolebao, ne bih smio njega razočarati.

Po izlasku, prostro sam pogled niz put. Mislima sam brzo savlađivao okuke do Dusine. Cijeli taj put sam sabio u jedan uzdah.

Okret prema kući gdje su moji Trošnjani bio je dovoljan da drugim uzdahom i misli povratim, preskačući sve one okuke. I prije nego prijeđem prag, moje razmišljanje je završeno. Može Armija bez mene, ne mogu ja bez mojih Trošnjana.

put preko Radave