Ne žali me, mila mamo,
što ću da umrem,
već me žali, mila
mamo,
što ću da truhnem!
Pravi meni, mila mamo,
groba novoga,
i na grobu, mila mamo,
do tri pendžera!
28. mart 1994.
Jedan pendžer, mila
mamo,
kuda sunce sja;
drugi pendžer, mila
mamo,
kud vitar puše;
treći penddžer, mila
mamo,
kud kiša pada!
Da mi kiša, mila mamo,
kosti sapere;
da mi sunce, mila
mamo,
kosti sagrije;
da mi vitar, mila
mamo,
kosti rashladi!
Polazak iz Deževica nije bio baš u skladu s mojim
željama, pokušajima Komande da to spriječi, ali je moglo i gore. Bilo je ideja
da se sve, većina, ili bar neke kuće popale.
Polovina kuća ostaje kakve su i nađene, dok je
druga polovina poslužila za utaljenje pojedinačnih hirova koji su zaustavljeni
na nekim manjim, i malo većim oštećenima vrata i prozora, krovova, namještaja.
Jedna od kuća s takvim tragovima je i naša, ali da se Ferid sam pitao bila bi
pridružena onima u susjedstvu. Ovako će ipak moći koristiti jedinicama koje
ovdje dođu, odnosno kada se domaćin vrati neće imati previše popravaka.
Polazak, izuzmeli se ovo, svojstven našem
bataljonu. Žestok bećarac na samom polasku, još žešći kroz Dusinu, kroz koju
smo provozali počasni krug i spojili se s Fočanskim bataljonom u zajedničku
kolonu, i koji se podudario s gotovo pola sela kojiko je izašlo propratiti nas.
Koji smo sjedili do stranica dakako smo pogledima prebirali po toj masi.
Uzdahnuo sam odgovarajući na mahanja grupice s Hankijom.
Putem se pjevalo laganije, i povremeno, a kao i
uvijek između prepričavali posljednji doživljaji. Ratnih je bilo ne mnogo,
izuzev Krila Sulejmana i Mandža Mustafe vraćamo se svi, kada se sabere samo
vrijeme našeg boravka.
To je razlog pa smo svu sjetu ostavili u Dusini,
u novu destinaciju ulazimo s pjesmom. Naravno, bećarcem. I opet žestokim.
***
Iskrcali smo se iz kamiona pred kasarnom u
Pazariću. Naš bataljon, Fočanski pred Domom u Tarčinu.
Čekale su nas četiri prazne spavaone, u koje smo
se brzo rasporedili. Kreveta je dovoljno, ima mjesta i za prvih dvadesetak koji
nam se ponovo vrate, pošto se vijest o našem dislociranju u Pazarić proširi.
Iako i nismo ko zna kako dočekani, misleći samo
na ljude koji su nam se odmah našli pri ruci, po onome što smo čuli do daljnjeg
nam je ovdje smještaj, i odavde ćemo odlaziti u akcije, ili na linije.
A da je tako vidimo i po tome što su tu dijelovi
najelitnijih, najčuvenijih sarajevskih brigada Prve slavne i Druge viteške,
potom Pete Dobrinjske, kao i Prva muslimanska u formiranju. To je njen trenutni
jedini zadatak, našim odbijanjem da postanemo njena okosnica Korpus je reagovao
tako što je sada osmislio kao regrutnu. Pazarić ima odlične poligone, za
komandanta je doveden Amir Kubura, prvi komandant čuvene Sedme muslimanske,
koji je doveo nešto svojih, ali i prihvatio dodijeljene mu starješine. Prve
generacije regruta još nisu izašle, dokle će zadatak ponovnog izlaska na
Bjelašnicu, početak povraćanja ljetos izgubljenih teritorija biti na
sarajevskim brigadama, te našoj i ovdašnjoj Devetoj, prvenstveno zbog većeg
iskustva na sličnim ratištima.
Upoznavanja s onim što nas očekuje bijahoše
kratka, ništa novo ni neočekivano. Također, sve i vrlo prihvatljivo.
Bez previše halabuke epizoda s našim povratkom u
Prvi Korpus završava kako smo i tražili. Nismo ugašeni, nismo ostali bez imena
na koje smo ponosni i koje s dužnim amanetom štitimo, a od rata, bitki nismo
nikada bježali. Sem toga, Bjelašnica je najbliže mjesto s kojega se vide rubovi
naše, fočanske opštine.
Upoznavanje s kasarnom je počelo ručkom-večerom.
I to nas podsjeti na Bjelašnicu i Igman, onaj dio kada prvi put bijahosmo gore.
Ponovo ne moramo sami prati suđe, omjerati koliko je parče hljeba danas manje
nego što je bilo jučer, brinuti hoće li ga sutra ikako biti...
***
Današnje aktivnosti završavamo na pisti, tačnije
na igralištu. Podesnije je, bar kada je tu veći broj vojnika. Do početka sam
stigao porazgovarati s nekolicinom boraca iz Prve slavne, saznati da Fehim
trenutno nije tu.
Samo postrojavanje poče s malim, potpuno
zaboravljenim vojničkim običajem da dežurni starješina nosi traku. Kako se
trefih blizu Envera Kovačevića Limana koji je već prihvatio da bude današnji,
formalni operativni dežurni, ne bunih se da glumim onog potčinjenog, običnog
dežurnog.
Nisam ni razmišljao kako ćemo igdje biti
zabilježeni, zapamćeni kao prvi dežurni. I sam bih to zasigurno kao potpuno
nevažno brzo zaboravio da se kod dizanja zastave, sviranja himne ne desi nešto
skoro smiješno.
Liman i ja odmah razmijenismo poglede pošto su se
s našeg mjesta odlično vidjela čela ostalih jedinica. Njihove starješine su
salutirale na kapama, na prvi pogled isto onako kako je to i bivša JNA
praktikovala.
Inertno, osjećajući se glupo, smiješno da smo
jedine iznimke, pođoh se prilagoditi. Limanov mig me vrati.
-
Viđe li ti ovo?
– kad je završilo, razočarano će mi Liman.
-
Viđoh. Bio sam
pošo i ja...
-
Ma jok. I ujutro
ćemo mi kako smo navikli. Dokle god nam naredba ne dođe.
-
Što se mene tiče
ja bih najrađe do kraja ovako. Zapravo i hoću, unutar nas. Za mene će ostati
pozdrav pet raširenih prstiju, pozdrav stećka, pozdrav pod kojim smo zakletve
položili, mnogi od nas izginuli.
-
I za mene,
stari. To i jeste pozdrav, jedinstven, naš. A ovo je glupost.
-
Ni meni se ne
sviđa, ali kontah - da se ne razlikujemo. Dvadeset nekakvih pozdravlja na jedan
način, nas dva na drugi.
-
Ma jebe nam se
za njih. Na Trebovu nam je došla svaka naredba, u Kerleta Luke svaka promjena,
a gore nije moglo. Ako i jesmo drukčije pozdravljali nije naša greška. Mi samo
radimo po naredbi. Zadnjoj koju imamo.
-
Doduše... Samo
mi nije jasno kako da Karavelić nije reagovao na način kako smo ga
pozdravljali. Ili Džananović. Mora da je ovo friška promjena.
-
Ma i nisam
siguran, vidio si da su ovi ko naviknuti. Ja mislim da je Karaveliću možda i
bilo drago, ljepše i jeste. A Mensa mi ne spominji.
-
Omaklo mi se –
nasmiješih se i ja.
-
Na kraju
krajeva, ovo je samo dokaz koliko smo im bili bitni. A i nisu oni nas zvali da
učimo pozdravljati po novom, nego što im opet treba mesa gore!
Oko nas već su bile i druge starješine,
komentarišući i potvrđujući da naredba s ovim u vezi nikada nije stigla, iako
je par vojnika još prije oko mjesec pričalo da su negdje gledali i čudili se
kao mi sada.
Reklo bi se i nevažna stvar, a tako osjetim tu
našu bliskost, jedinstvo koje nas je krasilo, i krasiće. Jeste meni ruka bila
krenula drukčije, no ništa manje od drugih se ne osjećam tužno. Prisjećam se
priručnika s kojim smo se upoznavali u Kerleta Lukama, podsmjehivanja nekima od
početno zamišjenih pravila, odobravanja što se od jednih brzo odustalo,
diskusija koja bi još trebalo izmijeniti, gdje se pozdrav raširene šake
izdvajao kao najbolji, i jedinstven i apsolutno naš, ono što nikako ne bi
trebalo mijenjati. Vjerovali smo da će tako i biti, gubitak tog pozdrava
zamišljasmo i kao gubitak identiteta. Jednako su nam značili i ime naše
brigade, i taj pozdrav! To je osjećaj koji još traje, sada su mu samo pridodati
nevjerica i tuga.
Ako već nećemo moći ništa više učiniti, svi
odobravasmo Limanov prijedlog da se mi, makar i uporno, držimo staroga pozdrava
sve dok nekog ne natjeramo da nam dostavi naredbu.
A na Limanovo ponavljanje razloga zbog kojih smo ovdje, svi pogled okrenusmo
ka padinama Bjelašnice.
pogled s Inča na Kreševo
