2 Laknulo mi je

Sjećaš li se, draga, ti,

naše žarke ljubavi?

Kolko sam te volio,

i za tobom žudio?

                                             31. mart 1994.

Sad su prošli dani svi,

naše žarke ljubavi.
Zbogom ostaj, draga, ti,

moramo se rastati!

Ne plač, nemoj suze lit,

moralo je tako bit.

Ako smo se rastali,

nekad smo se voljeli.

/Zaim Imamović /

Sjedimo na travnatom igralištu, sumiramo utiske. Tek smo treći dan ovdje, a njih tako mnogo.

Vrijeme se promijenilo. Proljeće je kasnilo u Dusinu, stiglo je s našim prelaskom ovdje. Radovali smo mu se, maštali o njegovom provođenju, sad znamo da nam je i ovo odratovati. Znamo, bez obzira što se još uvijek mnogo ne priča o tome.

Nismo mi slučajno nabrženi iz Dusine, još manje - zatekli ovdje dijelove nekoliko sarajevskih brigada. Nešto se veliko sprema. Veliko baš, zato se i toliko ćuti. Ni mi se ne raspitujemo, reći će nam se. Do tada je uživati koliko se može.

Naviknuti na Dusinu, prethodno na Voljevac, pokušavamo i ovdje naći kakve „baze“.

Razumijemo situaciju, druge su ovo prilike. Ovdje je tako puno izbjeglica, cijeli Hadžići i „pola Istočne Bosne“, mještani su postali manjina. Ipak je opšta slika povoljnija nego u većini mjesta kuda nas ratni putevi nanosiše. Kada je tako, i izbjeglice su vičnije snalaženju.

Ima i naših dosta, ali su uglavnom u Tarčinu, njegovoj okolini. Tamo ćemo svakako ići, ali navika tjera da se i ovdje potraži nešto.

Ja sam se prvi dan zadovoljio poznatim, prošetao sam do ulaza u Tarčin, do Kapuče, posjetio priju i njene. No, i ne tako davno sam uvraćao pa nekih novosti ni ne bi.

Glavni utisci su, tako, vezani upravo za snalaženje izbjeglica. Kući sam zatekao samo malog Nerka, koji lijepo vrijeme koristi na svoj, dječački način, ubrzano odrastanje pokazujući time da rado prekinu igru kako bi me odveo do ostalih, koji su bili na nekoj od njiva u blizini. Neka sličnost sa Jablanicom, Sarajevom, mnogi su na njivama, bez jasno vidljivih granica dokle je, i po kojem osnovu ko uzeo da obrađuje. Znam da su jedni na napuštenim srpskim, drugi su na djelovima bošnjačkih, zajedničko je da su tu svi oni koji mogu, hoće da rade, s jednim istim nijetom, što je obradivo i da bude posijano. Urod, kakav god bio, i dijeliće se...

Sem tog dojma koji mene dočeka, poseban prizvuk je imala i moja informacija da ću sada biti tu, moguće i neko duže vrijeme. Što mi bi povod da očima malo bolje pogledam mlađu od sestara, kod kojih su prijini smješteni. Lijepa je Mina, vjerujem kako će biti prilike da se pobolje upoznamo, pogotovo što mi nije promakla njena reakcija u vezi tog našeg zadržavanja ovdje. Na razmijenjene prve poglede, dovoljno da o tome jače razmišljam u danima što dolaze.

Čini mi se kako bih Dusinu mogao početi brzo da zaboravljam. Da li i Jablanicu, odnosno sada Sarajevo? Ne znam, to će, ipak, tek reći to dolazeće vrijeme...

                                ***

Salko Čorbo tu noć ispriča kako on nije besposličio nego je konačno uspio pronaći Elviru Durić. Slijegah ramenima, ja se jedva sjećah i da postoji.

Već se ranije raspitivao, saznao da je negdje ovdje, sada je samo potražio. I našao. I kaže, nije ni daleko.

Dok sam ja tu njegovu priču tek površno slušao, cijeneći da je sasvim dovoljno i što ju je on obišao, Eko Poturak me kasnije stade nagovarati da je sutradan i mi potražimo.

Malo sam se nećkao, objašnjavao kako, za razliku od Salka, ja joj se i majke ne sjećah, niti ona mene, ali Eko bi očekivano uporan. Ja na kraju, očekivano popustih...     

Salkove upute su bile precizne, kuću smo brzo našli. A samo prvim dojmom ja ne bijah zadovoljan dočekom. Možda sam i ja zbog toga malo komplikovao s predstavljanjem, no na kraju se razumjesmo. I to tako da sam prilično vješto se uklapao u priču, koje sam od Salka nedovoljno znao.

Krivica je bila u mojoj prethodnoj zaboravnosti, jer sam potpuno smetnuo kako se rahmetli Juso dva puta ženio. Ipak, Suada nije bila ta o kojoj se govorilo kada se istraživao sedep Jusovoj bolesti, psihičkoj, od koje će ne mnogo pred rat i umrijeti.

Ta slika, kada su ga te jedne zime, na saonima, vezanog spuštali niz našu seosku, takvih dana ne prohodnu cestu, kako bi ga iz Mješaja policija odvezla do bolnice, uz kasniju o njegovoj ipak iznenanodnoj smrti, kada je tek treći dan provaljeno mu u kuću a pošto je ranije uglavnom fizički sprječavao svakoga ko bi ga dolazio posjetiti, brkalo se s osjećajima da možda upravo sjedim sa ženom koja je svemu tome bila sedep. Uzdržavanje od same priče o vremenu dok je Suada bila za njim, rezultat je moje svjesnosti kako sva sjećanja nisu dovoljno jaka. A ishod je bila priča koju ona sama ispriča.

Iskreno, laknulo mi je. I Eku, bez obzira što njemu nije imalo šta. Ali je osjećao tu neku moju napetost, sumnju, kolebljivost, usljed čega je počeo vjerovati kako nam je ovo i jedini posjet ovdje. Laknulo mu je jer se sve okrenulo, dolazićemo mi još. Koliko nam rat bude dopuštao.

Još jedna nesigurnost moja njega radova. Da li mi je ili nije Elvira rodica, sigurno da neću rizikovati. Nemam ni potrebe, nije smisleno nešto kriti od Kapuče.

A ovdje ću dakako dolaziti. Prijateljski. Imam sad i obavezu. Suada je od Salka čula skoro sve o našem selu pa je bilo više prostora da priča o svojoj, također vrlo tragičnoj ratnoj sudbini.

Imala je četiri brata. Imala, do početka rata. Zarobljeni su, iz dana u dan je sve manje nade da su živi. Za muža već zna da je ubijen.

Dvije su godine prošle, a suze još nisu isplakane. Priča o tome, dvostruke suze lije. Nad mužem i braćom, nad dvije kćeri sirotice. Elviri je tek skoro osamnaest, maloj Aldijani ni trinaest još.

Razlika je znatnija nego što godine pokazuju, i to je rat. Elvira je bez očeve ljubavi od svoje šeste godine, ali je rasla u vrijeme kada su se osjećanja razvijala normalno. Kada je majka bila ta koja joj je mogla sve objasniti.

Aldijanino vrijeme je drugo, sada Suada ni sebi nije kadra štošta otkriti, a opet ni skriti što bi možda trebalo. Tako je Aldijana osuđena da sama, kao dijete spoznaje što ni odraslima nije sasvim jasno.

Vidio sam to najbolje pošto nevoljko pristah, a kada je to Eko već pomenuo, da Suadi razbacim grah.

Bila je i ona spremna na to da će pasti loš, ali je ta spremnost to kratko vrijeme potisnuta nekom iznenadnom nadom. Nadom, koju sam ja nevješto prizivao, moleći Boga da mi da riječi kojima bih izgovorio nešto što će se i meni tek možda učiniti u grahu.

Jedino što sam mogao je da se ograničim na određeno vrijeme, od tri dana do tri godine, u kojima ne vidim promjene. Već tegobu, koja je i poznata i nepoznata, i traje...

Rekao bih ja još nešto, dodao neki lažni produžetak nade, ali dva jaka razloga mi ne dadoše. Manji što sam već počeo sa „Bog je na istini, grah na laži“, veći što sam vidio i na Suadi, ali i na Elviri da osjećaju, razumiju bolje ono što vidim nego što bi prihvatile tu neku kasniju promjenu u priči.

Aldijani je sve bilo samo zabavno gledati. Za nju je i ovo, tek neka nova igra.

Neka je, ona je ipak još uvijek dijete. Ako djeca nas ne razumiju trebali bismo bar mi njih. Spoznali smo da je djetinjstvo ono najljepše što ljudski život ima. A ovoj djeci je ono ukradeno, oteto...

                pogled na Pazarić s okolinom